Danas je Dan vatrogasaca, a tim smo se povodom prisjetili priče o Jasmini Kadiji, prvoj profesionalnoj zagrebačkoj vatrogaskinji. Jasmina je sudjelovala u izboru za Divu godine kad je i pobijedila u kategoriji "Žena u muškom svijetu". Priču ponovno prenosimo u nastavku.
Jasmina Kadija prva je zagrebačka profesionalna vatrogaskinja, a za projekt Diva godine u kategoriji "Žena u muškom svijetu" prijavila ju je, kako su same rekle, njezina "mala ženska banda".
Osim Jasmine, čine je Tatjana Liktar Elez, Iva Lukinić, Jasmina Sadek i Gordana Gregurić Miočić. Znaju se još s Arhitektonskog fakulteta, a kažu kako su svašta prošle zajedno, a Jasmininu karijeru prate već jako dugo.
Kažu kako se Jasmina godinama borila s vjetrenjačama, a one ne poznaju ustrajniju osobu od nje:
Odlučila je ići za svojim snovima unatoč nevjerojatnim preprekama. Većina nas bi se pomirila sa sustavom i na taj način prihvatila tu rodnu diskriminaciju i odabrala lakši put. Definitivno je otvorila vrata ženama ne samo u toj profesiji već i u drugim tzv. muškim poslovima, ne samo u glavama pojedinaca nego je dala i snagu drugim ženama.
Kad im je Jasmina rekla da je postala profesionalni vatrogasac, bilo im je iznimno drago da je konačno uspjela, a s druge strane su mislile: "Kaj joj to treba, riskirati život i ići u požare, sada se još moramo i brinuti! Završila si dva fakulteta, nisi mogla manje opasan posao naći?"
Ipak, kažu kako je razumiju i podržavaju jer je profesionalac koji se daje kako bi pomogla drugima. U tom trenutku nestaje svaka njezina nesebičnost, a da su u nekoj opasnosti, kažu kako bi nju prvu željeli uz sebe:
Znamo da u svoj posao unosi cijelu sebe i radi ga odlično. Nedavno je sa kolegama spašavala dijete kojem je noga zapela u liftu. Veli: 'dok radiš na adrenalinu si, kad smo spasili malenog uključio mi se gumb s emocijama'. U tom poslu nema odustajanja ni predaha i daješ se cijeli. Treba to izdržati, i fizički i psihički.
Na dodjeli joj je nagradu uručila Jasna Bibić, direktorica prodaje medijskih rješenja Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika.
Jasmina kaže da je odlično kad radiš ono što voliš pa uopće ne doživljava kao posao, nego jednostavno ideš raditi ono što voliš. Kaže kako će mnogi reći da ima puno vremena jer radi smjene 12-24-12-48, ali nitko neće razmisliti o tome da nema ni blagdan, ni subotu, ni nedjelju ako je u toj smjeni njezin radni dan. Dodaje kako nitko ne razmišlja kako izgledaju te noćne i svi misle da spavaju na poslu:
To što mi u noći ne palimo sirene, kako bi građani mogli bezbrižno spavati ne znači da ne radimo. Zamislite da vas u tri ujutro netko preplaši, morate otrčati sprint do opreme, obući se i izaći na intervenciju u manje od 60 sekundi. Zamislite kako je u gluho doba noći vaditi stradale iz prometne nesreće. Kako je spašavati malo dijete kojem je dizalo prikliještilo nogu. Ili kada gasite požar na 8. katu i trebate razvući cijevi do tamo, a svaka cijev ima cca 5kg i 15m. Zamislite kako je godišnje otvoriti preko nekoliko stotina stanova na zahtjev policije, i pritom pronalaziti preminule osobe.
Posao je težak, kako fizički, tako i psihički, no nije tako svaki dan. Radni dan se sastoji od pregleda vozila i opreme, teorijske i praktične nastave, čišćenja opreme i vozila, te prostora i prostorijama u kojima su tokom dana, kao i dvorišta, tjelovježba koja je najčešće odbojka ili mali nogomet. Brzo prođe tih 12 sati. Uvijek imaju posla, i onda kad svi misle da nema posla - oni rade.
Pitali smo i Jasminu kako je raditi samo s muškarcima kao jedina žena:
Pa kako koji dan. Vjerojatno ni njima nije lako. Veliki dio ljudi je odgajan da su muškarci jači, a žene slabije, stoga je i velikom broju mojih kolega to usađeno, te mi vrlo često kažu "Mima, nemoj ti, to je teško! Što moram priznati nekada i smeta, makar vjerujem da ponekad to radi zaštitnički. Naravno da ima predrasuda, ponajviše zato jer sam školovana, pa neki misle da bih htjela biti šef, no nije to baš tako.
