Dobili su priliku poslom doći u Hrvatsku, a sedam godina poslije, njihova je adresa i dalje ona zagrebačka. Benjamin Edgard i Julien Renault Pariz su zamijenili Zagrebom, sasvim slučajno, a kažu kako im se i dalje, što od strane Francuza, a što od strane Hrvata, postavljaju iznenađeno pitanje - zašto?
- Hrvati misle da smo špijuni, da lažemo i da smo ludi, birajte što želite od ovih odgovora - smiju se.
- Nismo se željeli preseliti na Zapad i dobili smo priliku doći ovdje. Prije toga nismo znali ništa o Hrvatskoj. Svi su mislili da nećemo ostati dulje od šest mjeseci. I dan danas, kad odlazimo u Francusku, ljudi su i dalje iznenađeni našom odlukom - kažu, a Julien uz smijeh prepričava anegdotu:
- Kad u Francuskoj odem liječniku, on mi uvijek kaže: "Ma šta ti radiš tamo, zašto nisi u Americi ili u Australiji?". On je još uvijek u šoku, već skoro sedam godina.
Ipak, kažu, kad prijatelji i obitelj dođu ovdje, bolje razumiju njihovu odluku i vide da je Hrvatska jako lijepa zemlja. Benjamin (35) i Julien (29), po struci novinari koji trenutno rade kao profesori francuskog jezika. Nedavno su predstavili i knjigu "Isti ćaća".
Pravi je izazov, kažu, bio ne samo pisati na drugom jeziku, nego prije svega ući u duh hrvatskog jezika i promijeniti mentalitet, s francuskog na hrvatski.
- Svaki smo si put postavili pitanje "Je li ova rečenica previše francuska, nedovoljno hrvatska?" ili "Bi li Hrvat to tako napisao?". To je zaista mukotrpan posao. Knjigu je cijelo vrijeme trebalo povezivati s realnošću i biti vrlo pažljiv s detaljima - pričaju dečki koji su u knjizi pisali o mladom Hrvatu Luki koji napušta svoju zemlju jer ovdje ne vidi budućnost.
- On se vraća kad mu umre ćaća. Razmjenjuje pisma s najboljim prijateljem svojeg pokojnog oca, Miljenkom. To je priča o ljubavi, politici, iseljavanju, o svemu životnome. Otvara svoje srce, svoju dušu. Knjiga govori o životima svih nas, poželjeli smo pisati na razini čovjeka, ne nešto komplicirano, željeli smo odmah s temama ići u srž - govore.
Knjiga je naišla na odlične povratne reakcije, a najčešće je opisuju s riječi "dirljivo".
- Nevjerojatno je. Ljudi su pozitivno iznenađeni i svi se pitaju kako su Francuzi mogli toliko dobro razumjeti mentalitet i povijest zemlje. Za nas je to zadovoljstvo, znači da smo postigli svoj cilj - kažu. Ipak, put do cilja bio je mukotrpan jer je trebalo svladati hrvatski jezik. Pričaju ga izvrsno, a da bi došlo do današnje razine, trebale su im tri ili četiri godine:
- Hrvatski je vrlo, vrlo težak jezik. Potrebno je puno vremena, truda i rada da biste uspješno govorili hrvatski jezik. Poznato je da su slavenski jezici među najtežima na svijetu za svladavanje. Padeži su najgori, u francuskom jeziku ih nema. Bilo je to zaista izazovno i ponosno smo na sebe što smo uspjeli. Danas o tome ne razmišljamo previše, govorimo hrvatski i to je to.
Benjamin i Julien, inače bratići, u početku su radili kao novinari dopisnici. To im se činila kao odlična prilika jer su vidjeli da bi tako imali više slobode nego da su u redakciji. U Francuskoj su ih svi ispitivali zašto ne idu u Ameriku, Australiju i Kanadu, no Hrvatska je za njih bila pravo otkriće. "Pokrili" su i sve zemlje od Slovenije do Albanije.
- Radili smo intervjue s albanskim i makedonskim premijerima, zatim s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem... Kada ste dopisnik, trebali biste pisati o svim mogućim temama koje bi mogle zanimati vaš časopis ili novine za koje radite, politiku, kulturu, sport... Prilično je zahtjevno jer uvijek morate biti vrlo pažljivi i cijelo se vrijeme baviti istraživačkim radom. Ipak, fascinantno je kolike su razlike u kulturi u samo 2-3 sata vožnje od Zagreba - govore.
