Iza brenda L'art Blyt stoji Leonarda – kreativna duša iz Virovitice, odgojiteljica koja svoj dan završava u vlastitoj radionici stvarajući jedinstveni nakit od polimerne gline. Za Divu sada otkriva kako je sve krenulo, što ju inspirira te što možemo očekivati u budućnosti.
– Iza brenda L'art Blyt stoji jedna Leonarda. Leonarda koja stalno nešto smišlja, razmišlja i čiji mozak stalno vrti i traži nešto novo. Živim u Virovitici. Prvostupnica sam ekonomije i ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Zaposlena sam kao odgojiteljica u jednom predivnom, malom dječjem vrtiću. L'art Blyt je moj hobi, moja strast i ljubav. Nakon napornog dana dođem kući, skuham si kavu i sjednem u radionicu i stvaram. Mogu reći kako je L'art za mene bijeg od stvarnosti i nešto što me ispunjava – ispričala nam je.
Leonardina ljubav prema kreativnosti počela je još u djetinjstvu te je od malih nogu počela izrađivati razne ukrase:
– Kada sam bila dijete na moru bi skupljala školjke, kamenčiće i slične stvari, pa bih doma radila ukrase, ali ono, dječje. Jedan period sam izrađivala nakit od dugmadi, većinom naušnice, ti radovi su svi poklonjeni maminim kolegicama jer su one uvijek podržavale kreativu (mislim da imam još nekoliko tih radova spremljenih, negdje). Čak sam vodila nekoliko radionica o nakitu preko raznih udruga. U jesen bi skupljala češere i pokušavala izrađivati vjenčiće za vrata bakama i rodbini. I tako, uvijek sam nešto pokušala stvarati, i maštala kako ću „kad narastem“ imati svoju trgovinu... Nakon toga došla sam, kao i svi, u one „kritične godine“ (pubertet), tada me nije zanimalo apsolutno ništa, no kada je prošao taj period, opet se probudila kreativnost. –
Konkretno priča o naušnicama od polimerne gline ide ovako:
– Sjećam se, bila je nedjelja, meni užasno dosadno i klikne meni u glavi da bih ja nešto radila, treba mi nešto za razbibrigu. Kako sam navela prethodno odgojiteljica sam, okružena cijelu smjenu djecom, roditeljima, kolegicama stalno se priča, stalno su neka događanja, uglavnom veselo. Bilo mi je potrebno nešto što će me ispuniti, a da je to u nekom miru i tišini mog doma. I tako otišla ja na Pinterest i tražim ideje, nešto, neku ideju, inspiraciju i naletim na nakit od polimerne gline. Nekoliko dana sam istraživala što, kako. Čitala o svemu. I prva ideja je bila da radim sa samosušećom glinom, jer za nju ne treba pećnica ni ništa. Na kraju sam istražujući i čitajući shvatila da je ipak polimerna glina bolja opcija. Pronašla na internetu polimernu glinu, uz nju naručila sve što mi je bilo potrebno za izradu naušnica i tako je sve počelo… –
Krenula je sa svega četiri boje (crna, bijela, roza i plava), jednim kliještima, nekoliko klipsi i veliko željom i voljom. Danas ima sve boje koje se mogu naručiti i iz tih boja stvara niz drugih tonova, miješajući polimernu glinu. No, put do stvaranja jedinstvenog nakita nije bio bez izazova. Leonarda priznaje kako su prvi koraci bili brzopleti i puni grešaka.
– Izradom nakita od polimerne gline bavim se zadnjih godinu i pol. Sam početak bio je onako samo klik u glavi i to je to. No, naravno nije sve išlo glatko. Od samog početka, pa i dan danas konstantno nailazim na razne prepreke, ali borim se s njima i na kraju sve ispadne najbolje moguće, samo treba biti strpljiv. Prvi koraci su bili vrlo nagli, nepromišljeni, brzopleti i sve je moralo biti sad i odmah, zbog čega je dolazilo do grešaka. Danas svemu pristupam dosta opreznije. Kada vidim svoje prve radove, vidim koliko sam napredovala, sam proces izrade je puno precizniji, pridajem puno pažnje detaljima i volim da su moji radovi uredni te da izgledaju što profesionalnije. Naravno treba uzeti u obzir da ja sve radim ručno, nema strojeva, svaki oblik djelo je mojih ruku pa ponekad neki krug nije u potpunosti savršen. Nakon ovih godinu i pol, još uvijek istražujem i čitam o polimernoj glini, još uvijek ima mnogo toga za naučiti – otkrila je.
