Vidjevši filmsku adaptaciju svojeg djela “Doručak kod Tiffanyja”, Truman Capote prezrivo je frknuo nosom i kratko kazao ‘fuj’. Preromantično, predopadljivo, preušminkano za njegov pogani ukus. Audrey Hepburn u glavnoj ulozi vidio je kao totalni promašaj, glavnu ulogu namijenio je Marilyn Monroe. No ono što se nije svidjelo njemu, u svijetu je odjeknulo poput bombe.
Audrey Hepburn učvrstila je svoju poziciju na tronu vječne ikone Hollywooda, modno nam lansirala malu crnu haljinu, šešire, kapri hlače i balerinke te u vremenu u kojem su žene još uvijek trebale suprugovu privolu da otvore bankovni račun, uz Elizabeth Taylor, postala prva glumica koja zarađuje milijune. No puno prije slave, puno prije “Praznika u Rimu” koji joj je 1953. donio Oscar i prije no što je postala najfotografiranija žena na svijetu koja i danas drži rekord sa 650 naslovnica, nastali su ožiljci zbog kojih je, iako obožavana od cijelog svijeta, svoj 63-godišnji životni vijek posvetila potrazi za ljubavlju.
Upravo time, tko je Audrey iza Audrey, bavi se novi dokumentarac, prvi snimljen uz pristanak glumičine obitelji, koji otkriva uzroke njezine goleme tuge začete u dječjoj dobi traumom koju joj je prouzročio otac, pa do propalih brakova i pobačaja koji su tu tugu samo pojačali.
Režiju filma “Audrey” potpisuje 26-godišnja Helena Coan, produkciju tim koji je radio raskošan dokumentarac o Alexanderu McQueenu, a donosi rijetke snimke glumice i intimne intervjue s članovima njene obitelji i prijateljima te je od 30. studenog dostupan za download na svim jačim streaming servisima.
Tako, primjerice, u intervjuu za magazin Life snimljenom 1992., a u filmu prvi put pokazanom, Audrey Hepburn govori o razornim učincima razvoda svojih roditelja, kada je imala svega šest godina.
“Očev odlazak bio je moj prvi životni udarac, bila je to trauma koja me obilježila i učinila doživotno nesigurnom. Jednog dana jednostavno je otišao. Nestao. Majka mi je objasnila da je otišao na put s kojeg se neće vratiti. Nije prestajala plakati. Pokušavala sam je utješiti, biti uz nju, ali bila sam dijete i nisam tada mogla sasvim jasno shvatiti što se događa”, ispričala je Audrey.
To je samo jedan od momenata filma naslovljenog njezinim imenom koji gledatelja vodi kroz sve ključne trenutke glumičina života, od gladovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata do dolaska u London i pokušaja da postane balerinom, od glumačkih početaka, dramatičnih ljubavi do sumnji u vlastiti izgled, a sve bogato dokumentirano arhivskim fotografijama i snimkama u čemu je vidljiv predan trogodišnji istraživački rad redateljice na tom projektu.
Audrey Hepburn rođena je kao Audrey Kathleen Ruston 1929. u Bruxellesu kao kći irskog bankara Josepha Victora Anthonyja Rustona i barunice Elle van Heemstra, pripadnice nizozemske aristokracije čiji su preci bili francuski i engleski kraljevi, a otac bivši guverner Francuske Gvajane. Audreyin je otac tek kasnije svojem prezimenu dodao Hepburn, koje će i ona kasnije preuzeti.
Praktički na pragu Drugog svjetskog rata Ruston 1935. napušta obitelj i vraća se u Englesku, Audrey će ga kao djevojčica vidjeti još samo jednom za školovanja u internatu u Kentu, a taj susret samo će pogoršati njihov ionako već očajan, gotovo nikakav odnos. Zanimljivo je da su i Ruston i Van Heemstra, piše Guardian, početkom rata bili simpatizeri nacističkog pokreta, njegov dobar prijatelj, konkretno, bio je engleski fašist Oswald Mosley. Te činjenice Audrey se duboko stidjela.