Za to vrijeme, Hrvatska im se toliko svidjela da su odlučili ostati - žive u Zagrebu, no zaljubljeni su u svaki kutak Hrvatske koji su imali priliku posjetiti. Prije nekoliko godina, čak su i kupili vikendicu u Novigradu.
- Centar Zagreba zaista je lijep i ugodan. Zagreb je velik grad, ali za razliku od Pariza, taman je za potrebe čovjeka. Volimo ići na Sljeme, na Jarun, šetati gradom, baviti se sportom, otići pogledati tekmu na Maksimir, popiti piće navečer u centru... Zapravo, volimo puno stvari - kažu, a ja ih pitam - odakle ljubav prema Novigradu?
- Novigrad je prekrasno mjesto, skriveno između šume, mora i Velebita. Nema ništa bolje, trebate ga vidjeti i razumjet ćete zašto je to ljubav na prvu. Od ostalih mjesta u Hrvatskoj koja su nas očarala tu su otoci Vis, Korčula i Brač, zatim Zadar, Rovinj, Samobor, Šibenik, Slavonija... Nedavno smo otkrili i Istru. Vrlo je teško reći koja su nam mjesta najljepša jer je popis zaista dugačak Zemlja je mala, ali ima toliko različitih stvari - kažu.
Benjamin i Julien dotaknuli su se i mentaliteta Hrvata i Francuza. Kažu, nismo nikako slični, no upravo se u tome krije bogatstvo života:
- Francuzi su puno strastveniji. Ovdje čujete puno kritika na račun države, ali na kraju nitko ne preuzima odgovornost. Ako nama nešto nije u redu, mi ćemo to uzeti u svoje ruke. Mi ćemo reagirati, nećemo to samo pustiti. To se može vidjeti i u svakodnevnom životu, Francuzi su vrlo dinamični, a Hrvati dosta pasivni.
Upravo je pasivnost , slažu se jednoglasno obojica, ono što ih je u Hrvatskoj negativno iznenadilo. Kažu kako se nalazi u svakom segmentu hrvatskog društva i generira puno problema, napetosti i nervoze.
- Pasivnost i kukanje dvije su negativne stvari s kojima smo se ovdje susreli. Ima puno mogućnosti razvoja, ali ljudi su zakočeni i misle da ne mogu ništa. To nije vezano samo za politiku, nego i za svakodnevni život. Kažeš nekome "Idemo na nogomet", on ti odgovori da mu se ne da. No, uz sve to, Hrvati su jako dragi i pristupačni. Povrh svega, zemlja je prekrasna, a žene jako lijepe.
Kad uspoređuju dvije države, Francusku opisuju kao mnogo uređeniju od Hrvatske - službe tamo bolje rade, kažu, no geografski su vrlo slične.
- Obje su vrlo centralizirane s Parizom i Zagrebom kao hiper centrima. Tu je još jedna stvar po kojoj smo slični; Hrvatska ima odlična vina što je rijedak slučaj u Europi.
Kažu kako su se asimilirali jer upravo kulturnu asimilaciju smatraju vrlo bitnom kod života u drugoj državi.
- Mi se pokušavamo ponašati kao domaći ljudi jer je to pošteno prema ljudima koji žive ovdje i mislim da na taj način isto možemo upoznati ljude, pričati s njima... - kaže Benjamin, a Julien dodaje:
- Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, to je tako!.
Dečki su, naravno, i veliki ljubitelji hrvatske kuhinje.
- Kupujemo i jedemo hrvatsko! Ovdje smo otkrili gulaš, ajvar, burek, sarme i razna jela na bazi kupusa! Benjamin voli ledeni vjetar, a Julien radi jako dobre sarme i bajadere. Kod nas je večera najbitnija i to je vrijeme kada je cijela obitelj zajedno. To je u Hrvatskoj drugačije, ovdje je to ručak. Iako nam nedostaje francuska kuhinja, ima vrlo dobrih hrvatskih jela - kažu.
Kad su u pitanju planovi, Benjamin i Julien ne planiraju:
- Da ste nas prije deset godina pitali kakvi su nam planovi, nikada ne bismo pretpostavili da ćemo u Hrvatskoj razgovarati s vama na hrvatskom jeziku, o našoj knjizi "Isti ćaća". Nevjerojatno je! Dakle, nemamo planova. Vidjet ćemo što nam donosi budućnost. Ovog ljeta promovirat ćemo knjigu po cijeloj Hrvatskoj jer to iskustvo želimo podijeliti s ljudima.