Bila je prva inozemka kojoj su sovjetski partijski funkcionari tridesetih odobrili pristup strogo čuvanim industrijskim zonama: tako su nastale njezine glasovite snimke mostova preko Dnjepra, velikih tvornica čelika, novoga grada Magnitogorska, turbina, traktora, rudnika ugljena. Ondje se našla i desetljeće kasnije, u trenutku Hitlerova napada na SSSR. Bila je jedina strana reporterka koja je svjedočila bombardiranju Moskve i dokumentirala ga: s krova američkog veleposlanstva, usprkos zabrani, zabilježila je trenutke kada su Kremlj zasipale bombe. Nije joj bilo dosta, toj posebnoj ženi, američkoj fotografkinji Margaret Bourke-White. U ožujku 1945. stigla je u Frankfurt na Majni gdje je prateći zapovjednike američke vojske ušla u koncentracijski logor Buchenwald. Njezine fotografije prikazuju preživjele, izgladnjele muškarce i žene praznih pogleda kako u prugastoj zatvoreničkoj odjeći stoje iza bodljikave žice. Tim su se snimkama kasnije poslužili tužitelji tijekom procesa u Nürnbergu...
Danas, 8. ožujka, cijeli svijet odaje počast hrabrim ženama koje su pomicale granice u vremenima kad to nije bilo ni društveno prihvatljivo ni bezazleno. Novinarke su – često stavljajući interes zajednice ispred svog vlastitog, dovodeći se nerijetko na rub pogibelji – samo neke od njih. Tridesetak godina nakon odvažne Margaret, američka novinarka, kolumnistica i spisateljica Joan Didion svoju je iznimnu karijeru započela kao copywriter za magazin Vogue, a nastavila pišući eseje i osvrte o američkoj politici, medijima, popularnoj kulturi i feminizmu za Esquire, Saturday Evening Post, National Review, The New York Times Magazine i The New York Times Book Review, kada krajem 2003. njezin suprug, ugledni novinar John Dunne umire od srčanog udara, Joan Didion iznimno teško podnosi njegovu smrt. Pišući “Godinu magičnog razmišljanja”, uči se nositi sa smrću voljene osobe i nastaviti živjeti, međutim, neposredno prije nego što se knjiga pojavila na policama, umire joj kći. Dvije godine kasnije Joan Didion primila je medalju za izniman doprinos američkoj književnosti, no sa svojim tragedijama uči se živjeti i danas.
Osim svojim literarnim opusom, Martha Gellhorn pisala je povijest i svojim privatnim životom, kao jedna od supruga Ernesta Hemingwaya. Također spisateljica, Gellhorn je bila i vrsna novinarka, nešto poput Christiane Amanpour svoga doba, koja se i danas smatra jednom od najboljih ratnih reporterki svih vremena. Zajedno s Hemingwayem izvještavala je iz Španjolske tijekom građanskog rata, kad su i započeli ljubavnu vezu. Pridružila mu se na Kubi, gdje su zajedno unajmili farmu blizu Havane, a vjenčali su se 1940., odmah nakon što se Hemingway i službeno rastao od svoje druge žene. Martha Gellhorn se u mnogočemu razlikovala od svojih prethodnica jer nikad nije podilazila slavnom piscu, vjerojatno baš zbog toga što je imala i vlastitu uspješnu karijeru. Nije mu podilazila ni kad je, tijekom njezina izvještavanja iz Kine, upoznao dopisnicu časopisa Time, Mary Welsh: dojurila je u London, rekla mu da je među njima gotovo i otišla ponosno uzdignute glave.
Priča o Katharine Graham priča je o Washington Postu, ali i iznimnoj ženi koja je vlasništvo nad listom preuzela 60-ih nakon samoubojstva supruga Philipa. Njezin uspon na čelo velike i ugledne tvrtke mnoge američke feministice smatraju važnim međašem u borbi za izjednačavanje spolova u SAD-u. Graham je demonstrirala spremnost na brojne reforme u skladu s duhom vremena, kao i novi stil društveno angažiranog novinarstva, čiji je rezultat kulminirao u Postovim člancima koji su razotkrili aferu Watergate. Za to dostignuće, koje se smatra jednim od najsvjetlijih trenutaka u povijesti novinarstva, list je 1973. dobio Pulitzerovu nagradu.
Trag u povijesti ostavila je i Marlene Sanders, američka pionirka televizijskog novinarstva. Nakon što 1955. nije uspjela pronaći stalan posao u kazalištu, prihvatila je posao u televizijskim vijestima, pomažući producentu Mikeu Wallaceu na CBS-u. Nakon njegova odlaska iz TV kuće postala je koproducentica, što je bio događaj bez presedana i golemo postignuće jer su žene tog doba bile degradirane na obavljanje isključivo administrativnih funkcija u redakciji. Sanders će kasnije postati i prvom ženom potpredsjednicom ABC Newsa. Spisateljicu i aktivisticu Susan Sontag nazivali su “Mračnom damom“ američkog intelektualnog života. Pripadala je uskom krugu autorica koje su utjecale na kulturni i društveni život New Yorka, kao jedna od ključnih svjedokinja prijelomnih kulturnih zbivanja od šezdesetih nadalje. Međutim, tek njezinom smrću 2004. godine nakon duge borbe s leukemijom otkriveni su stvarni razmjeri njezine zaostavštine. Iza sebe je ostavila stotinu bilježnica i dnevnika koji dočaravaju njezin intelektualni svijet, prožet dilemama, emocijama i strašću. Pisati ih je počela još od 14. godine, kad je otkrila svoju biseksualnu prirodu. Nakon zajedničkog života s dramskom spisateljicom Marijom Irene Fornes bila je sa još nekoliko žena, no zasigurno je najvažnija njezina veza s fotografkinjom Annie Leibovitz, s kojom je provela cijelo desetljeće prije smrti.
I na koncu, ne i najmanje važna, Christiane Amanpour. Britanka iranskih korijena na CNN-u je počela raditi 1983., a prvi značajniji zadatak bilo je izvještavanje o iračkoiranskom ratu, kada je svijet spoznao svu njezinu hrabrost i veličinu. Izvještavala je i o demokratskim revolucijama koje su se širile istočnom Europom osamdesetih, potom o iračkoj okupaciji Kuvajta, kao i o ratu u Perzijskom zaljevu, a naša publika upoznat će je zahvaljujući izvještajima o ratu u Bosni. Tijekom opsade Sarajeva, zbog emotivnih izvještaja koje je odande slala, gledatelji i kritičari doveli su u pitanje njezinu profesionalnu objektivnost, navodeći da su mnogi njezini izvještaji bili nepravedno pristrani u korist bosanskih muslimana. Odgovorila im je ovako: “U nekim situacijama jednostavno je nemoguće biti neutralan, jer ako ste neutralni, onda ste suučesnik. Biti objektivan ne znači tretirati sve strane isto, nego dati jednaku priliku svim stranama da kažu svoje.“ Ikona američkog novinarstva hrabra je žena, no prije svega, samo žena.