Vitiligo sam dobila s nepunih 18 godina. Bilo je ratno razdoblje, roditelji su bili na okupiranom području i mjesecima nismo znali što je s njima. U to sam vrijeme počela studirati u Zagrebu, a uslijed stresa, pojavile su se bijele mrlje na rukama i oko očiju. Nisam im pridavala mnogo pozornosti jer mi je bilo važnije da roditelju budu ok, a prave razmjere bolesti vidjela sam nakon ljeta, započinje svoju priču Ivana Antunović Jović, urednica i novinarka u Programu za kulturu na HRT-u.
Ivana kaže da nije plakala nad sobom jer je znala da ima puno težih bolesti, ali joj ipak nije bilo svejedno prihvatiti sebe. Ipak, nakon nekoliko godina, odustala je od traženja čarobnog lijeka pomislivši:
Ljudi se na različite načine tetoviraju i ukrašavaju, a ja imam vitiligo - to sam ja.
Dodaje da je primjećivala poglede, i djece, i odraslih ljudi, a svima koji žive s vitiligom, osobito onima koji se prvi put susreću s njim želi poručiti da je najvažnije prihvatiti samog sebe - prihvatiti da si drugačiji te shvatiti da nisu važni opće nametnuti kriteriji ljepote, nego druge stvari koje nosiš u sebi.
Što je Ivana još otkrila o svojem životu s vitiligom, pogledajte u videu: