Vremena se mijenjaju”, još je 1963. pjevao Bob Dylan i bez nekog velikog rizika u kakve je ulazio kasnije, izrekao istinu. A mijenjaju se vrlo brzo; slaveći 30 godina rada, 1992. u newyorškom Madison Square Gardenu okupila se ekipa prvotimaca povijesti i tadašnjosti glazbene scene i odala mu počast gala-koncertom zabilježenim i na DVD-u. Kako vidimo, idućih tridesetak godina prošlo je vrlo brzo, a podatak da je u njima Dylan – koji je 24. svibnja proslavio 80. rođendan – postigao neke od svojih najvećih uspjeha, samo potvrđuje zašto je riječ o najutjecajnijem rock-autoru koji je hodao Zemljom.
Bob Dylan najvažniji je umjetnik rock-ere i autor ispred kojega ne može “stati” nitko, što rado priznaju i oni koji čvrsto drže drugo ili treće mjesto. Gledajući iz današnje perspektive kada su popularna glazba i rock definitivno odrasli, Dylanovih je 60 radnih godina u 80 godina života bilo presudno ne samo u formiranju rječnika popularne glazbe već, patetično rečeno, “pogleda na svijet” kulturne i političke scene od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo.
Dylan je i 80. rođendan dočekao na krilima globalne medijske podrške i priznanja, ne samo zbog odličnog zadnjeg albuma “Rough and Rowdy Ways”, jednog od najboljih u karijeri nego i primitka Nobelove nagrade prije toga. U tih trideset godina od prošlog slavlja nanizao je pregršt odličnih albuma i epskih povijesnih reizdanja u okviru edicije “The Bootleg Series”, ali zbog pandemije koronavirusa ove godine teško da ćemo dobiti neki onakav gala-koncert. Upravo zbog pandemije COVID-19 morao je prekinuti i svoju famoznu “Never Ending”, “beskrajnu” turneju, pa je jedan od najvećih profesionalnih putnika koji su bili stalno na sceni zadnju godinu “zaključan” kao i svi ostali.
Teško je sažeti priču o Bobu Dylanu, no, ako se nešto u slučaju Boba Dylana može nazvati predvidljivim, onda je to samo nepredvidljivost jedne od ključnih ikona 20. i 21. stoljeća. Između davnog početka karijere i sadašnjosti Bob Dylan, dakako, nije uvijek bio “Bob Dylan”. Rođen kao Robert Allen Zimmerman u gradiću Duluthu u Minnesoti, ime je poslije promijenio zbog pjesnika Dylana Thomasa i buntovne želje da dokine osobne korijene.
U svemu je nezanemarivu ulogu igrala činjenica da jest bio glasnogovornik generacija, da jest uveo percepciju folk i rock-glazbe kao politički utjecajne grane umjetnosti i da je tijekom šezdesetih godina uozbiljio rock do prije nezamislivih razmjera. Dylanov autorski izraz išao je ruku pod ruku s društvenom važnošću i izravnim političkim angažmanom. I njega se odrekao vrlo rano i već sredinom šezdesetih prijelomnim električnim albumima poput “Highway 61 Revisited” i “Blonde on Blonde” stao na stranu aluzivne, “neuhvatljive” i kompleksnije nove umjetnosti koju ste mogli dešifrirati unedogled, a to se, dakako, radi i danas.
Uostalom, već i pogled na bibliografiju posvećenu Bobu Dylanu, mimo količine ispisanih tomova, govori što se sve unutar Dylanova opusa može pronaći i raščlaniti. Samo za ovu godinu i skorašnje slavlje najavljene su četiri nove knjige o Bobu Dylanu. Respektabilni pisci poput Greila Marcusa, Clintona Heylina, Paula Williamsa, Antonyja Scaduta, Johna Bauldieja, Patricka Humphriesa i drugih, ispisali su i(li) glomazne biografske prikaze, ili su se pak bavili samo određenim dijelom Dylanova rada. Štoviše, Marcus je kao jedan od vodećih američkih pisaca čitavu knjigu “Like a Rolling Stone” posvetio istoimenoj Dylanovoj pjesmi iz 1965. Toliku je važnost imala samo jedna Dylanova pjesma, iz koje su mnogi uspijevali iščitati više nego iz čitavih repertoara drugih izvođača.
Dylanov rad često je bio na granici rata, ne samo s drugima nego i sa samim sobom. Protestnim himnama početkom šezdesetih predstavljao je svijest i savjest probuđene generacije baby boomera – koja danas konformistički vlada svijetom, pa im je on neugodan podsjetnik na časnu mladost – a poslije se služio radikalnim demontiranjem ranije pozicije. I to po nekoliko puta, rekli bismo redovito. Dylan je kreativne procese i u sebi i oko sebe dovodio do točke vrenja, namjernim skakutanjem amo-tamo, pretvorivši karijeru u istovremeni obračun na ljevici, desnici i u središnjici.
