Kristina je odrasla u SOS selu Lekenik, pobijedila bolest, a danas se bavi ronjenjem i natječe za prestižnu nagradu

U posljednjih nekoliko dana, zasigurno ste čuli za Kristinu Ivanuš za koju svi ovih dana navijamo i glasujemo da osvoji prestižnu Hermann Gmeiner nagradu, a svakome može poslužiti kao odlična inspiracija zbog svoje životne priče, truda i upornosti. Kristina studira a na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu i završava drugu godinu marketinškog smjera. Ova 21-godišnjakinja čija priča motivira živi u studentskom domu "Stjepan Radić", a odrastala je u SOS Dječjem selu Lekenik. 

- U SOS Dječje selo Lekenik sam došla kao četverogodišnjakinja, sa starijom sestrom Anamarijom koja je tad imala osam godina. Bilo je jako uzbudljivo i živo, bavila sam se raznim aktivnostima poput hobby arta, svirala violinu, trenirala odbojku, glumila u dramskoj skupini u kojoj sam bila jako uspješna. Budući da je bilo jako puno djece, stekla sam i puno prijatelja s kojima sam i danas u lijepom odnosu, priča Kristina.  

Ipak, kad je imala šest godina, dijagnosticirana joj je poliradikuloneuropatija, odnosno bolest periferenih živaca. 

- Simptomi bolesti su trnci u nogama, brz gubitak snage, puno brže nego moji vršnjaci, padovi... Jednom godišnje odlazila bih u toplice na tri tjedna zbog vježbi, zatim na fizikalnu terapiju i sve pretrage do sljedećeg posjeta liječniku, priča Kristina koja je pobijedila bolest. U međuvremenu se zaljubila u ronjenje, a ta je ljubav, kako sama kaže, došla iznenada:

- Moj instruktor ronjenja Damir Zurub odlučio je četvero djece iz SOS Dječjeg sela Hrvatska pružiti priliku da upoznaju podvodni svijet i školuju se za instruktora ronjenja. Počela sam roniti u Svetom Filipu i Jakovu prije četiri godine s još tri prijateljice iz Dječjeg sela. Prvi zaron nikad neću zaboraviti, sve je bilo jako čudno, disanje pod vodom, sva ta oprema, boca, pritisak u ušima... 

Kristina je u ronjenju postala jako uspješna, toliko da se počela baviti podvodnom fotografijom i podvodnom ekologijom. Za podvodnu fotografiju kaže kako je puno teža od klasičnog fotografiranja jer na mnogo stvari treba paziti:

- Ne smiju se vidjeti mjehurići na slici, plovnost mora biti odlična, perajama se ne smije zamutiti more, treba paziti na količinu zraka u boci... Moje prvo natjecanje u podvodnoj fotografiji bilo je prije tri godine na otoku Visu, gdje sam bila prva. Sljedeće je bilo u Rijeci kad sam osvojila drugo mjesto, a treće natjecanje bilo je na Rabu, kad sam bila treća. Ponosna sam na sebe jer sam u kratkom periodu naučila puno o podvodnom modelingu i jer sam uspješna na natjecanjima. 

Osim fotografijom, Kristina se bavi i podvodnom ekologijom. Iako je tek započela s eko-akcijama, Kristina je i na ovom polju jako uspješna.

- Ronilački klub u koji sam učlanjena "Roniti se mora" organizirao je ekološku akciju zvanu "Think Green" na Pelješcu. Prije mjesec dana, nas 40 ronilaca izvadilo je oko pet tona smeća iz mora. Ovo mi je prva eko-akcija do sada i stvarno se veselim sljedećoj jer je predivan osjećaj pomoći prirodi na ovako lijep način. 

Kristinin trud i upornost nisu prošli nezamijećeno pa je jedna od finalistica za Hermann Gmeiner nagradu. Riječ je o nagradi koja se dodjeluje uspješnoj djeci iz SOS Dječjih sela na svjetskoj razini. Ako još niste, za Kristinu možete glasati ovdje. 

- Biraju se djeca koja su posebna po nečemu, a moja posebnost je ta što sam preboljela bolest i ostvarila navedene uspjehe za svoje godine. Drago mi je što mogu predstavljati Hrvatsku na ovako lijep način, rekla je Kristina i dodala da joj je najveća podrška u životu sestra:

- Da nije bilo nje, cijeli moj put odrastanja bio bi puno teži i tužniji. Nas dvije smo se skupa borile protiv cijelog svijeta. Sestra me uvijek učila kako imati osmijeh na licu, bez obzira na to koliko teško bilo.