– Dosta puta sam htjela odustati od svega ovoga, i prestati s izradom, no okružena sam predivnom obitelji i kolegicama koji me uvijek potiču, motiviraju i ne dopuštaju da odustanem. Moj radni kolektiv je vrlo motivirajući i gotovo svaka od kolegica ima neki svoj hobi, a međusobno se i pomažemo, motiviramo i podržavamo, što je meni vjetar u leđa – dodala je Leonarda.
Polimerna glina Leonardi nudi beskrajne mogućnosti. Najviše voli njezinu nepredvidivost – svaki komad je izazov jer uspjeh ovisi o svakom koraku u procesu.
– Najdraža mi je neizvjesnost, jer do zadnjeg koraka ne znam hoće li neki komad uspjeti. Može biti sve savršeno i u zadnjem koraku tijekom bušenja rupica sve uništim. To mi se dogodilo nedavno, izrađivala sam anđela, sve je bilo super, modeliranje, pečenje, brušenje, lijepljenje iglice i u zadnjem prelakiravanju sam pogriješila i uništila jednu naušnicu, te morala cijeli proces krenuti ispočetka. Isto tako nekoliko puta sam radila naušnice kolegicama prema odjevnim predmetima, i morala sam izraditi točno tu boju koju su htjele da im se uklapa uz ton haljine, cipela… i onaj trenutak kada su naušnice gotove i one u potpunosti odgovaraju tonu boje haljine, neopisiv osjećaj. –
Inspiraciju često pronalazi u prirodi, osobito u cvjetnim motivima, proljetnim bojama i nježnim tonovima.
– Moji omiljeni motivi su cvjetići, sve nešto cvjetno, leptirići i sve što ima veze s proljećem, jako volim nježne boje kao što su svijetloplava, svijetloroza, lila, bež i sl. Isto tako polimerna glina se može modelirati dvodimenzionalno i trodimenzionalno, po njoj se može rezbariti, crtati, slikati, otiskivati i to je zapravo nešto što je meni najdraže kod tog materijala. Što se tiče tehnika teško mi se odlučiti samo za jednu, mislim da ih sve jednako volim, svaka je posebna na svoj način – ispričala je.
Proces izrade naušnica je poprilično dug, jako rijetko se dogodi da u jednom danu uspije napraviti jedan par naušnica od same ideje do gotovog proizvoda. Organizira se po danima pa primjerice ponedjeljkom se modeliraju i ispeku, u utorak se bruse, buše, lakiraju i u srijedu se završavaju.
– Proces kreće idejom, nakon ideje odlazim u radionicu, odabirem boju, omekšavam (gnječim prstima kao plastelin) polimernu glinu, razvučem ju (glinu razvlačim na mašinu za tjesteninu), odabirem oblik, izrezujem oblik, slažem na pek papir, ostavim da odstoji, stavljam u pećnicu na 30 minuta, nakon pečenja se hlade, nožem obrežem ako ima nekih ostataka, izbruse se, izbuše rupe, izaberu se metalni nastavci (kukice za naušnice) i pakiraju na kartončiće. Moram reći kako mi je brušenje i bušenje rupica najgori dio ovog procesa – objasnila nam je.
Jedan od omiljenih modela koji joj je u početku zadavao mnogo problema danas joj je postao zaštitni znak.
– Naravno, najdraži model mi je ujedno i model koji mi je kod prve izrade zadao najviše problema i bilo je onako sad i više nikad. Mislim da su mi uspjele tek iz četvrtog puta. Polimerna glina je vrlo osjetljiva i mora se paziti kako se rukuje njom jer vrlo lako ostane neki trag ili nešto, a kod tog modela mi je jako važno da je sve savršeno ravno bez ijedne mrvice. Naravno danas, s obzirom na to koliko sam ih izradila idu glatko. Prvi put kad sam ih radila, da mi je netko rekao da će mi postati omiljene rekla bih mu da je lud. –
Leonardini planovi za budućnost uključuju razvoj kolekcije ogrlica koje će biti potpuno drugačije od elegantnih naušnica koje sada izrađuje. Osim toga, želi reorganizirati svoju digitalnu prisutnost i posvetiti se boljem predstavljanju svog rada na društvenim mrežama.
– Glavni i osnovni plan mi je da zauvijek ostanem svoja. Što se tiče naušnica svakako bih trebala reorganizirati Instagram stranicu, dati imena svojim modelima naušnica i posvetiti se bolje digitalnom marketingu, jer mi je najveća boljka fotografiranje i objavljivanje svojih radova. Voljela bih izbaciti kolekciju ogrlica, no to mi je dugoročni plan. Kolekcija ogrlica koju planiram izbaciti je nešto potpuno drugačiji stil od naušnica koje sada izrađujem. Naušnice se većinom baziraju na elegantne modele – zaključila je Leonarda.