Kao da nam nije dosta neizvjesnosti, neugodnih emocija i negativnih vijesti... Prvi, drugi, treći, peti val pandemije, potresi i njihove nepredvidivosti, gospodarska nestabilnost, još svježe rane od našeg Domovinskog rata - sve su to događaji koji su utjecali na nas i još uvijek utječu.
Događaji su to koji su u mnoge utjerali strah u kosti koji se danas, s novonastalom situacijom u Ukrajini, dodatno širi i ukorjenjuje. Na prve vijesti da se negdje u našoj blizini događa rat reagirali smo sa strahom i nevjericom jer nam je teško povjerovati da se danas, u 2022. godini, nakon svega, pa i nakon više od dvije godine pandemije koja je odnijela mnoge živote te mnoge promijenila, može dogoditi tako nešto.
Upravo sve prethodno objašnjava zašto nam je teško i zašto na vijesti o ratu ne ostajemo ravnodušni, ali potvrđuje koliko smo konstantno izloženi negativnim događajima pa na iste postajemo senzibilni. Dodajmo k tomu činjenicu da se ovaj nesretni događaj odvija u digitalno doba i da se informacije, ali i dezinformacije šire munjevitom brzinom te da nerijetko postajemo „ovisni“ o praćenju vijesti kako bi ostali informirani i dobili osjećaj „kontrole“ nad situacijom na koju objektivno ne možemo izravno utjecati.
Konstantno praćenje vijesti i čitanje novosti na temu aktualnih zbivanja u ratom pogođenoj Ukrajini može potaknuti dodatni strah i probuditi paniku jer dolazimo do određenih pitanja, poput onih o vlastitoj sigurnosti, a ostajemo bez konkretnih odgovora. Tanka je granica između konstantnog praćenja vijesti i opsesivne potrebe za informiranjem koja dodatno pojačava osjećaj straha, tjeskobe i anksioznosti, odnosno može dovesti do sekundarne traumatizacije.
Prvi dokazi koji svjedoče o iracionalnim postupcima koji su rezultat snažnih neugodnih emocija mogu se iščitati iz „preventivnih“ odlazaka u ljekarne po jod. Zabrinutost, osjećaj nesigurnosti, bespomoćnosti, tuge i straha za naše bliženje i nas same te našu budućnost potpuno su opravdani u ovakvim situacijama jer se na emotivnoj razini vrlo lako poistovjetimo s onim što danas tisuće obitelji proživljava, a što smo i mi, naši roditelji, bake i djedovi proživjeli.
Način na koji svatko od nas emotivno proživljava trenutačnu situaciju ne bismo smjeli osuđivati već prihvatiti. Psiholozi koji su proučavali emociju straha došli do zaključka da se većina naših strahova nikada ne ostvari, ovo nam može biti jedna vrsta utjehe u ovakvim situacijama.
Od stvarne pomoći nam je zasigurno pažljivo konzumiranje vijesti i medija te održavanje rutine. Nije sebično raditi stvari koje nas ispunjavaju i opuštaju, dapače. Važno je i ne zanemariti brigu o sebi: kretati se, voditi računa o kvaliteti sna i prehrane te odnosa s drugima. Pokušajmo se u ovom vremenu nesigurnosti i neizvjesnosti ojačati empatijom i razumijevanjem prema sebi i bližnjima te više govoriti jezikom ljubavi i zajedništva te ako možemo konkretnim djelima pružiti pomoć onima kojima je potrebna.