Najdraži profesori su onih kojih se sjećamo još dugo nakon završetka školovanja - ne toliko zbog samog gradiva koje su nam prenijeli, nego zbog vrijednosti koje su nam usadili, a jedna od onih koje će učenici pamtiti svakako je i Ivana Valjak Ilić, 37-godišnja profesorica njemačkog jezika.
Ivana nam priča da se, još kao mala, rado igrala škole, puno crtala, listala knjige tete koja je tada studirala:
- Posebno me intrigirala njezina literatura na studiju povijesti, i sad se živo sjećam fotografije Tutankamonove posmrtne maske i mirisa knjige. Čim sam krenula u prvi razred, znala sam da u školi želim ostati cijeli život. Afiniteti su se mijenjali kako sam rasla pa sam tako od prvotne želje da budem učiteljica razredne nastave, jedno vrijeme razmišljala o studiju engleskog i hrvatskog, no kad sam krenula u jezičnu gimnaziju, moja profesorica njemačkog, divna Frau Petrović, bila je odlučujući faktor pri odabiru studija. Htjela sam studirati njemački, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Uz germanistiku, studirala sam i komparativnu književnost i tako objedinila dvije ljubavi. Studij je bio zahtjevan, ali sam u njemu doista uživala. Nakon završene zagrebačke IV. gimnazije, bila sam dobro pripremljena za intenzivan rad koji studij jezika zahtjeva. Studij komparativne dao mi je i dobar uvid u kulturu općenito jer smo slušali i teatrološke i filmološke i kulturološke kolegije.
Nakon studija, Ivana se relativno brzo zaposlila u Osnovnoj školi Dubrava. Dubrava je mjesto u Zagrebačkoj županiji, a tamo je provela deset godina. Radila je na matičnoj i u tri područne škole te predavala učenicima od 4. do 8. razreda.
Kao i svim učenicima, učiteljima i nastavnicima, i Ivani je ova godina prilično izazovna. U jeku pandemije koronavirusa o kojem se ne zna dovoljno, nije uvijek lako organizirati nastavu:
- Preporučene mjere se poštuju, nije lako predavati nekoliko sati dnevno s maskom, nije lako ni učenicima bez zvona, s kraćim velikim odmorom, bez mnogo toga što je do ožujka činilo njihovu školsku svakodnevicu. Što se organizacije tiče, citirat ću seriju 'Černobil': Not great, not terrible. Uvijek može bolje, no zasad se čini da su stvari pod kontrolom. Bitno je lakše pridržavati se mjera i imati nastavu u školi, nego s trenutnim resursima organizirati kvalitetnu nastavu na daljinu, i to takvu da se svim učenicima pruže ravnopravni uvjeti i jednake mogućnosti. I učenicima mnogo znači da smo u učionici, napomenuli su mi više puta da im je ovo bitno lakše. Jedino im teže pada rano ustajanje kad smo jutarnja smjena, a kad smo bili online, dan su si ipak organizirali sami.
- Štrajk je bio jedrenjak, a nezadovoljstvo prosvjetara (ne samo vječitim položajem onih kojima se prvima reže, a zadnjima vraća, nego i stihijskim provođenjem takozvane reforme školstva, neredom u propisima, nametnutim sve permisivnijim stavom u odgojnom aspektu našeg rada) bilo je snažan vjetar u njegova jedra. Ono što je štrajku dalo dodatnu snagu je aktiviranje preko društvenih mreža. Mogu reći za Nastavnici.org, grupu na Facebooku, čija sam jedna od administratorica, da je svaki dan išla motivirajuća objava, fotografije iz škola za vrijeme štrajka, fotografije s prosvjeda… Mislim da sa snagom društvenih mreža nisu računali ni sindikati ni Vlada. A društvene mreže su brza, efikasna i jeftina platforma za mobilizaciju velikog broja ljudi u malo vremena. Prvi veliki uspjeh je rušenje jednoga pravilnika na eSavjetovanju. Dobio je preko tisuću komentara. Za usporedbu, mislim da je prijedlog zakona o ovrhama imao stotinjak. Preko društvenih mreža televizijskih kuća stvarali smo pritisak i na njih da u gostovanja na temu štrajka, ali i općenito prosvjetarskih tema, zovu ljude iz razreda. Ne ljude koji su u školi zadnji put bili kad su maturirali, nego ljude koji svakodnevno s učenicima rade i trude se držati pravilnika koji su često međusobno kontradiktorni. Tako sam ja nenadano završila u emisiji Otvoreno, a veliki je broj kolega bio zadovoljan načinom na koji sam nastupila i argumentima koje sam iznijela. Nehotice sam postala jedno od zaštitnih lica štrajka. Nije ni to uvijek bilo ni lijepo ni ugodno, no drago mi je da se glas struke čuo u prime timeu i to ne na način 'biti učitelj je poziv i meni nema bolje plaće od dječje sreće i osmijeha' već 'mi smo profesionalci, tako nas i tretirajte'. Za mene je biti učitelj najljepši posao na svijetu i jedini u kojemu se mogu zamisliti, no ljubav, radost i osmjesi ne plaćaju režije ni kredite.
