Šesnaest godina umjetničkog iskustva iza sebe, stotine portreta i tisuće dana discipline – iza rada umjetnice Kristinke Lazar krije se priča o strpljenju, senzibilnosti i dubokoj potrebi za povezivanjem s ljudima. Iako danas njezini elegantni akvarelni portreti nastaju pred publikom na vjenčanjima i događanjima, put prema tome da portretiranje postane njezin poziv započeo je puno ranije, još u djetinjstvu.
"Moj umjetnički put počeo je još u djetinjstvu u školi animiranog filma, no portreti su mi privukli pozornost prije 8 godina za vrijeme likovnog obrazovanja – crtanje lica tada mi je djelovalo zahtjevno. Međutim, uz dosta vježbe počela sam postizati sličnost i sve više uživati u tome. 2021. godine, iako introvert odvažila sam se i počela crtati uživo, te već odradila prvi angažman. Tog ljeta osjetila sam da je portretiranje poziv, i moja strast."
Danas iza sebe ima impresivan kontinuitet rada – već šest godina crta svakodnevno, bez prekida, i broji više od 2200 dana u nizu. Takva disciplina nije nastala slučajno, već iz inspiracije koja ju je potaknula da crtež pretvori u svakodnevni ritual.
"Prvi put sam počela 2017., no nije mi uspijevalo dugo ostati dosljedna. I onda na jednoj radionici modne ilustracije voditeljica je podijelila svoje iskustvo - godinu dana je, svaki dan kroz uz jutarnju kavu, vježbala crtanje portreta. To je bilo upravo ono što sam trebala čuti, i jako me motiviralo. Kad sam postigla svoj rekord od godine dana rekla sam, ajde još ću jednu, i tako došla do 6. Kroz svo to vrijeme nastalo je nevjerojatno puno radova. Disciplina me naučila jako puno o meni samoj, a najviše strpljenju. Najteže mi je bilo nastaviti kada godinu ili čak dvije uopće nisam vidjela napredak. No onda odjednom desio se skok. Izbrusila sam vrlo rijetku vještinu: s lakoćom nacrtam realističan portret osobe u 10 minuta, i to u akvarelu, pred publikom."
Za nju je crtanje više od vježbe ili profesije – ono je način povratka sebi i trenutak tišine prije nego dan počne.
"Crtanje je za mene jedna od rijetkih aktivnosti prilikom koje osjećam povratak sebi. Volim kada dan započne uz olovke i boje; to me uzemljuje."
Upravo ta smirenost i senzibilitet posebno dolaze do izražaja na vjenčanjima i događanjima gdje portretira uzvanike. Tamo ima tek nekoliko minuta da uhvati emociju trenutka, ali upravo u tome leži posebnost njezina rada.
"Jedan od razloga je svakako moja senzibilnost. Velik broj ljudi mi kaže koliko emocija prepoznaju u mom radu. Upravo na vjenčanjima se to najbolje prepoznaje, imam vrlo malo vremena da uhvatim ono najvažnije. Presretna sam da imam taj dar, no vještina je tu također izuzetno važna. Često i kada radim po narudžbi klijenti mi javljaju riječi koje me dirnu do suza. Kroz crtanje portreta vidim ono što nije vidljivo – teško je nekad prenijeti riječima, zato crtam."
Jedno od najzanimljivijih profesionalnih iskustava dogodilo se u Dubrovniku, gdje je portretirala uzvanike na vjenčanju svjetskog celebrityja.
"Pristupila sam profesionalno kao i na drugim vjenčanjima, no ipak, osjećala sam lagano tremu. Na kraju to je bio toliko divan dan, uzvanici su bili vrlo pristupačni i dolazili vidjeti proces stvaranja - posebno djeca. Bila mi je čast što sam imala tu priliku i zahvalna sam na tome."
Iako portret traje tek desetak minuta, susret između umjetnice i osobe koju crta često je vrlo osoban. Upravo u toj kratkoj interakciji nastaje ono što njezin rad čini posebnim – osjećaj da je netko doista viđen.
"Čim sjednem s modelom vrlo brzo prepoznam kako se osjeća, i tako mu pristupim. Tu mi pomaže znanje psihologije i NLP-a. Najčešće se dogodi da modeli pitaju 'A gdje da gledam' ili osjećaju blagu nelagodu – no znam kako ih opustiti; najvažnije mi je da se osjećaju ugodno. Rezultat uvijek pokaže stvarne emocije, i to je predivno. Ono što radim je povezivanje s ljudima u trenutku i prikaz njihove ljepote - ne savršenstva. I zato nema prostora za perfekcionizam."
