Svestrana si i uspješna mlada žena, kustosica, doktorirala si u Francuskoj, vratila se u Hrvatsku. Kako to? Kako se rodila ljubav prema umjetnosti uopće?
– Još tijekom gimnazijskih dana nekako sam znala da bih htjela studirati povijest umjetnosti i francuski, koji sam počela učiti u osnovnoj školi. U gimnaziji smo iz likovne kulture imali jednog jako srčanog profesora koji je sigurno utjecao na moj odabir studija. Tijekom studiranja zanimala me arhitektura, odnosno povijest arhitekture pa sam i doktorirala na temi iz povijesti dubrovačke arhitekture. Nakon Erasmus razmjene ostala sam u Parizu na doktoratu. Ta je avantura počela 2010., a završila je kada sam doktorirala 2016. godine. Bilo je to prekrasno razdoblje. Nema muzeja u Parizu u kojem nisam bila, u Louvre sam jedne godine hodočastila svaki petak jer je muzej petkom radio dulje. Družila sam se s ljudima iz različitih zemalja i stekla prijateljstva koja i danas njegujem, premda više nijedna moja prijateljica ne živi u Parizu. Svjesna sam da se često ljudi znaju razočarati u Pariz zbog toga što nije dovoljno čist grad, što je, nažalost, prepun beskućnika i zatrpan turistima u bilo koje doba godine, ali ja sam ga jako voljela i jedva čekam sljedeće putovanje u grad svjetla. Nikad nisam zamišljala svoj život u Parizu jer sam osjetila koliko je nepogodan za obiteljski život kakav sam ja željela, ali priznajem da Pariz ima neku energiju, eleganciju, nonšalanciju i atmosferu koju nikada nigdje drugdje nisam osjetila. Nijedan grad nikad nije ostavio na mene dojam kao što je to učinio Pariz. Često znam reći da mi je i Rim jednako drag kao Pariz, ali njega volim zbog slojevitosti njegove prošlosti, a Pariz za mene ima konotaciju doma. Premda je meni jedini i pravi dom onaj u kojem su moji roditelji, smatram da se čovjek zaista u različitim životnim razdobljima doma može osjećati na posve drukčijim mjestima. Odlučila sam se vratiti u Zagreb zbog mogućnosti zapošljavanja na jednom projektu Hrvatske zaklade za znanost, koji je dobila moja tadašnja mentorica Jasenka Gudelj, a na kojem sam dobila mjesto poslijedoktorandice. Nije mi žao što sam se vratila u Hrvatsku jer želim i volim živjeti u svojoj domovini. I sama sam u posljednjih pet godina bila nezaposlena godinu i pol, a tijekom cijelog doktorskog studija uz stipendije i studentske poslove ovisila sam o financijskoj pomoći roditelja, ali moja intuicija kaže mi da je Hrvatska zemlja u kojoj se, uza sve izazove i poteškoće, mogu ostvariti. Nakon doktorskog studija, koji je u smislu istraživanja bio poprilično samotan, počela sam se baviti organiziranjem izložbi najprije u Dubrovniku, u Domu Marina Držića i Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a potom i u Zagrebu u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika. Kustoski posao dinamičan je, društven, a podrazumijeva i dosta istraživačkog rada. Shvatila sam da mi taj oblik posla najviše odgovara jer zahtijeva i brušenje vještina koje nisam imala priliku dovoljno razvijati tijekom studija. Otkrivanje novih umjetnika, umjetnina i novih tema koje se odnose na baštinu najdraži mi je dio tog posla. Sam proces je ubrzan, podrazumijeva upoznavanje novih ljudi iz posve drukčijih pozadina i onda se stvori odlična sinergija koja urodi fantastičnim plodovima.
Kako je bilo raditi na izložbi “Hrvatska svijetu”? Što ti je bilo zanimljivije, koji su bili najveći izazovi?
