Filmski festival publici najčešće izgleda kao niz projekcija, svečanih otvaranja, poznatih gostiju, druženja i filmskih priča. No iza svega toga postoji cijeli jedan svijet koji publika uglavnom ne vidi – od organizacije smještaja i transfera gostiju do koordinacije lokacija, tehničkih ekipa, rasporeda, medijskih obaveza i brojnih nepredviđenih situacija koje treba riješiti u hodu.
U slučaju Vukovar Film Festivala dodatni izazov predstavlja i činjenica da se program ne odvija na samo jednoj lokaciji. Film tako postaje dio samog grada, od prostora uz Dunav i Gradskog muzeja do Vodotornja, a upravo ta povezanost festivala i Vukovara jedna je od njegovih posebnosti.
Mirjam Rakinac dio je festivalske priče već godinama. Njezin put započeo je kroz hospitality, a vrlo brzo preuzela je koordinaciju cijelog festivala. Uoči jubilarnog 20. izdanja VFF-a razgovarali smo s njom o tome što se sve događa iza kulisa, kako izgleda festivalski dan, koji su trenuci najstresniji, ali i zašto se svake godine iznova vraća poslu koji, kako kaže, spaja sve ono što voli.
Već ste godinama dio Vukovar Film Festivala. Kako je izgledao vaš put do pozicije koordinatorice festivala i hospitalityja i što vas je privuklo upravo festivalskom svijetu?
– Moj put do pozicije koordinatorice festivala zapravo je krenuo baš preko hospitalityja za koji sam bila zadužena svoje prve godine na festivalu. U to vrijeme novi direktor Darko Puharić preuzeo je festival te je stvarao novi tim u kojem sam se sasvim slučajno našla, zbog svima poznate ljubavi prema umjetnosti, filmu i glazbi. Počeli smo s hospitalityjem, a tijekom te godine brzo sam stekla različita iskustva i već od iduće preuzela ulogu koordinatorice cijelog festivala. Iako je na prvi pogled djelovalo slučajno, meni je taj svijet zapravo oduvijek bio san - studirala sam marketing, a organizacija, kreativnost i rad s ljudima oduvijek su me privlačili. Zato mi festival i nije samo posao, tu se sve što volim i što znam spaja na jednom mjestu.
Ono što me je najviše privuklo festivalskom svijetu jest činjenica da mi prije svega radimo nešto lijepo za naš grad. Svatko tko živi ili je živio u Vukovaru zna da je to jedna posebna ljubav i upravo mi je najveća motivacija kada znam da svojim radom mogu napraviti nešto dobro za grad i ljude koji žive u njemu. Naravno, tu je i ljubav prema filmovima i filmskom svijetu, prilika da surađujem sa filmskim velikanima poput Dragana Despota, ali očito pomalo i neka luda potreba za stresom i stresnim situacijama, pošto kada krenu dani festivala, to je vrijeme kada adrenalin preuzme svoje i ti se samo prepustiš.
Kada biste nekome tko nikada nije radio na filmskom festivalu trebali objasniti što zapravo znači biti zadužen za hospitality – kako izgleda vaš posao iza kulisa?
– Hospitality je briga o gostima koja počinje puno prije nego što oni dođu u Vukovar i traje sve dok ne odu. To podrazumijeva rezervaciju smještaja, organizaciju transfera do Vukovara i natrag, dočekivanje i ispraćaj gostiju, organizaciju izleta i njihova rasporeda, koordinaciju davanja izjava za medije i slično. Hospitality znači paziti na potrebe gosta i istovremeno rješavati sve što se pojavi u hodu. Ako gost na kraju ima osjećaj da je sve bilo jednostavno i dobro organizirano, to znači da je posao dobro obavljen, iako iza te jednostavnosti često stoji jako puno telefonskih poziva, poruka, mailova i improvizacije.
Danas, kao koordinatorica festivala, hospitality je samo jedan dio onoga čime se bavim. Posao koordinacije znači povezivati sve te male dijelove u cjelinu, od gostiju i programa do tima i svih ljudi koji zajedno stvaraju festival. Ali upravo mi je taj put kroz hospitality dao najbolji temelj, jer sam naučila gledati i najsitnije detalje koji na kraju čine razliku.
Filmski festivali poznati su po nepredviđenim situacijama. Koja je najneobičnija ili najstresnija situacija koju ste dosad morali riješiti u posljednji trenutak? Postoje li među filmskim gostima neki zahtjevi koji vas iznenade?
– Koliko god da se dugo i dobro pripremamo, za vrijeme samog festivala uvijek je puno stresnih situacija, ali definitivno meni najstresnija je bila kada nam je dolazila glumica iz Ukrajine, a ja sam tada tek počela raditi na festivalu. Prije svega, morala sam organizirati njezin transfer iz Ukrajine koja je bila pod ratnim stanjem, a put se sastojao od skoro pa svih prijevoznih sredstava: avion - vlak - autobus - automobil. Uz to, trebalo je naći nekoga tko će većinu vremena provesti s njom i prevoditi joj sve na ukrajinski jezik pošto ne priča nijedan drugi. Srećom, nakon stotine poziva, došli smo do naše divne Katarine, studentice ukrajinskog jezika koja je odradila posao prevođenja i preuzela brigu o glumici na sebe.
