U zoru 15. listopada 1917. u šumi pokraj Pariza 41-godišnja Mata Hari, praćena svećenikom i dvjema časnim sestrama, dotjerana koliko je mogla biti nakon 8 mjeseci zatočeništva bez pristupa pravoj kupaonici, stala je pred 12-člani odred za strijeljanje. Odbila je da joj se stavi povez preko očiju, odmjerila vojnike koji su je gledali preko nišana i dobacila im poljubac. Nekoliko trenutaka zatim bila je mrtva, no ova je smrt označila rođenje mita koji su podgrijavale glasine o vrhunskoj špijunki koja je svojim tijelom mogla natjerati da tajne odaju generali, konzuli, prinčevi i koju su utjelovile filmske dive poput Grete Garbo i Jeanne Moreau, što je legendu samo odvodilo dalje od stvarnosti. Pitanje je samo je li Mata Hari uopće bila špijunka. Svakako je regrutirana i svakako je pokušala ostvariti barem jednu špijunsku misiju, no ta nije bila uspješna. Iz dostupne je francuske, britanske i njemačke dokumentacije nemoguće razlučiti koliko su špijunske službe preko Mate Hari jedna drugoj podmetale, a koliko je ona stvarno bila dvostruki špijun kako neki smatraju. Optužba i kasnija osuda temelje se pak na glasinama poduprtim histerijom koja je vladala Francuskom, gdje je na mnoge pala sumnja da su neprijateljski tajni agenti, dok konkretnog dokaza nije bilo. Mata Hari nakon presude je vikala: “To je nemoguće, to je nemoguće.” Svaki njezin kontakt s francuskim ili njemačkim špijunima svodio se, tvrdila je, na želju da osigura dovoljno novca za sebe i svog ljubavnika, 20 godina mlađeg ruskog časnika Vadima Maslova koji je na fronti ostao bez oka. Godine zavodljivog treptanja očima, olakog laganja o vlastitoj biografiji i gladi za lagodnim životom vjerojatniji su grijesi nego špijunaža.
Margaretha Geertruida Zelle, kako se po rođenju u nizozemskom Leeuwardenu zvala Mata Hari, život je započela u relativnom luksuzu: otac Adam bio je dobrostojeći klobučar koji je povukao nekoliko pametnih poteza na burzi pa je njegova mezimica, najstarije dijete iza kojeg su slijedila tri sina, čak dobila vlastitu malu kočiju koju su gradićem vukle koze. Margaretha je uživala u statusu princeze, no kad je imala 13 godina, otac je bankrotirao pa ostavio obitelj. Margarethina majka Antje nije se mogla suočiti sa stvarnošću pa se jednostavno ugasila kad je djevojčici bilo 15 godina. Djecu je Adam razaslao u obitelji prijatelja i rodbine: Margaretha je završila u kući svog kuma koji ju je upisao u učiteljsku školu gdje je zapela za oko ravnatelju škole pa je zbog skandala hitno poslana ujaku. Margaretha je, naime, među djevojkama većinom plave kose, mliječne puti i sitna rasta iskakala visinom od gotovo 180 cm, crnom kosom i kožom maslinaste boje. Egzotičan izgled silno je privlačio muške poglede, pa tako i ravnateljev, s kojim je navodno i izgubila nevinost. Samo je zbog jedne karakteristike cijeli život patila: sitne grudi “dopunjavala” je krpama i kad je postala “umjetnica/striptizeta”, znala je na pozornicama skinuti sve osim grudnjaka. On bi bio blještav, optočen metalom i – podstavljen.
Kod ujaka u Haagu 18-godišnja Margaretha pročitala je u novinama oglas kojim kapetan kolonijalne nizozemske vojske Rudolf MacLeod, traži suprugu. Željna novčane sigurnosti i očarana uniformom, Margaretha se javila 20 godina starijem Rudolfu te doznala da je ženikova majka barunica pa je udajom dospjela do jednog od svojih snova – visokog nizozemskog društva. Nije znala da je Rudolf alkoholi- čar i nasilnik koji nije skrivao ljubavnice, silno ljubomoran, a bolovao je i od sifilisa. Brzo po rođenju sina Normana-Johna 1897. Rudolf je po zadatku vraćen u Indoneziju, a Margaretha se poveselila novoj okolini nadajući se da će sretnije živjeti s mužem. Rudolf je, međutim, otvoreno živio s konkubinom pa ni rođenje kćeri Louise Jeanne nije spriječilo njegovo premlaćivanje supruge. Margaretha je čak neko vrijeme živjela s Rudolfovim kolegom i sve je dublje uranjala u lokalnu kulturu, oduševljena posebno plesnom vještinom. Ipak se vratila Rudolfu, no onda je jedne noći našla djecu kako bljuju crnu masu. Norman je umro, Louise je jedva preživjela. Pričalo se kako je neki sluga otrovao djecu, no kako nitko nije optužen, smatra se da je priča izmišljena kako bi MacLeodovi sačuvali obraz. Vjerojatnije je objašnjenje da su Norman i Louise naslijedili sifilis i da im je vojni liječnik dao preveliku dozu žive kojom se sifilis liječio. Louise je doživjela 21 godinu i smatra se da je i ona umrla od posljedica naslijeđenog sifilisa.
