Ekološki, bio, iz prirodnog uzgoja, zeleno... Proizvodi na policama, bilo da se radi o kozmetici, higijeni, hrani pa čak i odjeći redovito su zatrpani spomenutim epitetima, ali oni nerijetko ne predstavljaju ništa više od nanizanih floskula. Jer predznaci poput "eko" ili " bio" često su povod zbog kojeg na kremu za lice, šampon za kosu ili pak zobenu kašu odlučimo potrošiti i nekoliko eura više, u nadi da radimo nešto bolje za sebe, ali i za okoliš, a to na kraju rezultira isključivo bacanjem novca. Notorni greenwashing trik je na koji je svatko od nas barem jednom nasjeo, posebice u posljednjih nekoliko godina kada potražnja za održivim proizvodima postaje sve veća, mahom zbog svijesti o utjecaju klimatskih promjena, ali i štetnosti pojedinih sastojaka ili materijala po naše zdravlje. Samim time raste i broj proizvoda koji se kite izrazima poput 'prirodno' ili 'zeleno', stvarajući pravu šumu oznaka u kojoj se lako izgubiti. Marina Matijević iz inicijative Ja bolji građanin, koja na svojoj platformi redovito educira o važnosti održivog življenja, napominje kako se greenwashing često događa u područjima gdje smo pomalo izgubljeni između onoga što želimo vjerovati i onoga što je stvarno.
- Svi se moramo hraniti i održavati higijenu, to su osnovne potrebe, i teško je izbjeći baš svaku zamku marketinga. Ali važno je znati da "prirodno" na šamponu ne mora značiti puno – često se radi o proizvodu koji ima etiketu s lavandom, zelenim listićem i kapljicom vode, a sastav mu je sve samo ne prirodan na način na koji mi mislimo. Slično je i s hranom, na primjer, kad piše “bez palminog ulja” na proizvodu koji ga nikad nije ni sadržavao. Sve su to trikovi koji se oslanjaju na našu želju da donesemo dobru odluku, ali bez stvarne informiranosti - pojašnjava Marina Matijević pa dodaje kako je, u pogledu greenwashinga, posebno frustrirajuće područje tekstilne industrije.
- Moda, brza ili spora, bio pamuk ili ne, jedan je od najvećih zagađivača današnjice. I dok god mi kupujemo te krpice, ma koliko one bile “eco friendly”, “conscious” ili “recycled”, priča o održivoj modi ostat će šuplja. Ne postoji način da odjeća prestane biti zagađivač ako se nastavi proizvoditi, odnosno, kupovati, u količinama u kojima se to radi danas. Dakle, istina je vrlo jednostavna i vrlo neugodna – greenwashing u modi prestat će tek kad mi prestanemo kupovati- spominje Marina Matijević.
Da je tekstilna industrija jedan od vodećih zagađivača, prepoznala je i Maja Pulić, ekonomistica i pokretačica startupa DressApp.GREEN, čiji je cilj educirati i potaknuti na prakse održive mode. Mnogi misle da “eko moda” znači samo korištenje organskih materijala, komentira ona, a zanemarujemo da održivost obuhvaća cijeli proces; od proizvodnje, kroz transport, do samog nošenja i recikliranja.
- Puno je načina za biti održiv, a prvo pitanje prije bilo koje kupovine koje bi si trebali postaviti: Treba li mi to uopće? Kako će se uklopiti u moj postojeći ormar i stil života? Imam li već nešto slično u ormaru? Mogu li to kupiti da bude iz održivih izvora/materijala/proizvođača….Greenwashing je postao velik problem jer potrošači često nemaju alate ili znanje da razluče prave informacije od marketinških trikova. Također, neke potrošačice vjeruju da moraju kupovati isključivo nove komade s certifikatima, dok zapravo kupovina second hand odjeće ima možda i najveći pozitivan utjecaj na okoliš jer sprječava nepotrebnu proizvodnju i otpad - govori Maja Pulić pa domeće kako je u svijetu mode, dakle, najodrživija opcija upravo reuse onog postojećeg u ormaru - svojem ili tuđem.