Ako je točna, a po svemu sudeći jest, tvrdnja da se važnost Boba Dylana u šezdesetim godinama neusporediv s bilo kime i čime osim s Beatlesima, onda bi se za legendarnu Dylanovu turneju iz 1966. moglo reći da predstavlja okosnicu svih kasnijih “nesporazuma” i obračuna koji su uslijedili na vezi autor – publika, ne samo u glazbenom svijetu. Dylan se 1965. odlučio “elektrificirati” i uzeo električnu gitaru u ruke, na užas purista dotadašnje dobitne kombinacije protestne folk-pjesme, s novom artističkom samosviješću koja je izazvala kulturne potrese jačih razmjera. “Kuršlus” na liniji s publikom sastojao se upravo u banalnoj činjenici da većina nije bila spremna prihvatiti novog Dylana, kao ni toliko puta poslije. Integritet s kojim je Dylan odlučio “tjerati svoje” na električnoj turneji 1966., doveo je do legendarnih sukoba s publikom koja mu je vikala: “Judo” i nije željela zamijeniti omiljenu pojavu novom kuštravom figurom koja je mirne duše okrenula leđa dotadašnjoj izbornoj većini. Kada se 1968. – nakon navodne motociklističke nesreće zbog koje je pobjegao od javnosti – vratio albumom “John Wesley Harding”, radilo se o sasvim drukčijem Dylanu.
Slični ekscesi ponovit će se mnogo puta i poslije, sve do danas, “kršćanskom” fazom rada koncem sedamdesetih, kada je religioznu tematiku i osobno otkriće Isusa na koncertima promovirao gorljivom strašću propovjednika, svirao samo nove, religiozne pjesme i bivao izviždan zbog nedostatka općeprihvaćenih hitova iz povijesti.
Na proslavi spomenute tridesetogodišnjice Dylanova rada u Madison Square Gardenu 1992., nasljednici iste te publike izviždali su Sinead O’Connor koja je tih tjedana na nekom američkom talk-showu poderala sliku pape, i pokazali da se vremena u nekim stvarima uopće nisu promijenila. U Dylanovu opusu, naravno, ima i felera, ali uz katalog općepoznatog materijala postoji i usporedni autorski svijet neobjavljenih izdanja, snimaka koje se svake godine pojavljuju na sjajnim “The Bootleg Series” izdanjima, snimaka koje su Clintona Heylina natjerale na pisanje knjige “Behind The Closed Door”, o alternativnom, neobjavljenom repertoaru koji nimalo ne zaostaje za službenim snimkama i svako toliko ugleda svjetlo dana.
Nakon čudnih osamdesetih godina u kojima se pogubio kao i mnogi iz njegove generacije, Dylan se 1989. vratio u visoku autorsku orbitu sjajnim albumom “Oh, Mercy” i nakon toga sve do danas objavljivao izvrsne albume poput “Time Out Of Mind”, “Modern Times” i drugih, s važnim pjesmama koje su ga unatrag 20-ak godina pretvorile u ikonu novih poklonika, kritičara i zacementirale poziciju hodajućeg spomenika koji ste mogli vidjeti na neprekinutoj koncertnoj “Never Ending” turneji.
Stigao je i kod nas, do Varaždina i zagrebačke Šalate, s koje su mnogi, razočarani Dylanom kakvog nisu očekivali, otišli zbunjeni jer je “samo mumljao” i ništa nisu razumjeli. Tko je još tako mumljao, a da su ga svi koji su trebali razumjeli i još pritom primio Nobela? Dapače, Dylan je došao u fazu rada kad je ležerno objavljivao ono što je radio rijetko, albume s tuđim pjesmama, kao predzadnja dva s pjesmama koje je popularizirao Frank Sinatra.
Valjda je toliko toga rekao i napisao da se zasitio samog sebe. Briljantna pisana autobiografija “Kronike”, dokumentarac slavnog Martina Scorsesea “No Direction Home” ili nedavni “Rolling Thunder Revue” koji možete pogledati na Netflixu, te stalni box setovi neobjavljenog materijala svake godine isporučuju mnogo starih, neobjavljenih Dylanovih snimaka koje gutaju i publika i kritika, otkrivajući nove detalje znamenite karijere i neusporedivo produktivan minuli rad.
Dylan nije ostao zauvijek mlad, kako kaže njegova pjesma, ali je uvijek bio dovoljno enigmatičan. Nakon što je odustao od utrke s vanjskim svijetom, čini se da komunicira samo kada on to hoće, jer, kako kaže u Oscarom nagrađenoj filmskoj pjesmi “Things Have Changed”, za okolne stvari “nekada je mario, ali stvari su se promijenile”. Za razliku od Petea Townshenda koji je na arhetipskom singleu grupe The Who “My Generation” još 1965. izjavio da “se nada da će umrijeti prije nego što ostari”, Dylan je bio puno bolji prorok. Jer, od pretpotopne “The Times They Are A-Changin’” do “Things Have Changed”, vremena se doista jesu promijenila, čemu je i sam dao neusporediv doprinos.