Koliko volim Meksiko, to i ptice na grani znaju. Prije sedam godina živjela sam u toj zemlji i istinski se zaljubila u njenu kulturu. Hrana, glazba, umjetnost, apsolutno sve. I da se razumijemo, zemlja nije savršena niti je idealiziram, ima sto mana, ali i sto vrlina koje jednostavno osvoje srce. Ako ćemo prvo o manama, meni je osobno bilo najteže prihvatiti onu njihovu “ahorita” osobinu.
Kad kažem ahorita, mislim na poštapalicu tamošnjih stanovnika, koja znači “sad/odmah”, a zapravo često znači sutra, za mjesec dana ili nikad. Ali dobro, nauči se čovjek na sve pa i na taj ahorita state of mind.
Meksiko je velika zemlja vrijedna istraživanja, sastavljena od 31 savezne države (plus glavni grad kao zasebni distrikt ili Distrito Federal) sa 124 milijuna stanovnika. Ja sam ih dosad posjetila šest i još mi nije dosta. Svaka je različita i posebna na svoj način. U neke sigurno neću nikad jer... ako ste gledali “Narcos”, znat ćete o čemu govorim. (Meksikanci iz redakcije upravo javljaju da je sve to zbilja tako kako je u seriji prikazano. Možda i gore.)
Pa eto. Opreza nikad dosta. Prije nego počnem pisati o zemlji Chiapas i njegovu gradu San Cristóbalu de las Casas, prisjetit ću se Tuluma. Tulum je bio moja prva stanica. Koliko je Tulum lijep, nepotrebno je isticati, no ipak je njegova ljepota precijenjena.
Iz središta grada do lijepog restorana smještenog na plaži trebat će vam od pola sata do sat u autu. Postoji samo jedna cesta i gužve su nevjerojatne.
Noćenje u hotelu je 500 i više kuna, dok je noćenje u tamošnjem najpoznatijem hotelu Azulik oko 5000 kuna. Hotel ima nevjerojatan pogled i arhitektura, a interijer je da umreš od ljepote. No hotel nema klimu iako je, to će vam istaknuti, u džungli. Pa ti sad vidi.
Ako želite uživati u hrani i plaži, toplo preporučujem Mia beach bar & restoran. I naravno obilazak povijesnog dijela grada. Nadati se je da gužve neće biti velike. Gužvu u svakom slučaju nećete izbjeći jer je to nemoguće.
U Tulumu sam uživala na predivnoj trodnevnoj svadbi svog prijatelja Alberta i njegove srodne duše Eduarda.
Nakon Tuluma krećem na aerodrom za Cancún pa onda letim za Tuxtlu, glavni grad Chiapasa. I dok se vozim prema aerodromu, javljaju mi za dvoje mrtvih u Tulumu. Rat među dilerima nije isključen. Ali kako kažu, turistima neće biti ništa, “to oni rješavaju neke svoje račune”. Toliko o Tulumu ovoga puta.
Slijećem u Tuxtlu, glavni grad Chiapasa. Chiapas je, kažu, uz Oaxacu možda i najljepša savezna zemlja Meksika.
Nalazi se na samom jugu Mexica, na granici s Gvatemalom, na više od 2000 metara nadmorske visine, a poznata po drevnoj kulturi Maya, predivnim dolinama, još ljepšim planinama i ugaslim vulkanima.
Od Tuxtle do San Cristóbala de las Casasa treba vam oko sat vremena autom. U San Cristóbalu sam provela tri dana. Iako grad okružuje predivna priroda, vrijedna posjeta, to sam ostavila za drugi put (vratit ću se opet, znam) jer je grad toliko zanimljiv da sam htjela biti isključivo u njemu i obići svaki kutak i ulicu.
Ovdje se proizvodi kava, kakao, a postoje i marketi tekstila sa specifičnim motivima. Cijeli sam jedan dan provela gledajući haljine, jastučnice, tepihe i igračke u tisuću šarenih boja razmišljajući kako bih ono što kupim prevezla u Hrvatsku.
Kad je riječ o hrani, loše ili prosječno nisam jela. Chiapas je navodno dobio ime po chia sjemenkama iako mislim da je kao i svuda u ovoj zemlji glavna namirnica kukuruz. Koliko je kukuruz bitan, govori vjerovanje Maya zapisano u svetoj knjizi “Popol Vuh”.
Bogovi su četiri puta pokušali stvoriti čovjeka, prvi put od gline, drugi put od drveta, treći put od trske. Ali nisu imali dušu i razum pa su uništeni. Tek je četvrti put, kad je stvoritelj upotrijebio bijelo-žuti kukuruz, stvoren čovjek. Tamalesi su poznato jelo ove regije čija je baza kukuruz, tj. kukuruzna masa punjena slatkim ili slanim nadjevom zamotana u list banane. Tamalesi su must try!
Nakon kukuruza ova je regija poznata i po kavi. Lošu kavu nećete popiti, sve je puno malih pržionica i specialty coffee shopova. Jer kava ipak dolazi iz ove regije. Carajillo i Cafeologia su me osvojili mojim omiljenim napitkom. Također možete probati kakao zrna i vidjeti kako se radi čokolada, tj. cijeli proces od zrna do čokolade.
Ako vas put nanese u San Cristóbal, obvezno posjetiti restorane “Casa Lum”, otiđite na doručak u hotel Bo i svakako na večeru u restoran “Sarajevo”. Pitala sam jednog lokalnog čovjeka zašto baš “Sarajevo”. Rekao je da 1994. godine ovdje izbio ustanak revolucionarnih zapatista protiv meksičke države, a iste je godine i Sarajevo bilo u ratu pa je restoran vjerojatno ime dobio iz suosjećanja i podrške Sarajevu jer su u tim vremenima prolazili slično. I danas ćete po gradu vidjeti revolucionarne grafite i poruke.
San Cristóbal i njegove ulice puni su boja, sve glavne šetnice vode do neke crkve, a svaka je posebna na svoj način.
Po gradu se ne možete šetati koliko želite jer se vrijeme stalno mijenja. Ujutro je kiša, oko 9 sati se razvedri pa zapeče sunce do 14-15 sati, a onda slijedi kiša. Nekad kiša pada stalno. Ja sam imala sreće pa sam imala i sunce i uživala u atipičnom planinskom mjestu.
Posljednji dan posjetili smo grad do San Cristóbala – Chamulu .
Chamula je poznata kao grad crne magije. S druge strane, ljudi su tamo jako religiozni pa me sve to doista zbunilo. Koliko je mayanska kultura izmiješana s kulturom koju su donijeli Španjolci, jasno govore i tamošnji religijsku obredi: u crkvi San Juana Mayanci još prinose žrtve Bogu. Krvi je posvuda jer za svakog obreda žrtvuje se neka životinja.
Svjedočila sam obredu iscjeljivanja bolesne djevojčice, ali dio kad su kokoš prinosili kao žrtvu nisam mogla gledati. Lokalni ljudi tvrde da je ovo jedina crkva u svijetu u kojoj se služe ovakvi obredi.
Slikovita država u svakom slučaju. Pomalo i dramatično. Ne kažem bez veze kad kažem da sapunice s razlogom dolaze iz Meksika. Kako god, sa svim njenim dramama, manama i vrlinama – Meksiko ću uvijek voljeti. Ili kako kažu: Mexico por siempre te amare.