Kad je u listopadu prošle godine na društvenim mrežama podijelio objavu s natpisom 'Nisam više bolestan', Marko Babić vjerojatno nije ni slutio koliku će količinu pozitivne energije oko sebe okupiti, iz dana u dan, iz jedne poruke u drugu. Ništa čudno, Marko je i sam taj koji svojom pozitivom inspirira, potiče i oduševljava.
Fotografijom je tada želio publici obznaniti što mu se u životu događa, ali i, kako sam kaže, jednog dana, kad borba sa sarkomom bude iza njega, neće morati razmišljati koju fotografiju objaviti.
Mnoge svoje misli ovaj arhitekt s karijerom u marketingu dijeli na društvenim mrežama, a pretočio ih je i u knjigu, koja uskoro kreće u pretprodaju - Putovanje zvano igra.
– Ideja o pisanju knjige pleše mojom glavom sigurno desetak godina. Nikada, doduše, nisam znao hoće li ikada zaplesati i po papiru, ali život se pobrinuo da se to dogodi. Nekoliko dana nakon dobivanja dijagnoze počeo sam zapisivati stvari koje se događaju i one o kojima razmišljam. Pisao sam prvenstveno zbog sebe. Bilo me strah da ću zaboraviti sve životne zaključke do kojih sam došao čim ozdravim. Brzo nakon toga, kada su doktori došli do nekih ne baš tako bajnih rezultata pretraga. Tada sam shvatio da osim za sebe, pišem i za svoje cure, a ako želim da moje riječi prežive dovoljno da ih dočekaju u zrelim godinama, morao sam se pobrinuti da ih s hard diska nekako dovučem do police za knjige – govori nam Marko, koji je u knjizi pripremio pedesetak priča koje prate kronologiju događanja, ali i Markova razmišljanja o njima, svijetu i životu općenito.
Svjestan je da ono što nam govori zvuči prilično ozbiljno, ali za svoj pisanja kaže da nije odveć ozbiljan:
– Bilo mi je važno da se u svakom poglavlju pronađe mjesto za dozu humora. Pokušao sam na neki način doći do odgovora na pitanje 'Kako je moguće da sve što mi se događa podnosim tako dobro?'. Naravno, ima tu i teških trenutaka, poglavlja kojih se teško i prisjećati, ali moj je zaključak da su upravo takvi trenuci ono što nas najviše oblikuje kao ljude. Sarkom je možda mislio da će biti glavni glumac ovog filma. Ja sam se pobrinuo za to da njegova uloga bude dobro dozirana. Iz moje perspektive glavne role ovog putovanja odigrale su: sreća, nada, optimizam, humor i vjera u sebe samoga.
Uz Tonku i Luce, dvije malene djevojčice, te zahtjevno liječenje, nije uvijek bilo lako pronaći vremena za pisanje. No, Marka je spasila činjenica da je noćna ptica:
– Kao i većina drugih stvari u životu i ovo pisanje je na dane bilo najlakša i najprirodnija stvar, a na dane se paljenje laptopa činilo kao silazak u rudnik. Srećom, ja sam noćna ptica tako da sam većinu redova pisao kada bi cure, a i liječnici spavali. Jahao bih na valovima kreative na vjetrovite dane, a pokušao pronaći način da malo prodrmam more na dane kada je bila bonaca.
Ispisani redovi Markove knjige u početku su služili kao podsjetnik na vlastito putovanje, svojevrsni dnevnik. No, kako je vrijeme prolazilo, tako su se i ciljevi mijenjali. Markova želja bila je pokazati Tonki i Luce da se s izazovnim situacijama čovjek može nositi i s osmijehom na licu te uzdignute glave, i to kroz vlastiti primjer.
– U konačnici sam, dobrim dijelom zbog zajednice ljudi koji me prate na Instagramu, shvatio da kroz svoju priču utječem i na strance. Bit ću sretan ako moj pogled na svijet pomogne nekome da lakše plovi kroz dane. A najsretniji ako nekome kome život namijeni dijagnozu sličnu mojoj, barem malo olakšam to ludo putovanje i pokažem da stvari nisu crne čak niti onda kada je cijeli svijet ovdje da te uvjeri upravo u to – govori nam Marko.