Da bi postala profesionalna vatrogaskinja JVP Grada Zagreba, trebalo joj je devet godina i taj je put bio iznimno težak. Kaže da je, kao žensko, uvijek bila na vidiku, odnosno svaki njezin korak se primijetio odmah pa se nekad trebalo potruditi više nego što su trebali muškarci.
Kad je postala vatrogaskinja, čula je različite priče iz treće ruke da joj se popuštalo, no kaže kako je njezina savjest čista jer zna da je sve napravila kako je trebalo.
Postoje kolege koji su me odmah prihvatili, a ima onih koji nisu i nikada neće jer smatraju da žena tu nema što raditi. Ljude promijeniti ne možete ali ih možete prihvatiti takve kakvi jesu i raditi svoj posao najbolje što možete i znate. Bitno je da znate na koga se možete osloniti. S obzirom na to da sam već 20 godina i dobrovoljni vatrogasac, a bila sam i 11 godina zapovjednica dobrovoljnog vatrogasnog društva te sam od malena bila u muškom društvu, gdje sam bila najčešće jedina cura, tu i tamo bi se pojavile cure, ali ne bi se dugo zadržale s nama.
Dodala je da, koliko god se razlikujemo od muškaraca, lakše joj je raditi s njima, dok stvari zapravo ovise o tome kakva si osoba. Ono što smatra najbitnijim je da su na intervenciji svi jednaki, svatko svakome pomaže i tu nema ni vremena ni mjesta za razlike u spolu.
Osim što je vatrogaskinja, bila je suvozač na reliju, vozila ispite spretnosti, radila kao avanturistički vodič, bila u reprezentaciji ženskog rafting tima na EP u Sloveniji te je prva žena koja je završila obuku Spašavanja iz ruševina u Vatrogasnoj zajednici Grada Zagreba. Također ima položen ispit za voziti kamion A i C kategoriju motor i kamion.
Jasmina se također rekreacijski bavi trčanjem, što joj naravno pomaže održavati formu a dosada je istrčala je više polumaratona. 2018.g. je na utrci Boroša (od Trga do Sljemena) trčala zajedno s kolegom u punoj vatrogasnoj opremi.
Organizirala je biciklijadu za poginule kornatske vatrogasce i humanitarnu utrku stepenicama. Riječ je o Humanitarnoj vatrogasnoj utrci stepenicama u poslovnoj građevini VMD-a, koja će se održala 1. prosinca 2018.
Vatrogasci u punoj opremi sa izolacijskim aparatom na leđima natječu se tko će brže stići stubištem na vrh zgrade, pri čemu savladavaju sveukupno 31 etažu, odnosno 666 stepenica. Na taj način provjeravaju svoju spremnost za obavljanje svog vatrogasnog poziva, ali ujedno čine još jedno humanitarno djelo.
Osim navedenog, odlučila je uključiti i najmlađe, odnosno vatrogasnu djecu i mladež, a oni su se utrkivali na četiri kata. Cijela humanitarna akcija, sve kotizacije i donacije prikupljali su se u svrhu Udruge Kolibrići, udruga roditelja vitalno ugrožene djece. Sama utrka nastala je po uzoru na Novozelandsku utrku u Aucklandu, Firefighter Sky Tower Stair Challenge koja se održava već 13 godina, po uzoru na utrku u Seattlu, SAD. Na navedenim utrkama sudjeluju vatrogasci iz cijeloga svijeta.
Da bih vidjela kako oni to rade otišla sam u Novi Zeland trčati njihovu humanitarnu utrku te sam im zadnjih dana prije utrke pomagala u organizaciji, a jednako tako i na aerodromu skupljala za njih donacije. Bili su toliko oduševljeni što sam došla iz Hrvatske zbog toga da su čak o meni objavili članak. Naša utrka je također međunarodnog karaktera (u istoj sudjeluju od prve godine i kolege vatrogasci iz Slovenije), a svake godine na utrci natječe se sve više vatrogasaca, te je prošle godine istu istrčalo 161 vatrogasac, dok ih je prve godine sudjelovalo tek nešto više od 30.
Svoj godišnji i ušteđevinu za 2018. također je utrošila za dvije humanitarne utrke, jednu u Seattleu, a onu, njoj malo dražu u New Yorku jer se trči u sjećanje za poginule vatrogasce na WTC tornjevima 9/11, a sve donacije idu za udrugu koja pomaže preživjelim vatrogascima u vidu liječenja za sve ono što zdravstveno osiguranje ne pokriva.