Kanađanin s hrvatskom putovnicom o koroni na dva kontinenta: Tko je u pravu kad je riječ o mjerama, tek će se pokazati

Nema sumnje da je korona promijenila štošta, od uvođenja strožih mjera u nekim zemljama do blažih u drugima, no jedno je sigurno – svijet kakav smo poznavali do prije nekoliko mjeseci više ne postoji.

Da ste me pitali početkom travnja hoću li ljetovati u Hrvatskoj, rekao bih da neću. U tom periodu zaista sam smatrao da karanteni nema kraja i da smo svi “zamrznuti” sljedećih godinu dana na mjestu na kojem smo se našli tijekom “lockdowna”. Hrvatska je ušla u karantenu tjedan dana prije Kanade. U tom trenutku bio sam u šoku i govorio svima da do takvih mjera u Kanadi neće doći. No prevario sam se, u sljedećih nekoliko dana Kanada je pokrenula karantenu.

Karantena u Kanadi bila je – O. K. Čudno je tako nešto uopće izjaviti, jer meni teško pada pomisao na bilo kakvu karantenu (a i trenutačno je proživljavam u samoizolaciji zbog ulaska u državu), ali definitivno nije bila toliko rigorozna kao u Hrvatskoj. Prehrambeni dućani radili su skraćeno, do 20-21 sat umjesto do ponoći ili 24 sata, a radili su i nedjeljom. Svi su radili, a i još rade, od doma, a ni to nije toliko strano Kanađanima jer već nekoliko godina velik broj ljudi radi od doma ili barem nekoliko dana u tjednu. Tijekom lockdowna mi smo se mogli slobodno kretati iz grada u grad, putovanja nam nisu ograničili ni među provincijama (države unutar Kanade). A vezano za sve ostalo – škole, restorane, klubove, okupljanja, sve je bilo isto kao u Hrvatskoj, osim što je karantena u Torontu potrajala dosta dulje nego u Hrvatskoj.

Pred odlazak u Zagreb krajem lipnja Toronto je tek ušao u drugu fazu popuštanja mjera. Ciljano sam išao vidjeti kako izgleda to novo normalno o kojem su svi govorili, da bih mogao usporediti s Hrvatskom i razmatrati koliko se mjere razlikuju na dva kontinenta. Ručak na terasi restorana, stolovi udaljeni jedni od drugih, osoblje s maskama i rukavicama, bez menija (online dostupno), bez glazbe. Čudno, ali nekako i sigurno.

Nekoliko dana kasnije ponovio sam sličan izlazak i opet je sve bilo isto kao i prvi put, a u drugom objektu. Činilo mi se da se svi više-manje drže propisanih mjera. Ubrzo stižem u Hrvatsku, gdje sam proveo cijelo ljeto. Nakon putovanja na kojem gotovo nikoga nisam sreo na aerodromu ni u avionu, stigao sam u Zagreb, u kojem su se održavale različite manifestacije s više stotina ljudi i jednostavno se paralizirao od šoka. Da se razumijemo, nije to bio negativan šok, nego u smislu kako se život normalno nastavio u tako kratkom roku nakon karantene. U Torontu je treća faza popuštanja mjera krenula tek od polovica srpnja, ali znalo se već od proljetos da su sve manifestacije i festivali, čak i oni vani, na otvorenom, otkazani do 2021. A u Hrvatskoj samo nekoliko tjedana kasnije održava se nekoliko festivala po gradu. Dođe ti da se zapitaš živimo li u istom svijetu...

Je li mi bilo drago vidjeti da se održavaju takvi eventi? Jest, jer je sve opet bilo puno života. Ali iskreno me isto tako bilo malo strah kada bih vidio koliko je ljudi na jednom mjestu i da je to normalno nakon tri mjeseca provedena u krugu maksimalno deset ljudi. Baš bi me obuzela paranoja i strah da ću se zaraziti. U tom trenutku smatrao sam da su Hrvati ludi i da je sve to prerano, ali zanimljivo je da ni meni nije trebalo puno da se opet naviknem na tu “gužvu”.

U Hrvatskoj sam osjetio da život ipak vraća na put prema normalnosti koju mi poznajemo. Neki lokali, dućani i ljudi držali su do mjera, a neki nisu. Na nekim mjestima bio je red, a drugima korona nije bila ni na pameti. Brzo sam shvatio nije riječ o situaciji gdje sve crno i bijelo, da ima onih koji prate upute i mjere, ali popuštaju u nekim dijelovima, dok neki možda ne prate mjere, ali poštuju neke upute zbog formalnosti. Ali shvaćam, jer korona je ipak siva zona gdje puno toga ni u Torontu, a ni u Hrvatskoj nije jasno.

U Dalmaciji sam očekivao veliku ležernost, ali bilo je različito od mjesta do mjesta. Neću zaboraviti 13. srpnja, prvi dan uvođenja obveznog nošenja maske u zatvorenim prostorima. Taj dan putovao sam na Brač trajektom, na kojem gotovo nitko nije nosio masku u zatvorenim prostorima, a većina putnika bili su stranci. U tom trenutku mislio sam da na Braču neće biti nikakvih mjera, ali ugodno sam se iznenadio tijekom svog boravka kad sam vidio koliko ljudi poštuju mjere u dućanima, restoranima, itd. Nije bilo nikakva popuštanja, čak su bili disciplinarniji nego neki gradovi na kopnu koje sam posjetio samo nekoliko dana kasnije.

