- Ponekad sam superjunak, ponekad se jedva pokupim s poda kupaonice, ali najčešće sam nasmijana, pozitivna i ne dopuštam karcinomu da mi uzme život - započinje svoju priču hrabra Tajana Dorić (42) iz udruge Nismo same kojoj je u prosincu 2019. dijagnosticiran karcinom dojke.
Cijelu Tajaninu hrabru ispovijest poslušajte u videu:
Kad nije na poslu i kad je ne boli ruka voli heklati, a u slobodno je vrijeme posebno vesele pjesma i ples.
- Na nagovor prijateljice Andreje Butković otišla sam na kontrolni pregled, na ultrazvuk i tada su posumnjali na karcinom. Ubrzo sam otišla na biopsiju i 19.12. sam dobila poziv koji nitko ne želi dobiti, a to je da je nalaz pozitivan i da imam invazivan karcinom. Uvijek slušate o trenucima kad se ljudi raspadnu na komadiće i mislite da su to floskule i da je nemoguće da se to nekome dogodi. Ja sam doslovno u tom trenutku shvatila da što to znači, kad ustvari želite vrištati i kad neizbježno mislite na to da ćete umrijeti. Koliko god to bila tabu tema i svi to izbjegavamo, prva asocijacija svih na rak je smrt. Ja sam u tom trenu najviše se brinula kako ću prenijeti tu vijest ljudima koje volim. Zbog njih sam htjela biti hrabra, htjela sam im pokazati da se ne moraju bojati, da ću ja sve riješiti kao sve do sada. Zato sam stvorila svoj lik superjunakinje, napravila si avatar i krenula u to hrabrija nego ikad, a ustvari sam se bojala da vam to ne mogu opisati, svakog dana. Nemoguće se ne pitati koliko vam je još preostalo života - priča nam Tajana koja je tada bila na zadnjem semestru na fakultetu i željela je brzo riješiti sve ispite.
Siječanj je prošao u pripremama za operaciju, u veljači je već bila operacija. Tada je saznala da se rak proširio i na limfne čvorove.
- Dio kad trebate krenuti na kemo, dogodi se potres u Zagrebu, dogodi se lockdown, i najgori trenutak mi je bio 25.3., dan moje prve kemo, kad me zaručnik Luka ostavio pred portom na Rebru i kad sam morala sam ući, u prazno dvorište Rebra. Taj strah jer ne znate što vas čeka, a znate da sve to morate proći sami - prisjeća se Tajana. Imala je silnu podršku okoline, od zaručnika Luke i obitelji, preko prijatelja pa do kolega s posla, ali istovremeno i razdoblje prvog lockdowna.
- Kad ste bez kose, bez obrva, bez trepavica... Kad ste napuhani od kortikosteroida, kad vam nije dobro, a u tom trenu vam netko kaže da ste najljepši na svijetu, bez obzira na to što znate da to u tom trenu to baš i nije tako, to vam znači više od svega - opisuje Tajana bezgraničnu Lukinu podršku.
- Ja vam jako volim život i stvarno sam voljela živjeti više od bilo čega. Uvijek sam i u najgorim trenucima htjela i smijati i pjevati, čuti se sa svojima, ustvari oni su mi davali tu snagu. Mene je pokretala ta velika količina ljubavi koju sam imala - priča nam Tajana i tada je shvatila da nema pravo odustati. Ne samo, kaže, zato što ona želi život, nego jer i oko sebe imate toliko ljudi koji vas vole.
Iznimno je ponosna jer je usred kemoterapija i diplomirala:
- Branila sam diplomski ćelava, usred dnevnog boravka, trebalo mi je puno snage da to završim, ali toliko sam bila sretna i ponosna na sebe jer sam uspjela. Drugi dan sam imala kemoterapiju i postala sam tetka 7. put. Ja sam rekla da je to valjda prvi put da je netko bio tako sretan na kemoterapiji.
Iz tog se razdoblja prisjeća i pjesme koju joj je napisala sestra blizanka. Čekali su da Tajana bude bolje, da dođe doma i snimi je. U studiju su je snimili i poklonili udruzi "Nismo same" za rođendan.
Kad je riječ o udruzi "Nismo same", Tajana kaže da u početku nije vidjela veliki smisao:
- To je udruga koja sakuplja novac za žene oboljele od karcinoma, za prijevoz na kemo. Učestovavala sam u akcijama, a onda sam upoznala pokojnu Ljiljanu Pranjić, koja mi je rekla da počnem pisati o svojoj priči i da se javim Ivani Kalogjeri. Nisam točno znala što bih napisala, ali ona me toliko gurala i rekla je da će ona biti prva koja će to pročitati. Kad sam joj poslala, samo mi je rekla da pošaljem u Udrugu i tada je počela moja suradnja s njima. Kad ste tamo i kad vidite što Ivana Kalogjera, Goranka Perc i sve ostale žene tamo rade, to je jedno veliko čudo. Koliko se trude da nam daju taj osjećaj da stvarno nismo same, da su tu, da su podrška. I sama kampanja "Ne odustajem", snimanje spota, promocija su nam dali toliko sreće, osmijeha i energije. Stojite tamo s tim predivnim ženama i sama sam dio te priče i znate koliko su bolesne, a vidite osmijehe na njihovim licima i znate koliko je u njima snage i hrabrosti. Bila sam ponosna što sam dio svega toga - priča Tajana. Ovaj život, kaže, trebamo živjeti, bez obzira na našu dijagnozu.
- Moramo prihvatiti sebe takve kakve jesmo i ne tratiti vrijeme na tugu i očajavanje. Držim svima palčeve da imaju snage, da ih ne boli, da se vole, čak i ako nemaju kose, i obrve, da se vole baš tog trena jako, držim im palčeve da imaju snage i da uspiju u borbi. A mi ćemo svi uvijek biti ovdje za njih - poručila je hrabra Tajana.