– Izložba “Hrvatska svijetu” najveći je i najzahtjevniji projekt na kojem sam radila. Kada mi je izvršni producent Damir Kanaet na našem prvom sastanku prezentirao projekt, imala sam osjećaj da mi priča scenarij nekog dobrog filma. Onda su počeli preliminarni dogovori sa začetnikom projekta, glavnim urednikom Večernjeg lista Draženom Klarićem i glavnim producentom, direktorom Real grupe Krešimirom Renzom Prosolijem te dekanom Akademije likovnih umjetnosti i predsjednikom HDLU-a Tomislavom Buntakom. Vrlo brzo shvatila sam da imam ekipu iz snova. Povjerenje koje sam od njih dobila meni je osobno bilo pozitivno iznenađenje. Svatko je odrađivao svoj posao najbolje što zna. Kada bi bilo što zapelo, baš svi su odmah bili na raspolaganju i taj timski rad postavio je visoko standarde za sve daljnje suradnje. Najveći izazov na samom početku bio je dobro odabrati ljude koje želimo predstaviti. Dogovorili smo se da biramo ljude koji su svojim rođenjem, obrazovanjem, djelovanjem ili podrijetlom vezani za hrvatsko područje, a svojim su djelovanjem, umjetnošću i izumima promijenili globalnu povijest. Nakon toga je trebalo pronaći građu kojom ćemo predstaviti te osobe. To je bio najzahtjevniji dio posla. Većina predstavljenih osoba nije stručno obrađena. Trebalo je pokucati na dosta vrata da bismo dobili zanimljive i autentične materijale. Sveukupno imamo 45 posuditelja: što gradskih ili nacionalnih muzeja i galerija, arhiva, biblioteka, što privatnih kolekcionara i obrazovnih institucija. Meštrovićev paviljon postao je jedan veliki kabinet čuda u kojem se može vidjeti oko 1200 eksponata te pročitati puno toga zanimljivog vezano za transfer znanja koji se događao između naših velikana i njihovih suvremenika kao i onih na koje su utjecali. Htjeli smo pokazati kako su intelektualni nomadi nužni za napredak cjelokupne ljudske civilizacije. Najpoznatiji humanistički pjesnik izvan Italije Ivan Česmički utjecao je na Kopernikovu teoriju o heliocentričnom sustavu, filozof Frane Petrić, koji je djelovao u 16. stoljeću, utjecao je na Descartesa i Newtona, multidisciplinarni znanstvenik Bošković stoljeće i pol prije Einsteina pisao je o teoriji relativnosti i o četvrtoj dimenziji. Naš Vinkovčanin, slikar Slavko Kopač, 50-ih i 60-ih godina u Parizu obilježio je cijeli niz umjetnika okupljenih oko art brut pokreta, koji se oformio u Parizu. Svi su se odabrani velikani školovali na inozemnim sveučilištima ili su djelovali izvan mjesta svog rođenja. Neki od njih, poput Slavoljuba Penkale, rođenog u Slovačkoj, ili Davida Schwarza iz Mađarske trajno su se naselili u Zagreb iz kojeg su mijenjali svijet. Ta međusobna isprepletenost omogućila je najveći civilizacijski iskorak – čovjekovo putovanje na Mjesec. Samo ovih nekoliko primjera može vam dati ideju o tome koliko sam raznolikog znanja usvojila tijekom pripreme izložbe. Koliko je bilo zahtjevno, toliko je bilo i zanimljivo i očaravajuće saznati mnoštvo novih informacija vezanih za ove izvanserijske umove. Moja je velika želja da izložba probudi entuzijazam i osjećaj ponosa u našim ljudima, koji su zapali u veliku apatiju prouzročenu posljedicama koronakrize.
Pripadaš mlađoj generaciji poslovnih žena. Ipak, jesi li se susrela s predrasudama prema ženama s karijerom i smatraš li da nam je u biznisu teže nego muškarcima? Što općenito misliš o našem društvu kada je u pitanju ravnopravnost žena?
