Jednom je netko sjajno ustvrdio kako nijedan hotel nije Zagreb u mjeri kao što je to Esplanade niti je i u jednom zagrebačkom hotelu toliko očita pripadnost građanskoj Europi. Pa i Krleža je u ugodnom razgovoru na svojoj omiljenoj terasi tog hotela filozofski kazao: “Granica Balkana prolazi upravo ispod naših nogu, ispod terase hotela Esplanade.” Puno je simbolike u tih nekoliko riječi, a ovako na prvu i bez povijesno političkih konotacija, recimo da je taj otmjeni europski prostor odvojio od grubosti Balkana koji “vreba tik preko ceste”. Jer luksuz i glamur od prvih dana sestre su Esplanade, u konačnici hotel je i nastao za goste slavnog Orient Expressa, vlaka u koji je Agatha Christie smjestila priču jednog od svojih najpoznatijih krimića, a koji je i sam sinonima za luksuz.
Svoj luksuzni status hotel održava i danas, točno sto godina nakon svojeg postanka koji ove godine obilježava, i ne samo zbog slavnih i okrunjenih glava gostiju koji su odsjedali u Esplanadinim sobama, eleganciji, gastro ponudi i osuvremenjivanju, već najvećim dijelom to uspijeva zahvaljujući visokom standardu koji održavaju hotelski zaposlenici. Standardi su oduvijek bili postavljeni visoko. Primjera radi, prva PR-ovka Hotela nakon Drugog svjetskog rata, Lenka Mrđen, govorila je čak sedam jezika, a kad kod nas nije bilo egzotičnog voća i delikatesa poput guščje jetre, kavijara, puževa... u Esplanadi je, kažu, bilo čak i kornjačine juhe.
No pritom omiljeni hotel Zagrepčana nije dopustio da ga luksuz nadvlada i učini nedostupnim pa oni i danas ne propuštaju redovito tamo svratiti na štrukle, a neki u svojem omiljenom hotelu znaju provesti i cijeli vikend.
U svojih sto godina hotel Esplanade bio je zatvoren svega tri puta: u Drugom svjetskom ratu kao sjedište Wehrmachta i Gestapa, tijekom potpunog preuređenja 2004. i vrlo kratko nakon zagrebačkog potresa 2020. godine.
A sve je počelo početkom 20. stoljeća... kada su dva najpoznatija zagrebačka hotela tog vremena postala premala za sve veći broj putnika koji su u grad stizali Orient Expressom. Kako novootvoreni Palace hotel na Zrinjevcu nije mogao zadovoljiti potrebe grada u razvoju, izgradnja novog, luksuznog hotela postala je prioritet. Hotel je trebalo izgraditi na širokom terenu (otuda i ime “Esplanade”, što izvorno znači “polje”), u neposrednoj blizini željezničkog kolodvora – tada jedine poveznice s Europom i svijetom.
Godine 1917. raspisan je međunarodni natječaj kojem su pristupili najbolji arhitekti, uključujući i slavnog Švicarca Alfreda Loosa koji na natječaju ipak nije pobijedio. Izabran je Nijemac, Otto Rehnig, čije je originalne planove preradio Dionis Sunko kojeg danas smatraju arhitektom ovog remek-djela arhitekture belle époque.
Izgradnja hotela završena je za 26 mjeseci, a svečanom otvorenju 22. travnja 1925. prisustvovalo je oko 200 gostiju među kojima, kako su pisale tadašnje tiskovine, “i okružni prefekt, gradonačelnik Zagreba gospodin Heinzel, konzuli, bankari, novinari, kao i mnogi drugi koji su uživali u hotelu s dodirom klasike, koji ima odličnu lokaciju, luksuzan je, sofisticiran, izuzetno ugodan i opremljen zadnjim dostignućima moderne tehnike.” “Postat će jedan od najpoznatijih međunarodnih hotela”, proročanski su predviđali novinari dalje nižući hvalospjeve. “Privatni prostori za pušače, razgovor, glazbu i poslovne sastanke zadovoljavaju sve potrebe poslovnih putnika. Intimna atmosfera soba savršeno su mjesto za večeru u dvoje. Velika plesna dvorana uređena jonskim stupovima i skulpturama jako je dojmljiva. Restoran i bistro također imaju odličan raspored.”