Iz te ideje o viđenosti i povezivanju nastao je i njezin autorski projekt The Gift of Being Seen, koji danas smatra svojom pravom misijom. Ideja se rodila spontano tijekom boravka u Španjolskoj, u malom selu gdje je pokušala pronaći način komunikacije s lokalnim stanovništvom.
"Ideja je nastala sasvim spontano za vrijeme jednog programa u Španjolskoj. Boraveći u malenom selu, svakodnevno sam šetala sa svojim blokom, i željom da se povežem sa lokalnim stanovništvom. S obzirom da smo se teže sporazumijevali jezikom počela sam ih portretirati, i u mjesec dana prikupila priličan broj crteža. Na kraju programa organizirala sam izložbu, pozvala sve ljude i darovala im njihove portrete. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, svi su bili iznenađeni i sretni, a moje srce puno. I dan danas pamte to iskustvo. Tako se rodio projekt The Gift of Being Seen", otkrila nam je.
Za mene je biti viđen izuzetno emotivno. Tek kada sam projekt već razvila osvijestila sam da svijetu dajem ono što je meni kroz život nedostajalo. I zato mi je draže reći da je taj projekt zapravo moja misija."
U sklopu tog projekta portretirala je ljude u nekoliko ruralnih španjolskih sela, gdje mnogi nikada prije nisu bili nacrtani. Upravo su te reakcije često najdirljiviji dio procesa.
"Do sada sam radila u tri Španjolska sela, tri različite regije i većina tih osoba nikada nije imala priliku da ih netko doživi kroz oči umjetnika. Iznenađeni su kada im priđem i objasnim što radim. S vremenom mi je postalo lakše jer sam naučila jezik, i sam proces crtanja i druženja s njima je vrlo zanimljiv, često i duhovit. Uz to, sa Španjolcima sve 'pomalo', to mi se sviđa."
Portretiranje za nju ima i duboku emocionalnu dimenziju – često prelazi granice umjetničkog čina i postaje oblik terapije ili susreta.
"Često puta nakon crtanja model i ja osjećamo povezanost, neki me čak i zagrle. To govori sve. I kada crtam bez modela, spontano sam otkrila metode koje mi pomažu procesuirati emocije."
Posebno zanimljiv projekt realizirala je i u suradnji sa Zračnom lukom Zagreb, gdje je u terminalu crtala putnike koji su prolazili kroz prostor odlazaka i dolazaka.
"Obožavam putovati, često sam u Zračnoj luci i kada smo dogovorili suradnju bila sam presretna. Nevjerojatno lijepo iskustvo kako za mene tako mogu potvrditi i za cijeli njihov tim, ali i putnike. Efekt iznenađenja je bio ogroman, zatim sam proces crtanja što se ne viđa svaki dan, a potom i poklon portret koji su putnici odnijeli u svijet. Sve to zajedno izuzetno pozitivno, i jedva čekam nastaviti slične suradnje."
Iako su vjenčanja i zračne luke potpuno različiti konteksti, oba joj nude posebnu vrstu susreta s ljudima.
"Razlika je u pristupu. Kada crtam na vjenčanjima, fotografiram uzvanike i/li mladence, i potom radim samostalno, prema fotografijama. U Zračnoj luci iskustvo je posvećeno osobi ispred mene, interaktivno. S njima se povezujem odmah jer obično komuniciramo za vrijeme crtanja. Jednako uživam u oba pristupa, i to mi je drago jer svaki je angažman drugačiji."
U svijetu u kojem su fotografije brze, a filteri svakodnevni, ručno nacrtani portret nosi drugačiju vrijednost – onu ljudsku i autentičnu.
"Osjećaj da te netko zaista vidi, tvoju istinsku ljepotu i osobnost. Ono ljudsko, autentično, ono što nam u užurbanom svijetu nedostaje. Portretiranje je moj način da doprinosim boljem svijetu."
Naravno, ni ovakav dugogodišnji niz svakodnevnog crtanja nije uvijek lagan. Kreativni umor ponekad se pojavi, ali i to je dio procesa.
"Da, dogodi se umor, a i pun raspored često nadjača samo uživanje u procesu. Međutim to je dio puta, i tih dana crtam manje."
U budućnosti želi nastaviti razvijati svoje projekte i širiti ideju povezivanja kroz umjetnost, iako detalje zasad još zadržava za sebe.
"Vjenčanja su stalni angažmani, a i Misija ide dalje; radujem se daljnjim suradnjama, no još je prerano za podijeliti detalje."
A kada bi svoju umjetničku misiju morala sažeti u jednu rečenicu, ona bi glasila ovako:
"Moja misija je kroz portretiranje stvoriti prostor povezivanja s ljudima, u kojem osoba dobiva pažnju i osjeća da je netko doista vidi."