Petra Mandić ime je koje je u hrvatskom nogometu u posljednje vrijeme privuklo posebnu pozornost, i to ne samo zbog rezultata koje je ostvarila nego i zbog povijesnoga konteksta u kojem se njezina priča odvija. Kao prva žena glavna trenerica seniorske muške momčadi u Prvoj NL (druga hrvatska liga), preuzela je NK Dubrava Tim Kabel i ušla u prostor koji je godinama bio gotovo isključivo rezerviran za muškarce. No njezin pristup od samog početka jasno pokazuje da se ne radi o simbolici, nego o dugogodišnjem radu, znanju i strpljivo građenoj karijeri
Kako je izgledao vaš put od ulaska u nogomet do trenerske karijere? Jeste li oduvijek željeli biti trenerica ili je to došlo putem iskustva u nogometu?
– Otkad znam za sebe, volim nogomet. Kao mala jednom sam vidjela trenera kojem su lopte ispale iz gepeka i odmah sam roditeljima rekla: “To želim biti – igrati se cijeli život loptama.” Od malih nogu dan mi je uvijek bio prekratak. Kad bi pao mrak, nisam se više mogla igrati loptom i to nikako nisam mogla prihvatiti - taj dio je dosta nasmijavao moje roditelje. Toliko sam uživala u tome da mi je jedina želja bila nastaviti igrati. Danas, kada pogledam unatrag, mislim da je to bio znak da ću sve što radim u životu posvetiti nogometu, što je uistinu i bilo tako. Željela sam spojiti svoje iskustvo igranja nogometa i akademski put, pa sam doktoratom povezala praksu i teoriju kako bih stekla što više znanja i jednog dana ga mogla prenijeti drugima. Smatram da je upravo spoj vlastitog iskustva i stručnog znanja ono što čini razliku u radu s igračima.
Kako ste doživjeli trenutak kada ste preuzeli mušku seniorsku momčad?
– Prije nego što sam postala glavna trenerica u muškom nogometu, godinama sam gradila svoje iskustvo kao pomoćna trenerica u NK Valu, Futsal Dinamu, Dragovoljcu i Kustošiji. Smatram da nisam preskakala stepenice i upravo mi je to iskustvo puno značilo. Strpljivo sam čekala svoju priliku i vjerovala da će doći u pravo vrijeme. Jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu bio je poziv predsjednika NK Dubrave – Tim Kabel, koji mi je ponudio mjesto glavne trenerice. Znala sam koliko sam rada uložila da dođem do tog trenutka i zato je osjećaj bio poseban. Na kraju smo ostvarili rezultat koji klub nije imao godinama i završili na šestom mjestu, što je bio najbolji plasman u posljednjih pet godina. Taj osjećaj teško je opisati riječima. Kada godinama radiš za nešto i na kraju uspiješ, sreća je neopisiva.
Jeste li se tijekom karijere susretali s predrasudama zbog toga što ste žena?
– S predrasudama se susrećem gotovo svaki dan. To me ne sputava jer sam se tijekom godina na njih jednostavno oglušila. Takvi komentari više govore o ljudima koji ih iznose nego o meni. Smatram da bi jedino mjerilo trebali biti znanje, iskustvo i rezultati. Rezultat daje odgovor na sve. Kada dobiješ priliku pokazati svoje znanje i ljudi vide koliko znaš, tada te prihvate. To je jedini pravi put. Najveća prepreka za žene su prilike. Pitanje je hoće li ih dobiti. Ako nešto dovoljno voliš i spremna si na borbu s izazovima, onda znaš da si na dobrom putu.
Što je najvažnije u komunikaciji s igračima tijekom treninga i utakmica? Jeste li morali mijenjati svoj pristup kako biste se prilagodili muškom seniorskom nogometu?
– Bila sam svjesna da određena težina nije bila samo na meni nego i na igračima jer je u početku bilo puno intervjua i interesa javnosti. Mnogi su nas željeli snimati, ali meni je bilo najvažnije da igrače ne opteretim previše i da fokus ostane na sezoni i ostvarenju cilja. Uvijek sam govorila da bih bila najsretnija kada bi se pisalo o rezultatima koje smo ostvarili, a ne samo o tome da sam prva žena glavna trenerica u Prvoj NL. Nastojala sam ispoštovati sve što se događalo oko mene, ali u granicama koje neće narušiti mir momčadi. Nismo gubili fokus i ostali smo profesionalci.
Kako se nosite s pritiskom rezultata i očekivanja?
– Puno mi je pomoglo to što sam godinama bila nogometna sutkinja. U tom poslu naučila sam što je pravi pritisak. Zato danas pritisak ne doživljavam kao problem, nego kao izazov. Obožavam derbije i utakmice koje nose veliku težinu jer upravo tada vidiš tko zna zadržati kontrolu, a tko se izgubi pod pritiskom.
Postoji li trenutak u karijeri kojim se posebno ponosite?
– Jedan od posebnih trenutaka bio je kada smo postigli pogodak u posljednjoj minuti utakmice. Prije toga sam svom rezervnom vrataru rekla da sačuva jednu loptu jer sam primijetila da protivnička momčad namjerno ispucava lopte izvan terena kako bi vrijeme brže prolazilo za nas. Predvidjela sam da bi upravo ta lopta mogla biti ključna. Na kraju je taj vratar brzo dodao loptu našem igraču, uslijedila je akcija i postigli smo pogodak u posljednjim sekundama. To su trenuci zbog kojih obožavam nogomet.
Kako usklađujete privatni život s dinamikom trenerskog posla? Kako izgleda vaš dan kada nema treninga ili utakmica? Što radite kako biste se “isključili” iz nogometa?
– Najizazovnije razdoblje bilo je kada sam istovremeno vodila vlastitu teretanu, radila individualne nogometne treninge i bila glavna trenerica Dubrave. To je bilo iznimno zahtjevno, ali podrška mojih sportaša, rekreativaca i prijatelja puno mi je značila. Iz nogometa se rijetko potpuno isključim, ali kad uspijem, najsretnija sam kada provodim vrijeme s obitelji, a posebno me veseli putovati s nećakom Filipom.
Pročitali ste dio velikog intervjua objavljenog u novom broju Diva moments magazina. Svoj primjerak potražite na kioscima do kraja ljeta.