Sve su njegove fotografije snimljene uz pomoć opreme kakvu je posjedovao gotovo svaki fotoamater: 35-milimetarskim rangefinderom s običnim 50-milimetarskim objektivom, tek iznimno rijetko teleobjektivom. No, jedan je bio Henri Cartier-Bresson, samozatajni Francuz danas slavljen među najznačajnijim umjetnicima fotografije 20. stoljeća. Njegov se rad najčešće opisuje riječima “le moment decisif” ili “odlučujući trenutak”: bio je majstor u hvatanju esencije situacije. Njemu u čast, europska retrospektiva remek-djela Henrija Cartiera-Bressona otvorena je od 12. veljače sve do početka lipnja, u pariškom centru Georges Pompidou. Izloženo je više od 500 fotografija, grafičkih i umjetničkih radova, videoradova i dokumenata nastalih tijekom 70 godina jedne velike karijere, u kombinaciji poznatih fotografija i nepoznatih radova čije teme prelaze od nadrealizma do dokumentarističke fotografije i otkrivaju posve nepoznatu stranu glasovitog klasičara.
Henri Cartier-Bresson rođen je 1908. godine u francuskom Chanteloupeu, kao najstariji od troje djece u imućnoj obitelji koja je baš njemu namijenila upravljanje obiteljskom tvornicom tekstila. Međutim, on je za sebe zamislio neki posve drukčiji put. Još kao dječak posjedovao je fotoaparat Box Brownie koji je uglavnom koristio za prigodne blagdanske, obiteljske “snapshotove”. Tada još nesvjesno, “usputno” snimljenu fotografiju kasnije će, trenirajući, razviti do savršenstva. Likovno je obrazovanje počeo stjecati u stričevu ateljeu, a dvogodišnji studij slikarstva na pariškom sveučilištu. Pripomogao je razviti izuzetan osjećaj za kompoziciju zbog kojeg je postao cijenjen u umjetničkim krugovima. Nakon godina školovanja u Parizu i Cambridgeu te služenja vojske odlazi u Afriku kako bi lovio antilope i veprove. Lov ga, međutim, nije pretjerano impresionirao, niti ga je zanimala konzumacija ulovljenog – Afrika je u njemu probudila interes i ljubav za onim što će postati njegov životni poziv. U dobi od dvadesetak godina u Marseilleu je nabavio Leicu i uplovio u potpuno novi svijet, spontan i nepredvidljiv koji se otkrivao kroz njegovo optičko tražilo, i tako otpočeo jednu od najljepših suradnji čovjeka i aparata u povijesti fotografije. Brzina, mobilnost, lakoća uporabe i relativno male dimenzije fotoaparata bile su ponajviše u skladu s njegovom sramežljivom, ali živahnom naravi, a fotografije koje su nastajale u njegovoj radionici bile su isključivo crno-bijele. Funkcije fotoaparata pomicao je prema instinktu pa je aparat na taj način, kako je kasnije često govorio, postao tek produžetak njegova oka.
Na njegovu umjetničkom i životnom putu 40-ih se godina ispriječio Drugi svjetski rat. Bresson je kratko služio u francuskoj vojsci, sve dok ga tijekom bitke na tlu njegove domovine nije zarobila njemačka vojska. Nakon dva bezuspješna pokušaja konačno je uspio pobjeći iz logora te se krio sve do svršetka rata. Rane je otišao liječiti put istoka. Najviše se vremena zadržao u Indiji, gdje je upoznao i fotografirao Mahatmu Ghandija. Njegov rad nakon Ghandijeve smrti kojim je portretirao Ghandijev utjecaj na Indiju postao je jedna od najnagrađivanijih fotopriča objavljenih Henri Cartier-Bresson dosad u magazinu Life. Portretirao je i brojne slavne ličnosti, od Marilyn Monroe do Che Guevare. Uz dokumentarističko fotonovinarstvo, proširio je spektar svojih interesa i na modnu fotografiju, pa surađuje s najeminentnijim modnim magazinima, poput Harper’s Bazaara i Voguea.