Na početku 20. stoljeća MacLeodovi su se vratili u Nizozemsku, a Margaretha je zatražila i dobila razvod, kao i skrbništvo nad kćeri. No kako joj Rudolf nije htio ništa plaćati, a i sugrađane je preko novina pozvao da joj ne pomažu jer je “razvratnica”, Margaretha je kćer dala ocu, no godinama poslije pokušavala ju je vratiti, čak je jednom poslala služavku da dijete otme. U međuvremenu je otišla u Pariz i tamo od sebe napravila novu osobu. Koristeći se vještinama naučenim u Indoneziji, postala je egzotična plesačica Mata Hari (u prijevodu “oko zore”), zavodnica koja se za ono vrijeme iznimno smjelo skidala na pozornici, svoju točku vješto kombinirala s igrom svjetla, a sebe proglasila djetetom žrtvovane svećenice. Postala je senzacija i pod nogama su joj začas bili i Pariz, i Beč, i Berlin, i svaki grad u koji je stigao njezin šou. Muškarci nisu štedjeli novca da joj se približe. Skupi darovi bili su ulaznica do njezina kreveta. Oko nje su se rojili diplomati, visoki časnici i europska aristokracija pa novca, krzna i nakita nije nedostajalo. No Margaretha nije znala štedjeti, a njezina je karijera trajala samo 5-6 godina. Plesom se počela baviti relativno kasno, počela se debljati, a na scenu su stigle mlađe zavodnice pa je polako izgurana. Preostalo joj je ime i prošla slava te se nastavila uzdržavati kao, zapravo, skupa prostitutka. Početak Prvog svjetskog rata Margarethi kao nizozemskoj državljanki nije previše poremetio rutinu. Kako joj je domovina imala neutralan status, ona je i dalje putovala Europom. Nije trebalo dugo da to primijete tajne službe, tim više što se družila s uglednicima koji su donosili odluke i znali vrijedne tajne.
Navodno su joj prvo prišli Nijemci i ponudili joj hrpu novca da špijunira Francuze. Novac je prihvatila, ali ga je zapravo smatrala naknadom jer su joj u Berlinu oduzeli bunde. Kad je 1916. od francuskog časnika Georgesa Ladouxa zatražila dozvolu da posjeti Vadima u bolnici na fronti, on ju je vrbovao za špijunažu. Pristala je jer joj je ponudio golem novac pa je bila sigurna da će ona i Vadim lijepo živjeti, ali mu nije rekla da su je vrbovali i Nijemci. Njemački dokumenti objavljeni 1970. pokazuju da je doista bila njihova agentica, imala je kodno ime H21, samo je upitno koliko im je bila od koristi prenosila je glasine dostupne svima. Francuzi pak od nje nisu imali koristi jer su Nijemci shvatili da bi mogla igrati za obje strane pa su joj davali netočne informacije. Mnogi smatraju da je ideja kako je Mata Hari bila dvostruka agentica smiješna. Bila je previše poznata svima i previše se kretala u svim važnim europskim krugovima da bi joj itko ozbiljan povjerio tako osjetljiv posao. S druge strane, ona je sama bila u stanju voditi računa samo o osnovnim ljudskim potrebama i užicima da bi se mogla posvetiti prikupljanju i prenošenju informacija. Opći je dojam bio da je u osnovi bila pomalo blesava, što nisu karakteristike dobrog špijuna. Navodno bi se više moglo doznati iz francuskog tajnog arhiva, iz kojeg bi dokumenti trebali biti objavljeni 2017. Oni koji su ih vidjeli kažu da dokumenti dokazuju Margarethinu nevinost, da mitske tajne agentice nikad nije bilo.