Rat je provela s majkom u Nizozemskoj pod nacističkom okupacijom, gledala kako Židove odvoze vagonima i to su slike koje će je proganjati do kraja života. Tijekom rata i njezina majka uvidjela je silnu grešku svoje donedavne nacističke pristranosti i promijenila stranu pa su obje počele pomagati pokretu otpora. Audrey je poput mnoge tadašnje djece bila kurirka i prenosila šifrirane poruke u cipelama. Tijekom nizozemske gladi, u zimu 1944., Nijemci su zaplijenili ograničene količine hrane i Nizozemce prepustili gladi, životu bez grijanja u domovima, umirali su na ulicama od hladnoće. I Audrey se zbog pothranjenosti ozbiljno razboljela, ona i majka preživljavale su jedući gomolje tulipana. O tom periodu u filmu je rekla:
“Znale smo dane provoditi u krevetu odjevene u svu odjeću koju smo imale jer prekrivači nisu bili dovoljni da se ugrijemo. I pri tome smo skapavale od gladi.” Kako je i kao odrasla osoba bila izuzetno mršava, imala je svega 48 kg na 170 cm visine, povezivalo se to s poremećajem prehrane nastalim u mladenačkoj dobi, prozivalo ju se za anoreksiju. No ništa od toga nije bila istina, kako u filmu svjedoči njezin sin Sean Hepburn Ferrer, mogla je pojesti više od ikoga u obitelji i bila je odlična kuharica.
“U ratu nije zaradila poremećaj prehrane, već čeličnu volju”, opisao je njezin sin. Poslije rata Audrey se s majkom preselila u London. Hladna i kritična aristokratkinja Van Heemstra nije se libila ribati podove ne bi li zaradila za baletnu školu svoje kćeri. No Audrey je u ratu propustila vitalne godine za zavoj baletne vještine, nedostajalo joj je tehnike da postane primabalerina pa je pomalo počela glumiti.
Kada su joj bile 22 godine, otkrila ju je francuska književnica Colette i povjerila joj ulogu u mjuziklu “Gigi” na Broadwayu. Uslijedili su “Praznici u Rimu”, film u kojem uz Gregoryja Pecka tumači šarmantnu princezu koja će svijet pokoriti zaraznim veseljem koje širi vozeći se Rimom na Vespi, i praktički slava preko noći.
“Nisam mogla pojmiti što mi se događa”, prisjetila se u dokumentarcu Audrey. U njezinim ranim ulogama uglavnom su joj partneri bili muškarci dovoljno stari da joj budu otac. Zgodno su zamijetili novinari Guardiana kako je Humphrey Bogart u “Sabrini” imao 54, a ona 24 godine, Fred Astaire u “Funny Face” 56, a Audrey 26. Producenti su joj gradili imidž fragilne žene kojoj treba zaštita.
No itekako se na setu znala postaviti. Primjerice, snimajući 1961. “Doručak kod Tiffanyja”, na kojem upoznaje i dizajnera Huberta de Givenchyja kojem će zauvijek postati muzom, u trenutku kad su iz filma htjeli izrezati scenu u kojoj ona pjeva “Moon River”, oštro je rekla:
“Napravit ćete to samo preko mene mrtve.” Scena je ostala i postala kultna, Andy Williams izveo je tu pjesmu na dodjeli Oscara 1962., a skladatelj Henry Mancini i tekstopisac Johnny Mercer zaradili su za nju Grammy za pjesmu godine. Hepburn se u kratkom periodu profilirala kao jedna od najpopularnijih glumica Hollywooda, zasjenivši čak i Marilyn Monroe. Štoviše, nije Marilyn bila jedina koja je predsjedniku Johnu F. Kennedyju zavodljivo pjevala “Happy Birthday, Mr. President”. Za Kennedyjev sljedeći (i posljednji) rođendan, 29. svibnja 1963., Hepburn, predsjednikova najdraža glumica, pjevala mu je puno odvažnije “Happy Birthday, dear Jack”.
S hollywoodskom karijerom, slavom i preseljenjem u Los Angeles stigle su i ljubavne patnje. Dok je na poslovnom planu čvrsto držala uzde, u privatnom životu bila je nepopravljivo nesigurna, nepovjerljiva i labilna. Početkom 50-ih bila je zaručena za Jamesa Hansona. Međutim, odustala je od tog braka kad je već datum vjenčanja bio određen, a vjenčanica kupljena, i to zbog Hansonove i njezine zahtjevne karijere zbog koje bi veći dio vremena bili razdvojeni. Vjenčanicu je navodno darovala siromašnom talijanskom paru koji haljinu još uvijek ima.