– U sektoru kulture žene su u prevazi, tako da do sada u poslu nisam osjetila tu vrstu predrasude zasnovanu na spolu. Dapače, muškarci s kojima sam surađivala uvijek su mi bili oslonac, posebice tijekom procesa pripremanja izložbe “Hrvatska svijetu”. Predrasude sam doživjela jedino i isključivo od neistomišljenika koji su u svojem zalaganju za tobože napredno društvo zaboravili da je u redu imati drukčije mišljenje od njihova.
Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš?
– Volim čitati publicistiku i stručnu literaturu. U posljednje vrijeme nešto više čitam suvremenu beletristiku zahvaljujući Bookclubu, koji je osnovala moja prijateljica Zoja prije gotovo dvije godine. Na Sljemene često idem sa svojim zaručnikom i društvom i tome se posebno veselim, kao i pilatesu, koji je također na čekanju. Volim šetnje Zagrebom, otkrivanje različitih kvartova. Nedostaju mi i putovanja. Posljednja godina obilježena je odlascima u moje rodne Konavle, ali sretna sam što sam uspjela uopće vidjeti svoju obitelj. Mnogi ljudi nisu imali taj privilegij. Volim druženja s prijateljicama i prijateljima: zajedničke obilaske muzeja i duge kave ili večernja druženja, koja su se u posljednje vrijeme najčešće odvijala uz razne društvene igre ili kvizove.
Koja su tvoja zlatna pravila šopinga? I kako zapravo najviše voliš kupovati (online, offline...)?
– Nemam baš neka pravila. Kad mogu, kupim nešto što se može iskoristiti u razne svrhe. Volim stvari koje se mogu nositi na različite načine. Ne volim baš online kupnju. Jedno vrijeme često sam kupovala online, ali pokazalo se da uživo sve izgleda dosta lošije nego na stranicama pa sam odustala. Nisam imala dovoljno strpljenja. Volim osjetiti materijal u ruci i vidjeti kako je nešto sašiveno. Kad god mogu kupim neki domaći brend.
Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike?
– Gomilanje odjeće je, čini mi se, odlika rane mladosti. Dosta sam se puta u životu selila i svaki put bih se riješila jako puno stvari, tako da mi je to bio možda najbolji pokazatelj da možemo sasvim dobro funkcionirati s manje stvari i odjeće.
Imaš li u glavi uvijek unaprijed složenu kombinaciju za neku priliku ili to ostavljaš za zadnji čas? Imaš li favorite u ormaru koji uvijek spašavaju situaciju?
– Nisam jako organizirana osoba pa često smišljam u zadnji tren, iako većinom imam neku generalnu ideju što bih mogla nositi za neku prigodu. Premda volim boje, u ormaru imam nekoliko crnih haljina koje spašavaju svaku bezidejnu situaciju.
Što ti je najvažnije u odijevanju, funkcionalnost, estetika, dress code... Imaš li neke omiljene brendove, koje?
– Volim dress code i, kad god sam u prilici, rado se prilagodim dress codeu koji zahtijeva neka situacija. Funkcionalnost često pre sudi, ali trudim se da ženstvenost i elegancija ne budu zanemarene. U Parizu sam otkrila Sézane i jako volim taj brend. U posljednje vrijeme nekoliko sam stvari kupila u zagrebačkom dućanu Tradate i u Varteksu.
Koji su ti daljnji profesionalni planovi?
– Voljela bih do kraja godine dovršiti rad na svojoj knjizi o arhitektima u službi Dubrovačke Republike od 1667. do 1808. Želim se usavršavati u sklopu istraživačkog rada, sudjelovati na stručnim konferencijama, ali i nastaviti kustosirati izložbe. Stvarat ću si prilike za djelovanje unutar sustava visokog školstva i kulturne diplomacije.