To je bilo na početku ljeta, kada se sve vezano za koronu nekako opet zakuhalo i u Hrvatskoj. Krajem srpnja svi su na trajektima nosili maske, a već drugi tjedan kolovoza opet ih gotovo nitko nije nosio. I da se razumije, većina su bili strani turisti koji nisu nosili maske, jednostavno, ljudi su se na godišnjem opustili i mislim da je tako bilo svuda – malo se pazi, malo ne.

Hrvatska je po mom mišljenju definitivno slobodnija u borbi s koronom nego što je to Kanada. I ja sam se opustio, ali ne u smislu da nisam pazio. I dalje sam pazio da se poštuju mjere o distanci, izbjegavao sam veće evente, nosio sam maske (postale su mi dio svakodnevne rutine i naviknuo sam se na njih), ali u Hrvatskoj sam se oslobodio od psihičkog stresa vezanog za koronu. Osim tih nekih razlika u mjerama, najveća razlika između Hrvatske i Kanade jest ta da se u Kanadi o koroni puno više razgovara. U svojih 29 godina nikada nisam vidio da je društvo u Kanadi toliko podijeljeno oko nečega kao oko korone i mjera koje država uvodi. Atmosfera je trenutačno dosta toksična jer su ljudi jako podijeljeni s obzirom na to da je u posljednjih šest mjeseci život pod kontrolom kanadske vlade. I mi smo imali skupova kao što je to bilo u Zagrebu na Trgu. Ljudi su i ovdje počeli kršiti mjere, iako su kazne dosta velike, od 10.000 do 100.000 dolara, a ovdje se zbilja sve provjerava. Na primjer, ja sam trenutačno sam u izolaciji i već su me dva puta kontaktirali u posljednjih sedam dana da pitaju imam li ikakve simptome i da potvrdim da sam još uvijek na istom mjestu izolacije kao što je navedeno kada sam ušao u državu. Tko god da krši samoizolaciju, može dobiti novčanu kaznu do 100.000 dolara, a i biti osuđen na zatvorsku kaznu.

U Kanadi su granice još uvijek zatvorene, ulazak u državu odobren je državljanima ili onima u nekom državljanskom statusu zbog poslovanja ili obitelji. Tko god da ulazi u Kanadu, obvezno mora u samoizolaciji 14 dana. Dok u Hrvatskoj toga nema. Kada sam sletio u Zagreb, izbjegavao sam druženje prvih 14 dana, ne zato što je hrvatska Vlada to tražila (nema karantene u Hrvatskoj), nego zato što sam htio izbjeći situaciju da moram naknadno javiti nekome da sam ja ili da je netko s mog leta bio zaražen pa da i oni i ja moramo u samoizolaciju. To nisam htio prirediti nikome, a ne bih volio ni da netko to meni napravi, pogotovo to zato što je puno mojih prijatelja u poduzetničkim vodama i imaju vlastite lokale, dućane i salone. Možda sam bio ekstreman u tom trenutku jer su turisti slobodno ulazili i odlazili iz Hrvatske tijekom cijelog ljeta, ali smatrao sam to poštenom i pravom odlukom. Ali, s druge strane, možda nije ni to realno jer smatram da svijet mora nastaviti živjeti u suživotu s koronom, kao što je Hrvatska u nekim sektorima dokazala da se to može.

Koliko god su mjere drugačije između dva kontinenta, oprez je kod mene uvijek bio prisutan. A tko je u pravu kad je riječ o strožim ili blažim mjerama, to će tek vrijeme pokazati.

Moj osvrt na sve – ne znam više što da mislim. Da, Hrvatska je dosta opuštena, klubovi ne rade, ali prošećeš se Bogovićevom bilo koju večer u tjednu i uvijek je krcato. Svaki je lokal pun, bez ikakvih mjera. Je li to normalno ili nije, ne znam ni ja. Koliko god ovo zvuči kontradiktorno, ali kada sam tek došao u Zagreb krajem lipnja, bio je prazan i bez života, pa mi je uži centar, koji je opet prepun ljudi, na neki način lijepo i vidjeti. A je li to odgovorno? Možda je Kanada, koja je prestroga u nekim mjerama, u pravu. Ontario ima gotovo četiri puta veći broj stanovnika od Hrvatske, a donedavno je imala čak manji broj zaraženih dnevno nego Hrvatska. Ali, evo, opet je broj zaraženih porastao. Mislim da je teško procijeniti tko je u pravu, a tko u krivu. Možda i nema pravog odgovora jer o koroni zapravo ne znamo ništa. Meni, koji trenutačno živim na dva kontinenta, otežava život jer zbog poslovnih razloga moram biti i u Kanadi i u Hrvatskoj, a s njom se bore obje zemlje.