Afrika već desetljećima privlači istraživače, pustolove, fotografe i pisce koje redom začara svojom ljepotom. Taj se kontinent, po mišljenju mnogih, ili voli ili ne. Magda Dežđek, 39-godišnja novinarka sa zagrebačkom adresom pripada prvoj skupini. Uvijek je voljela putovati i otkrivati nove kulture, a Afriku nakon gotovo petomjesečnog putovanja naziva drugim domom.
Tamo ju je odvela višegodišnja želja za pomaganjem i humanitarnim radom, a njezinu je konačnu odluku poguralo nezadovoljstvo životom u potrošačkoj kulturi i želja za otkrivanjem jednostavnog načina života kakvog su poznavali naši djedovi i bake.
– Prošlog sam ljeta počela sve intenzivnije razmišljati o odlasku pa sam poslala nekoliko upita našim humanitarnim udrugama koje djeluju u Africi. Nekoliko tjedana poslije upoznala sam se s Majom Sajler Garmaz, predsjednicom Humanitarne udruge Srce za Afriku i fra Ivicom Perićem, ravnateljem edukacijskog Centra Otac Vjeko u Ruandi koji mi je, bez puno komplikacija, rekao: „Dođi i vidi“ – prisjeća se Magda.
Spakirala je kofer na tri mjeseca, koliko je dogovoreno da traje volonterski rad, ali se potajice nadala da će svoj boravak u Africi produžiti i na božićno i novogodišnje razdoblje, što se na kraju i dogodilo. Nakon volontiranja, blagdane je provela onako kako je i zamišljala, na Zanzibaru, u tropskom raju bijelog pijeska i tirkiznog mora.
Za vrijeme svog boravka u Africi, Magda je proputovala Ruandu i Tanzaniju, a nakon obilaska tri nacionalna parka, jednog od najdubljih afričkih jezera koje može eruptirati poput vulkana, kao i tropskog otoka s nekim od najljepših plaža na svijetu, najviše je se dojmilo bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta:
– Afrika pokazuje kako je čitava naša Zemlja izgledala prije civilizacije i modernog društva ili kako izgleda “raj”, jer malo je mjesta na svijetu gdje možete doživjeti da zebre šeću oko vašeg šatora, posjetiti posljednje gorile na svijetu, plivati s dupinima ili uživati u kalama u „običnom“ vrtu. Kada se to ispreplete s domaćim stanovništvom za koje je malo reći da je velikodušno, gostoljubivo i toplo,
osjećate da ste se vratili svojim korijenima, da tamo pripadate ili da tako treba biti svugdje.
Kad je u pitanju samostalno putovanje u Afriku, kaže kako ni u jednom trenutku nije osjećala strah i nesigurnost:
– Nakon završetka građanskog rata, koji se odvijao 90-ih godina, između etničke većine Hutu i plemena Tutsi, Ruanda posvećuje veliku pažnju pomirenju u društvu te sigurnosti svojih građana i posjetitelja. Ispočetka mi je bilo čudno što ispod automobila ogledalom traže bombu ili pregledaju moj ruksak na ulazu u trgovački centar, ali na to sam se s vremenom naviknula. Bilo mi je nešto teže prihvatiti činjenicu da su mi se obraćali sa „muzungu“ (što znači bijelac) jer sam gotovo u čitavoj Ruandi bila jedina bjelkinja. Ali baš zbog moje boje kože, svi su uvijek bili vrlo ljubazni i prijateljski raspoloženi za ćaskanje.
Kulturološke je razlike, dodaje Magda, nemoguće pobrojati. Europa i Afrika posve su odvojeni svjetovi po pitanju infrastrukture, stanovanja, obitelji i odgoja djece, moralnih vrijednosti, percepcije starijih, prehrane, trgovine, solidarnosti, vjere i praznovjerja... Iako je Europa u mnogim stvarima naprednija od Afrike, postoji nešto u što bi se mi zapadnjaci mogli ugledati, ističe.
– Obitelj, susjedi i prijatelji su na prvom mjestu, a ne utrka za novcem i gomilanjem bogatstva. Ne živi se i ne radi u žurbi i definitivno ne postoji multitasking zbog čega je život mnogo ležerniji. Njihov opušteni stil života ide ruku pod ruku s točnošću. Afričko 'vrijeme' rijetko se podudara sa satom. Ako je, primjerice, sastanak zakazan u 15 sati, vrlo vjerojatno neće početi prije 17 sati – priča Magda.
Edukacijski Centar Otac Vjeko u kojem je volontirala nalazi se u selu Kivumu, oko 40 km udaljenom od glavnog grada Ruande, Kigalija. Magda je, između ostalog, bila zadužena za fotografiranje učenika iz osnovne i srednje škole te djece iz vrtića. Fotografije su objavljene u godišnjem kalendaru koji se može naručiti preko Humanitarna udruga Srce za Afriku iz Osijeka.
Kalendar je humanitarnog karaktera i cijeli prihod od prodaje ide za školovanje djece u Centru. Osim toga, bavila se i promocijom centra i udruge u hrvatskim medijima, pomagala je učiteljicama u vrtiću i prvim razredima osnovne škole, pokazivala djeci osnove pilatesa, prevodila s engleskog jezika na hrvatski svjedočanstva ljudi koji su preživjeli genocid...
– Najljepše uspomene nosim iz školskog dvorišta, od onih prvih kada su mi djeca dirala crveni lak na noktima, ruke prošarane venama i kada je svatko htio po jednu moju plavu vlas do onih posljednjih uspomena kada su me u igri prihvatili kao jednu od njih. U druženju s njima vrijeme bi nestajalo, a osmijeh i zabava bili su jedino što postoji. Nevjerojatno je koliko su sretni i kako se dugo mogu zabavljati s nekoliko kamenčića ili loptom napravljenom od zavežljaja starih krpa i vrećica. Istodobno, nevjerojatno je teško suspregnuti suze kada ti netko od njih kaže da je gladan. Uz njih sam se definitivno učila zahvalnosti i skromnosti - prepričava nam sugovornica.
Od odlaska u Afriku i prvih dana provedenih tamo bio joj je šokantniji povratak doma.
– Nije jedini razlog bio taj što sam, nakon našeg ljeta, produženog s još 140 dana vječnog ljeta, iz japanki stigla u snijeg. Lica bez osmijeha, prazne ceste i trgovi, grad bez vatrometa boja mi djeluje poprilično depresivno. Svakoga dana mi fali afrički šušur, bogate tržnice, usputni razgovori s neznancima, zelene plantaže banana i polja riže, koze uz cestu i krave na plaži, žene u jarkim haljinama, horde djece, ezan u zoru, vožnja moto taxijima u kaotičnom prometu... Već sam u Africi, puno prije nego se približavao moj povratak kući, znala da će mi sve to nedostajati, pa kada sam svoju brigu bila podijelila sa safari vodičem iz Arushe jednostavno me utješio: „Africa is not moving anywhere. It will always be here for you“. Za sada mi je to dovoljno. Znam da postoji čitav jedan kontinent koji puni moju dušu i srce i gdje se osjećam doma - zaključila je Magda.