Ivana je usporedila i posao u osnovnoj s radom u srednjoj školi. Velikih razlika, kaže i nema. Fizički je napornije raditi u osnovnoj školi, a u srednjoj nema toliko graje i buke na hodnicima. Ipak, u srednjoj je školi nešto teže zainteresirati učenike za predmet.
- U gimnazijskim razredima, uz brojne druge predmete, njemački nekako padne u drugi plan jer ga rijetko polažu na maturi. Njemački uvijek slovi kao zahtjevan, težak, nemoguć za učenje. Moja je misija razuvjeriti učenike i dati im temeljna znanja iz njemačkog. Nemam iluzija da u dva sata tjedno u četiri godine (predajem početnicima) bez dodatnog angažmana netko može jezik naučiti na visokom stupnju. No, može ga kvalitetno naučiti na osnovnoj razini, komunicirati, riješiti se straha od pogrešaka i imati pozitivan stav prema njemačkom. Uvijek im govorim, ako znate pitati kako nekamo doći, znate kupiti ili naručiti nešto za jelo, ispuniti jednostavan obrazac, onda ste već puno učinili. Njemački sam zavoljela čim sam ga počela učiti, u 4. razrednu osnovne škole, i uvijek se trudim svoje oduševljenje dočarati učenicima. Često se sjetim dana kad sam ispunila anketni listić za izbornu nastavu. Tko zna kako bi moj život izgledao da nisam učila njemački. Hvala mami i tati što su rekli 'upiši se', kaže.
Budući da živi u Zagrebu, a radi u Vrbovcu, Ivana približno dva sata dnevno provede u automobilu, putujući do škole i natrag. Udaljenost od 45 km i nije tako velika, kaže Ivana, no zagrebačke su gužve te koje produlje putovanje.
- Puno slušam radio, volim obrazovni program, a ovisnik sam o vijestima. Moj dan je, osim uz moju školu, vezan i za školu mog sina, s obzirom na to da ga ujutro u školu najčešće vodim ja. To nam je lijepo zajedničko vrijeme koje provedemo u razgovoru. Osim pripremanja za nastavu, radim na udžbeniku, snimam videolekcije za i-nastavu, pohađam online stručna usavršavanja. Nemam baš puno slobodnog vremena, ali volim čitati, od stripova, krimića, pa do kvalitetnih naslova. Kristian Novak je, po mom sudu, najtalentiraniji hrvatski pisac u zadnjih deset godina. Sa suprugom volim pogledati dobru seriju ili film, navukli smo se na Netflix. Vikendom često obiteljski igramo društvene igre. Poraz još nekako podnesem, ali likujem kad pobijedim, kaže Ivana, čija su omiljena razbibriga pub kvizovi. Trenutačno ih, zbog pandemije, i ne može pohađati, a kaže kako su osobito zgodni bili online kvizovi tijekom proljetnog lockdowna.
- Konačno sam igrala u ekipi s prijateljicama koje žive svaka na svojem kraju zemlje. U kvizu nemam neko područje u kojem sam posebno jaka, jedino što mogu reći je da sam u sportu gotovo neupotrebljiva u ekipi, zaključila je Ivana.
Ostale priče iz projekta Diva godine, pročitajte u nastavku