Za snimanja “Sabrine” pak ludo se zaljubila u oženjenog Williama Holdena. Sanjarila je o braku i djeci, piše Guardian, no kad je saznala da se podvrgnuo vazektomiji, rasplinuli su se i njezini snovi o njihovoj velikoj obitelji.
Prvog supruga, glumca Mela Ferrera, upoznala je 1954. u predstavi “Ondine”. Par će nakon jednog pobačaja 1960. dobiti sina Seana. Ferrer je slovio za teškog i zahtjevnog čovjeka, bio je ljubomoran na njezinu karijeru, a svoju zbog nje stavio na čekanje i brak im se raspao nakon 14 ne tako sretnih godina.
Kasnije će na krstarenju upoznati talijanskog psihologa Andreu Dottija za kojeg se udala 1969. Preselili su se u Rim i 1970. dobili sina Lucu. Ni taj brak nije bio nimalo sretan, u filmu doznajemo da su talijanski paparazzi za njegova 13-godišnjeg trajanja Dottija snimili s više od 200 različitih žena. Poslije još jednog mučnog razvoda Audrey se zavjetovala da se više neće udavati.
Priliku da joj se približi dala je kasnije još jednom muškarcu – nizozemskom glumcu Robertu Woldersu s kojim će nevjenčano živjeti do svoje smrti 1993. godine. Koliko joj je bila važna obitelj, najbolje govori podatak da je s danom kad je postala majka, prestala glumiti i na deset godina potpuno okrenula leđa Hollywoodu. Pristojno je zahvaljivala na ponudama i odbijala redatelje poput Stanleya Kubricka. Svu pažnju koja je njoj u djetinjstvu nedostajala, nastojala je pružiti svojoj djeci. “Bila je to moja vrlo svjesna, čak i sebična odluka jer biti kod kuće s djecom činilo me iskreno sretnom. To nije bila moja žrtva. U tom trenutku ja sam htjela biti majka, a ne glumica”, rekla je u filmu.
Nakon glumačkog povratka na film u “Robin i Marian” 1976., snimila je još nekoliko filmova, a posljednja uloga bila joj je uloga anđela u filmu “Always” 1989. u režiji Stevena Spielberga, no niti jednim od tih uradaka nije povratila slavu kakvu je imala na početku karijere.
Jednakom čvrstinom kojom je donijela odluku da prestane glumiti zbog majčinstva, poželjevši raditi nešto sasvim novo, donijela je i odluku da se angažira kao ambasadorica UNICEF-a. Do kraja života brinula se o djeci iz zemalja razorenih ratom prisjećajući se da je i ona nekoć bila takvo dijete. Pokušavala je vratiti dug onima koji su nekoć pomogli njoj. Kad su ju pitali zašto to tako predano radi, odgovorila je: “Bilo bi prejednostavno da tek kažem ‘zato što volim djecu’. Istina je da ne podnosim patnju bilo koje vrste, a posebice kad pate djeca. Ja sam jedna od onih ljudi koji su u životu imali sreće i na ovaj način želim se odužiti i svoju vidljivost u javnosti iskoristiti da upoznam svijet s tom problematikom i proširim svijest o uvjetima u kojima ti narodi žive.”
Za svoj humanitarni rad, između ostalog, dobila je i Medalju slobode koju joj je 1992. uručio američki predsjednik George Bush.
Odlazila je na misije u Afriku, Aziju i Južnu Ameriku, a u predasima bi boravila u svojoj kući na selu u Švicarskoj. To je bila njezina oaza mira u kojoj je i okončala život. Naime, godine 1992. uslijed učestalih bolova u želucu potražila je liječničku pomoć. Dijagnoza je bila razorna – rijedak rak slijepog crijeva. Operirana je u Los Angelesu, no rak se proširio. Odbila je kemoterapiju i preminula 1993. u Švicarskoj. Privatni život Audrey Hepburn ispod površine nije bio šarmantan kakvim se činio promatran iz sfere javnosti,
onako medijski i sa strane. Milijuni obožavatelja upijali su njezinu ljepotu, modni stil i karizmu ne znajući puno o klupku njezinih nesavršenosti skrivenih iza savršene fasade. Svoje padove nosila je sa smiješkom i bila istinska zvijezda koja je čvrsto hodala po zemlji i s blagošću i razumijevanjem lako postajala običan čovjek što je u svojoj srži čitavog života i bila.
Gospođa je spontano uz ulične svirače zaplesala na glavnom trgu u Zagrebu