Što se tiče nekih posebnih zahtjeva gostiju, moram biti iskrena i reći da su naši gosti zbilja do sada bili divni ljudi koji te malo i iznanade svojom jednostavnošću. Mogla bih izdvojiti samo jedan simpatičan zahtjev od ove godine - kako hotel nema prijenosno ogledalo, a gostu je trebalo baš takvo, ja sam hotelu donijela svoje prijenosno ogledalo za gosta.
VFF je specifičan i zbog lokacije – film se događa na različitim lokacijama Vukovara, od Hrvatskog doma i Gradskog muzeja do prostora uz Dunav i Vodotornja. Koliko sama logistika grada utječe na vaš posao?
– Jako puno. VFF nije festival koji se događa na jednom mjestu i upravo je to njegova posebnost, ali i naš veliki logistički izazov s obzirom da opremu, stolice i tehničku ekipu treba prebacivati s jedne lokacije na drugu. Ali mislim da je to ono što festival čini posebnim. Gostima ne nudimo samo film, nego i Vukovar. Oni se kreću gradom, vide Dunav, Vodotoranj, muzej i tako i upoznaju različite djelove grada. Ta povezanost festivala i grada je nešto što definitivno ne bih mijenjala.
Ove godine Vukovar Film Festival slavi veliki jubilej – 20 godina. Koliko je ovaj festival danas drugačiji u odnosu na njegove ranije godine?
– O samim počecima Vukovar Film Festivala ne mogu govoriti iz prve ruke jer tada nisam živjela u Vukovaru, ali sam čula mnogo priča od ljudi koji o tim ranim godinama imaju samo riječi hvale. Najčešće spominju projekcije filmova na šlepu na Dunavu - to je nešto po čemu svi pamte početke VFF-a, brojne koncerte i općenito jednu posebnu vibru u gradu. Iz svega što čujem, to je bilo vrijeme kada je festival imao neku sirovu, iskrenu energiju koja je okupljala cijeli grad. Danas je Vukovar Film Festival nešto drugačiji, možda malo „profesionalniji", ali želja nam je dostići baš tu atmosferu koju je imao na svojim počecima prije 20 godina.
Kako izgleda jedan vaš tipičan festivalski dan? U koliko sati počinje, a kada zapravo završava?
– Tipičan festivalski dan počinje od ranog jutra u uredu/press centru kada krenu mailovi, pozivi, provjera rasporeda, a onda tijekom dana kreće lavina događaja koja se onda odrađuje u hodu. Tada većinom kreće terenski rad i namještanje lokacija za projekcije. Nakon završetka večernjih projekcija, uvijek imamo organizirano druženje s našim gostima gdje se onda svi zajedno malo opustimo dok alarm opet ujutro ne zazvoni. Dakle, nema baš nekog tipičnog dana, ta 4 dana više izgledaju kao jedan dugačak dan jer u ta 4 dana posao nikada ne staje.
Što je najljepši, a što najteži dio vašeg posla?
– Najljepši dio posla su definitivno ljudi. Meni je Vukovar Film Festival promjenio život jer mi je u život doveo toliko novih divnih ljudi i novih iskustava. Iako službeno organizacija festivala traje 6 mjeseci, mi festival živimo tokom cijele godine. Naši gosti i ljudi u organizaciji postali su naši prijatelji s kojima se družimo i van festivala, posjećujemo hrpu drugih događaja zajedno i drugih filmskih festivala u Hrvatskoj i u susjednim državama gdje opet upoznajemo neke nove ljude i stvaramo nova iskustva i kući idemo s novim idejama.
Najteži dio je vjerojatno tempo. Sve se događa istovremeno i nema puno prostora za pogrešku. A kada ste odgovorni za puno ljudi i puno različitih stvari, jednostavno morate biti dostupni. Ali možda je baš u tome i čar ovoga posla - kada sve završi i znate da je festival uspješno odrađen i kada ispraćate goste koji na licu imaju osmijeh od uha do uha i govore da jedva čekaju da dođu i iduće godine, taj osjećaj je stvarno poseban.
Što mislite da publika najčešće ne vidi, a bez čega jedan filmski festival jednostavno ne bi mogao funkcionirati?
– Mislim da publika vidi točno ono što i treba vidjeti - reflektore, plavi tepih, pozornicu, platno i filmove. A kako se to tamo stvorilo, to je na nama. A festival se sastoji od puno većih i manjih stvari koji tvore jednu cjelinu i teško je izdvojiti baš jednu bez koje festival ne bi mogao funkcionirati.
Što biste voljeli da gosti ponesu iz Vukovara nakon četiri festivalska dana – osim sjećanja na filmove koje su pogledali?
– Voljela bih da ponesu osjećaj da su bili negdje gdje su se osjećali dobrodošlo. Naravno, želim da pamte filmove i festival, ali još više bih voljela da Vukovar pamte kao grad u kojem su upoznali nove zanimljive ljude, doživjeli nešto novo i u kojem su se osjećali ugodno. Želimo da ljudi vide da Vukovar živi i mislim da Vukovar film festival to savršeno oslikava.
I za kraj, nakon svih godina rada na VFF-u – što je ono zbog čega se svake godine ponovno vraćate ovom poslu?
– Ono što me uvijek vrati ovom poslu je trenutak kada festival završi i kada krenu pristizati poruke gostiju i publike. Kada vidimo da se ljudi žele vratiti, da Vukovarci prepoznaju ono što radimo i da gosti iz Vukovara odlaze s lijepim uspomenama, znamo zašto sve to radimo. Nema tu neke posebne filozofije - jednostavno volimo ovaj festival i volimo Vukovar.