Nekoliko dana nakon svečanog otvaranja, hotel je otvorio svoja vrata prvim gostima među kojima je bio i gospodin Glück, a kako “glück” na njemačkom jeziku znači “sreća”, stvorila se nada da hotelu predstoji svijetla budućnost. Prvi posjetitelji nisu imali nikakvih primjedbi, na raspolaganju im je bilo 200 soba s toplom i hladnom tekućom vodom, telefon u svakoj sobi, blagovaonica u kojoj su se posluživali bečki i mađarski specijaliteti...
Hotel je ubrzo postao susretištem gradske gospode, intelektualne, umjetničke i političke elite, ali i nekom vrstom javnoga trga. U to vriijeme hoteli nisu bili toliko skupi, ili se intelektualni rad više cijenio, tako je Marija Jurić Zagorka nekoliko puta, kada je pisala nešto za što joj je trebala ozbiljnija koncentracija, na duže vrijeme unajmljivala sobu u Esplanadi. Tih ludih 20-ih godina gradom je kružila priča kako je hotel “privlačio nezadovoljne žene i njihove ljubavnike”. Jedna od tad najzanimljivijih ljubavnih afera osvanula je i u lokalnim novinama. Tijekom jedne od “plesnih večera”, dobro poznati zagrebački Don Juan zaveo je mladu ženu. Ta zaljubljenost trajala je nekoliko mjeseci, a za sastanke su koristili luksuzne hotelske sobe, sve dok on nije pronašao novu ljubav. Nakon svađe u javnosti, dama se onesvijestila, što je bio dobar povod za veliki skandal.
Prvi pak striptiz u Esplanadi dogodio se na oproštajnoj zabavi jednog talijanskog grofa tijekom koje se služio kavijar i šampanjac pod čijim utjecajem su se neke od prisutnih dama odlučile riješiti svoje odjeće i obuće i ostale samo u rublju. Hotel se tresao, a tadašnji upravitelj, gospodin Matignon, proživio je najtežu noć života. Još jedan događaj koji se tih godina prepričavao, a odigrao se u Esplanadi, bio je izbor za Miss Jugoslavije 1926. u organizaciji Fanamenta, filmske kompanije iz Berlina. Miss Jugoslavije, a kasnije Miss Europe, bila je Štefica Vidačić, vlasnica malenog caffea u Jurišićevoj ulici. U intervjuu za novine ta “šarmantna mlada dama, skoro savršenih proporcija, zeleno-smećkastih očiju i smeđe, kovrčave kose”, rekla je da “voli muškarce ženskaste prirode, ali jakog muškog karaktera”.
Učestali gosti Esplanade uvijek su bili i novinari u neprestanoj potrazi za zanimljivim ljudima i posebnim događanjima. Organizirani balovi bili su najprivlačniji od svih događaja, a dugi niz godina bili su i najveći društveni događaji u gradu. Tada “najmoderniji hotel srednje Europe” privukao je mnoge poznate osobe, jedna od njih bila je i Asta Nielsen, zvijezda nijemog filma, te kazališna i filmska glumica Gitta Alpar, toliko popularna u Zagrebu da su njezini obožavatelji satima opsjedali željeznički kolodvor i Esplanadu. Gomila znatiželjnika čekala je i dolazak crne Venere, kraljice pariškog kabareta, Josephine Baker. Morala se doslovno probijati kroz masu koja ju je dočekala na ulazu u hotel, a obožavatelji su je i “pohrvatili” i uzvikivali “volimo Pepicu Bakericu”. Nekoliko puritanski orijentiranih zagrebačkih diva zatražilo je otkazivanje njezine predstave, ali građani Zagreba uživali su u njezinu senzualnom plesu.
Odsjeo je u Esplanadi i Charles Lindbergh, čovjek koji je prvi preletio Atlantski ocean, francuski pisac Jules Romains, potom nepalski princ, jedan od najbogatijih indijskih maharadža, bivši kralj Egipta, Abbas Hilmu, te njemački ambasador Von Heren koji je svojim arogantnim manirima najavio dolazak loših vremena i rata. Naime, tijekom 1941. godine i prvih dana strane okupacije, hotel je ostao potpuno prazan. Posljednji gosti su nestali, a pojavili su se novi: njemački oficiri. Hotel Esplanade postao je sjedište Gestapa i Wermachta. Na zabavama koje su Nijemci organizirali u hotelu kolale su najstrože čuvane informacije, a ratnu atmosferu najbolje je u svojoj noveli “Kaputt” opisao talijanski pisac, antifašist, Curzio Malaparte koji je tijekom 1943. bio dopisnik rimskih novina iz Zagreba.