U tom naumu, kreativne krize znale su prepriječiti put, a u počecima su mu one bile veliki izazov:
– Prvih mjeseci riječi su samo izlazile iz mene. Kada je došla prva ozbiljna kriza, preplašio sam se da će, u duhu mog zanesenjačkog karaktera, san o knjizi polako blijediti iz mog života. Srećom imao sam veliku podršku svojih ljudi, a i najbolju urednicu Jelenu Kastaneti na svojoj strani. Ona bi me često vratila u normalu i objasnila mi da je sasvim normalno da neke dane i tjedne čovjek dođe pred zid. Na meni je bilo da pronađem način da te zidove srušim ili barem zaobiđem. Vrijedna lekcija s ovog putovanja leži upravo u tome da sam naučio poštovati proces. Na dane kada se on odvija savršenim tokom, ali i na one druge kada to baš i nije tako.
Knjiga će kroz nekoliko dana biti u pretprodaji, a do sada ju je pročitalo jako malo ljudi. Uz urednicu Jelenu i njezine kolegice iz izdavačke kuće Alegria, tu je Markova najbolja prijateljica Ema koja je pročitala veliku većinu. Ostali su, tu i tamo, dobili pokoje poglavlje.
– Nisam htio previše opterećivati ljude s tekstovima jer sam znao da će onaj tko dobije knjigu na uvid, dobiti i hrpu mojih pitanja. Veliki sam fan feedbacka i općenito dodatnog para očiju. O tome će najviše reći cure iz Alegrie, ali i moja Ema koja je dobru količinu večeri u zadnjoj fazi sređivanja knjige provela u razgovorima sa mnom. Reakcije su za sada odlične. Cure su zadovoljne s knjigom. Ono što je mene iznenadilo je vidjeti koliko je malo preklapanja u kategoriji 'omiljeno poglavlje'. Podrška su bili doslovno svi ljudi iz mog kruga. Naravno, oni najbliži tu su se najviše isticali. Prednjači prirodno moja bolja polovica, Tina. Ona je vukla ova kola na dane kada su kotači bili u blatu. Ali to radi i inače.
Knjiga iz tiska izlazi 25. studenog, na Markov rođendan pa je to, kako nam kaže, dosta simpatičan poklon samome sebi. Kroz koji dan kreće i pretprodaja na službenom web shopu, a 29. studenog na rasporedu je promocija knjige.
Oni najnestrpljiviji trenutno na web shopu mogu rezervirati svoj primjerak knjige 'Putovanje zvano igra' i tako dobiti tri besplatna poglavlja na čitanje.
I taman kad smo planirali izlazak članka, Marko je javio odličnu, odličnu vijest, vijest za koju je rekao da želi da bude 'šlag na tortu' cijele priče o knjizi - nalaz kojeg je dobio od liječnika je sjajan i nema u planu nove kemoterapije:
– To najviše govori o svemu. U realnom svijetu, ove su mi pretrage bile jako važne. To su prve nakon završetka terapije i transplatacije. U mojoj glavi, bile su samo jedna stvar na listi zadataka. Nekako sam imao osjećaj da će biti onako kako biti mora. Vidio sam mail s nalazima dok sam se vozio prema doma. Ovaj sam put imao dovoljno isksutva da znam da trebam mir za otvoriti nalaze. Došao sam doma. Srećom, bio sam sam, upalio sam laptop i imao što za vidjeti. Nalaz izgleda zanimljivo. Na prvu mi je jasno da svijetli svašta, ali ovaj put se stvarno čini kao da je većina od tog "svašta" bezopasna i povezana s drugim stvarima a ne frendom sarkomom. S partnericom Tinom sam, na njezin zahtjev, dogovorio da joj neću ništa govoriti prije nego prokomentiram nalaz s onkologom. Zovem nevjenčanog punca, liječnika. On je zadovoljan, skida sumnju s jedne stvari koja mi nije bila jasna. Ostaje još jedna. Onkolog se javlja navečer porukom, zadovoljan je, zvat će me ujutro. Tada kaže da je nalaz 10/10. Odmah miče sumnju sa one zadnje stvari. Najvažnije, nema u planu nove runde kema. To najviše govori o svemu. A ja? Presretan sam da napokon imam papir. Ali u mojoj glavi tih stoji 10/10 od prvog dana ovog putovanja – zaključio je Marko.