Bila je 1947. godina kada u suradnji s Robertom Capom, Davidom Seymourom, Georgeom Rodgerom i Williamom Vandivertom osniva fotoagenciju Magnum Photos, koja potpuno mijenja percepciju fotonovinarstva. Agencija je osnovana s ciljem zaštite autorskih prava i ostvarivanja prihoda od fotografskog rada koji se objavljuje u tada iznimno popularnom i važnom magazinu Life. To se razdoblje smatra kreativnim vrhuncem Bressonove karijere koju će obilježiti neke od najfascinantnijih fotografija u povijesti. Kao ratni izvjestitelj fotografirao je sukobe iz svih krajeva svijeta i bio svjedokom važnih političkih i društvenih previranja proteklog stoljeća: pratio je španjolski građanski rat, oslobođenje Pariza nakon Drugog svjetskog rata, pad Pekinga i dolazak na vlast Mao Ce-tunga 1949., ubojstvo i pogreb Mahatme Ghandija 1948., a 1954. godine postao je prvi zapadni fotograf koji je godinu dana nakon smrti Josifa Visarionoviča Staljina dobio dopuštenje za ulazak u Sovjetski Savez i fotografiranje tamošnjeg načina života. Snimao je studentsku pobunu u Parizu 1968., život u Castrovoj komunističkoj Kubi, pad Berlinskog zida 1989., a onda je Cartier-Bresson spakirao svoju Leicu, zaključio svoju priču i vratio se korijenima: crtanju i slikanju.
Intervjue je davao rijetko, ali publika i struka nisu ga zaboravili pa je i dalje primao brojne nagrade i počasne doktorate za svoj rad.Tijekom karijere imao je izrazitu potrebu osjetiti i proživjeti ono što je vidio okom svog objektiva. Jako je poštovao novinsku fotografiju koja je mogla ispričati cijelu priču samo jednom fotografijom, pritom razvijajući i društveni angažman. “Osjećaj humanosti elementaran je za svakog fotografa, a fotografija koliko god tehnički savršena bila, ne vrijedi ništa nije li nastala kao rezultat ljubavi i svijesti da na fotografiji nisu samo ljudi već ljudi sa svojim sudbinama”, pojasnio je. Bresson je odbijao stati s druge strane objektiva, stoga su njegovi portreti iznimno rijetki. Koristio je isključivo svjetlo dana: upotrijebiti blic za njega je bilo kao da ribič baca kamenje u vodu dok lovi ribu. Kritičari su ga nazivali običnim “snapshooterom”, htijući time istaknuti da se nije previše zamarao tehničkim aspektima fotografije. I bili su u pravu. Svoj je rad, radije, koncentrirao na poruke koje je fotografijama slao. “U fotografiji i najmanja stvar može biti najveći motiv”, napisao je u “The Decisive Moment”. Većina njegovih fotografija i prikazuje tek detalje, ali detalje univerzalnog značenja i sugestije. Bio je antiromantični pjesnik vizualnog koji je pronalazio ljepotu u stvarima kakve jesu, sada i ovdje.
Ženio se dva puta – prvi put 1937. za japansku plesačicu Ratnu Mohini, a 1970. za Martine Franck, s kojom je dobio kćer Melanie. Njih su dvije 2003. osnovale zakladu s njegovim imenom kako bi očuvale besmrtnu umjetničku baštinu. Henri Cartier-Bresson umro je 3. kolovoza 2004. godine, koji dan uoči 96. rođendana, u francuskom Montjustinu, iza sebe ostavljajući opus koji se s pravom može nazvati kronikom 20. stoljeća ali i vizije zahvaljujući kojima ljepotu možemo pronaći tamo gdje ne bismo ni sanjali da postoji.