Jedan od prvih gostiju nove, renovirane Esplanade 1957. godine bio je pak poznati talijanski tenor Mario del Monaco i od tada do danas mi novinari znamo gdje će odsjesti slavne osobe koje dolaze u grad. Diskretno osoblje jamči im privatnost, no popis onih koji se smiju navesti kao Esplanadini gosti podugačak je, a uključuje Silvanu Pampanini, Yula Brynnera, Jacka Palancea, Rossanu Podestà, Belindu Lee, Domenica Modugna, Charlesa Aznavoura, Mariju Callas, Maju Plisetszkaju, Arthura Millera, Dizzieja Gillespieja, Louisa Armstronga, Ellu Fitzgerald, Arama Hačaturjana, Henryka Szerynga, Pabla Casalsa i Davida Ojstraha.
Nepredvidljivi Orson Welles, po kojem se i danas neslužbeno naziva predsjednički apartman, bio je poznat po tome što se nikada nije saginjao kad bi mu novčanica ispala iz džepa, a hotelsko osoblje ga se sjećalo kao velikog gurmana. Kasnije su u tom istom apartmanu odsjeli recimo i sam Djed Božićnjak iz Finske, švedski kralj, danska kraljica, David Beckham, Sting, Shakira, U2 pa i Hillary Clinton koja je im je, kažu, kasnije poslala i pismo zahvale za gostoljubivost.
I Esplanadini kuhari su posebna priča. Oduševili su predsjednika Nixona, a britanska kraljica Elizabeta darovala je glavnom kuharu zlatni dukat za stručno pripravljena jela od ribe. Među državnicima koji su voljeli Esplanadu i njezinu izvrsnu kuhinju bili su i talijanski premijer Aldo Moro, predsjednik Ugande Milton Obote, njemački kancelar Helmut Kohl i američki senator Fulbright, a turski predsjednik Demirel rekao je da bolji burek nije jeo u životu, misleći pritom na čuvene Esplanadine štrukle koji su na meniju još od pedesetih godina.
No, Esplanade je više i od impresivne povijesti i popisa slavnih gostiju predugog za ove stranice. Više je i od raskošnog interijera, ovaj hotel prije svega čine ljudi, koji svojom odanošću, osobnošću i šarmom osvajaju goste pružajući im osjećaj sreće, sigurnosti, ugode i opuštanja.
“Esplanade je institucija čiji duh mi pokušavamo sačuvati, a sastoji se od puno sitnih detalja. Naši zaposlenici ovdje ne rade samo da bi primili plaću već i zato što vole ovaj hotel, vole ovdje raditi, vole naše goste... To se prepoznaje u odnosu prema gostima, koji nije usiljen i naučen. To je odnos iz duše i srca, a ne iz treninga. Mi imamo goste koji odsjedaju kod nas na način da dođu na 3 ili 4 dana i uopće ne izlaze iz hotela. Ima i Zagrepčana koji to rade. To je taj osjećaj da ste tu dobro došli, da vidite da je ono što dolazi od zaposlenika nešto što je posve prirodno”, kazao nam je Ivica Max Krizmanić, dugogodišnji generalni direktor Esplanade, čija je osobna priča ujedno još jedna iznimna priča i same Esplanade. Naime, Krizmanić se odazvao pozivu svog oca da “uskoči” na mjesec dana kao zamjena za vratara koji je stradao u prometnoj nezgodi. Vratar se brzo oporavio i vratio na svoje radno mjesto, ali Krizmanić je ostao, i to punih trideset godina. Karijera inženjera strojarstva sad je još samo sjećanje na neke planove iz mladih dana jer sudbina je željela drukčije pa je krenuo očevim stopama, ali puno većim koracima, završivši na samom vrhu piramide.
I tako je već sto godina prvom luksuznom hotelu u Hrvatskoj sudbina da u mnogočemu bude prvi. U Esplanadi je 1967. otvoren prvi kasino, prva je imala snack bar, prva pravi bistro francuskog štiha, prva je uz kavu posluživala i čokoladicu, prvi put su se tamo šampanjac i vino posluživali na čaše, tamo se 1989. prvi put u zemlji slavilo Valentinovo... To je prvi naš hotel koji je imao svoju web stranicu, prvi Regent hotel u Europi, prvi hotel koji uvodi uslugu osobnog stilista... I tako u nizu prvih na vrhu vrijeme leti, a Esplanade, očito je, leti uz vrijeme.
TEKST JE IZAŠAO U NOVOM BROJU DIVE STYLE! SVOJ PRIMJERAK POTRAŽITE NA KIOSCIMA OD 25. TRAVNJA: