"Lockdown je ovdje bio puno stroži, a sad se ostvario i moj najveći strah - ne znam kad ću opet moći u Zagreb"

Početkom godine, dok se cijeli svijet borio s novim koronavirusom, ja sam i dalje sretno odlazila na posao, nalazila se s prijateljicama na večerama te provodila vikende na plaži sa svojim zaručnikom Dipenom te psom, Ollijem. Tijekom tog prvog vala zaraze, singapurska vlada najavila je da maske trebaju nositi samo oni koju se osjećaju loše kako bi se umanjila mogućnost zaraze. Ako ću biti potpuno iskrena, mogućnost lockdowna mi se činila potpuno nevjerojatna – straha nije bilo, putovanja su se i dalje planirala, posao se i dalje odrađivao, život je i dalje tekao svojim tokom.

Na početku, broj zaraženih u Singapuru bio je vrlo malen dok smrtnih slučajeva nije niti bilo. Oni koji su testirali pozitivno su većinski bili turisti te osobe koje su bile u kontaktu s njima poput turističkih vodiča, vlasnika gift shopova i vozača autobusa. Tada je vlada dosta jednostavno pratila tijek zaraze jer su svi zaraženi dolazili iz jedne skupine. Kao narod, Singapurci su izrazito radišni i prilagodljivi tako da naznake se prestanak rada nije bilo. Kao i većina populacije u Aziji, Singapurci su se suočili sa SARS-om 2003. godine – koliko sam čula od svojih kolega, to je bila prva prava borba s epidemijom koju nitko nije tako brzo zaboravio.

Situacija se polako krenula mijenjati početkom ožujka kada je broj zaraženih neočekivano krenuo rasti. Sve više i više ljudi (uključujući i mene) je krenulo nositi maske, držati potreban razmak te koristiti beskontaktne usluge. Nakon od jednog od prvih obraćanja premijera Lee Hsien Loonga javnosti, naivno sam otišla u kupovinu ne očekujući posebne gužve ili kakav bulk buying – to je bio prvi put od kada sam se preselila u Singapur da sam osjetila dašak neorganiziranosti i panike među ljudima. Dosta čudan osjećaj teško poveziv sa mojom vizijom Singapura.

Ubrzo nakon toga, vlada je najavila potpuni lockdown te, zajedno s time, nove i strože mjere opreza: mjerenje temperature prije ulaska u zgrade, obavezno nošenje maske pri izlasku iz kuće (osim u slučaju fizičke aktivnosti), korištenje contact tracing aplikacije prije ulaska u bilo kakav poslovni ili stambeni objekt, potpuna zabrana socijalnog kontakta s osobama izvan uže obitelji te momentalan prestanak rada svih djelatnosti osim onih esencijalnih. Jedan bezbrižan način života više i nije bio tako bezbrižan.

Meni je iskreno odgovarala ta neka nova realnost jer mi je omogućila da stavim stvari u perspektivu i da poradim na sebi. Prije lockdowna svaki moj dan je bio više manje isti – probudila bih se u 6:30 ujutro, prošetala psa, odradila trening, na brzinu pojela doručak, zgrabila kavu i trk na posao od 9 do 19 sati. Singapur je strašno ubrzan, urbani grad koji stvarno nikada ne spava. Kao mladog čovjeka, taj način života te dosta brzo osvoji jer ti se nove i uzbudljive prilike stalno predstavljaju – bilo kroz posao, nova poznanstva ili putovanja. Naravno, kao i svaki grad, on ima svoje mane, ali teško ga je ne voljeti. Povrh tog, Singapur je najčišći i najsigurniji grad na svijetu – on je savršen spoj istoka i zapada te četiri potpuno različite religije i kulture.

Ne bih se usudila reći da je lockdown u Singapuru bio sličan onome u Europi. Osobno mislim da su mjere opreza trajale puno duže (skoro tri mjeseca) te da su bile puno strože. Također, singapurska vlada bila je doista predana održavanju te neke nove realnosti pa su stoga i uveli jako visoke kazne za bilo kakvo kršenje pravila, npr. otkazivanje radne vize, visoke novčane kazne i zatvorske kazne u trajanju od najmanje 6 mjeseci. Blago rečeno, nikome nije palo napamet ne pridržavati se pravila.

Ja stanujem u Central Business Districtu koji je kroz tjedan prepun ljudi – tijekom lockdowna nije bilo žive duše. Restorani su se potpuno zatvorili osim za dostavu, svi uredi su se preselili kući, dnevni boravci i balkoni su postali male teretane, dućani (osim za kupovinu namirnica) su zaključali svoja vrata, kulturne znamenitosti su se promatrale iz daljine – od grada sa 5,6 milijuna ljudi, na ulicama ih je odjednom bilo samo pet. Potpuni ghost town.

Ovaj virus je bez sumnje stavio cijeli svijet on hold. Naravno, neke industrije su bile više pogođene nego ostale te, nažalost, zbog toga neka poduzeća nisu preživjela. Srećom, firma za koju ja radim se bavi HR Outsourcing uslugama, primarno privremenih radnika, (eng. contingent ili temporary labour) prilagođenim velikim korporacijama. Za mog poslodavca, posao nikada nije išao bolje – COVID-19 otvorio je potpuno novi tržišni segment za nas i omogućio globalni porast u poslovanju. S druge strane, firme koje se bave bankarstvom i FinTechom smorale su se boriti kako bi održale svoju likvidnost.

Naravno, industrije koje su još više procvale tokom pandemije su MedTech i farmacija. Singapur je poznat po izvanrednom zdravstvenom sustavu koji se uvelike temelji na novim tehnologijama te kombinaciji starih i novih znanosti. Singapur je postigao univerzalno zdravstveno pokriće kroz tzv. mješoviti sustav financiranja. Utemeljili su državni sustav obveznog osiguranja, MediShield Life, koji pokriva velike račune koji proizlaze iz bolničke skrbi i određenih ambulantnih tretmana. Pacijenti sami plaćaju premije, odbitke, co-osiguranje i sve troškove iznad ograničenja štete.

Iako je zdravstveni sustav ovdje izrazito dobar i nema sumnje da, u slučaju zaraze, ja ne bih dobila dobru skrb, ali nije ti svejedno kada shvatiš koliko si zapravo daleko od doma i da ne možeš više tako lako doći kući i vidjeti svoje najmilije. Od kada sam se preselila u Singapur, za mene postoji samo jedan strah, a taj je da jednog dana, ako se mojima nešto dogodi, ja neću moći doći doma na vrijeme. U doba globalne pandemije taj strah se ostvario jer ja uistinu ne znam kada ću opet moći doći u Zagreb, zagrliti svoju obitelj i vidjeti svoje prijatelje. Toliko godina sam provela sanjajući o životu izvan Hrvatske (ne, ne zato što ne volim svoj rodni kraj) misleći da mi to neće toliko teško pasti, ali bila sam u krivu – koliko god volim Singapur i svoj život ovdje, obitelj je jedan veliki faktor zašto bih se možda vratila.

Singapur sam prvi put posjetila tijekom studija na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa u svrhu studentske razmjene na Singapore Management Universityjuu. To je bilo jedno predivno iskustvo iz kojeg sam toliko puno naučila – topla preporuka svima koji možete otići na razmjenu da to svakako i učinite. Jedinstveno je iskustvo sagledati svijet iz jedne potpuno ne poznate, jedinstvene perspektive. Ni šest mjeseci kasnije, sjela sam na avion za Singapur s idejom da ću se tamo izgraditi. Neću vam lagati, bio je to jedan težak proces preseljenja iz zemlje u kojoj imaš sve što trebaš u zemlju gdje nemaš ništa i ti, kao osoba, nikome ne predstavljaš ništa. Sati i sati traženja posla, neuspjelih pokušaja nalaženja prijatelja, učenja kako i gdje uštedjeti novac te pokušaji održavanja veze s osobom s kojom prvi put živiš. Ja sam imala sreću da su mi mama i tata uvijek govorili da nikada ne odustajem i da se borim za sebe – unutar tri godine sam iznova izgradila svoj život kroz odličan posao, uz divne prijatelje te brižnog partnera, s MBA diplomom u ruci i financijskom neovisnosti. Nije me sram priznati sama sebi koliko sam ponosna na svoja postignuća.

Život u doba pandemije me naučio da budem zahvalna na malim stvarima, da naučim iznova uživati u slatkim trenucima tokom dana, da se probudim ranije i ispijam kavu duže, da upoznam samu sebe još bolje i stvorim bolje navike, da popravim stara prijateljstva i održim ona nova, da volim više i ljutim se manje, da prestanem uzimati stvari zdravo za gotovo i da nikada ne zaboravim reći volim te svojim najbližima.

Ponekad je teško osvijestiti sam sebe da je ovo trenutno naša realnost i da će nam ovako biti neko vrijeme. Iako svi mi volimo imati kontrolu nad svojim životom, smatram da je jednako važno prihvatiti činjenicu da je on fragilan i nepredvidiv. Zato uzmite par koraka unazad, budite društveno odgovorni te se pridržavajte pravila, prihvatite da sloboda, iako svako ima pravo na istu, nažalost nije ista za sve te razmislite tko i što vam je zbilja važan u životu. Držite oči i srca otvorenima – vidimo se uskoro!