- Katkad samo s malim stilskim trikovima ili popravcima možemo obnoviti stare komade i produžiti njihov vijek trajanja. Zamjena dugmadi ili zakrpavanja manjih rupa mogu učiniti čuda, a pritom smanjujemo otpad. Kada kupujemo novu odjeću, ključno je ulagati u kvalitetu, a ne količinu. Dobar komad izrađen od kvalitetnih materijala može trajati mnogo dulje i pružiti veću vrijednost nego jeftini komadi koji će se brzo uništiti. Važno je i ne trčati u trgovinu po svaki trendovski komad koji smo vidjeli na društvenim mrežama, već kupovati komade koji odgovaraju našem tijelu, ali i stilu odijevanja inačinu života. Također, važno je razmisliti o održavanju odjeće; pravilno pranje, izbjegavanje sušilica i korištenje ekoloških deterdženata ne samo da produljuju životni vijek odjeće, nego također smanjuju naš ekološki otisak - navodi Maja Pulić.
Ako se ipak odlučimo za nove komade, nužno je pratiti brendove koji nude odgovorne alternative. Iako možda ne možemo priuštiti luksuzne održive opcije, mnogi mainstream brendovi sada nude kolekcije koje se temelje na održivosti i etičkoj proizvodnji. Bitno je biti kritičan i informiran, tražiti transparentnost u poslovanju tih brendova i, ako je moguće, odabrati one koji ne koriste štetne kemikalije te koji osiguravaju fer uvjete rada za svoje radnike, napominje naša sugovornica.
- Treba biti baš biti oprezan i znati čitati i između redaka jer nisu svi certifikati jednako strogi ili transparentni. Nažalost, i ovdje moramo biti svjesni da postoji šansa da određeni “održivi” brend prakticira „greenwashing“ odnosno da praksa nije podržana stvarnim ekološkim standardima. Neki certifikati su pouzdani jer provode rigorozne provjere proizvodnje i materijala, kao što su GOTS (Global Organic Textile Standard), koji jamči da je odjeća izrađena od organskog materijala i da je proizvodnja ekološki odgovorna, OEKO-TEX Standard 100, koji osigurava da su tkanine bez štetnih kemikalija, te Fair Trade certifikat, koji osigurava fer uvjete rada i pravičnu plaću radnicima. Također, B Corp certifikat označava da je brend posvećen visokom društvenom i ekološkom standardu, a Cradle to Cradle simbolizira da proizvod ispunjava stroge zahtjeve u pogledu recikliranja i smanjenja utjecaja na okoliš. S druge strane, općenite oznake poput "eco-friendly" ili "green" često nisu dovoljno jasne i koriste se bez stvarne ekološke ili etičke osnove. Osobno, meni najdraži primjer održive prakse u industriji obuće je Miret (sada Earthbound), hrvatski brend koji proizvodi ekološke tenisice. Koriste materijale poput reciklirane gume, pamuka i konoplje, a njihove tenisice su 100 posto biorazgradive. Osim toga, cijeli proces proizvodnje je usmjeren na minimiziranje negativnog utjecaja na okoliš, od lokalne proizvodnje koja smanjuje emisiju CO2 do upotrebe ekoloških boja i ljepila - navodi Maja Pulić pa zaključuje kako je, u kontekstu odjevnih predmeta i obuće, najvažnije pitati, tražiti informacije, zahtijevati odgovore i, naravno, što više podržati sve one male brendove za koje znamo da su posebni i ulažu velike napore da zasluže svaki certifikat koji posjeduju.
Kada je riječ o higijeni, kozmetici i prehrambenim prozvodima, Marina Matijević ističe kako neki pojmovi koje viđamo na proizvodima zaista imaju težinu i zakonsko uporište i na njih se vrijedi osloniti kad pokušavamo donijeti bolju odluku. Pojašnjava kako, primjerice, “organski", stoji kao jasno definiran izraz- u EU to znači da proizvod mora sadržavati najmanje 95 posto prirodnih sastojaka, a od toga barem 20 posto mora biti organski uzgojeno. Slično je i s pojmom “ekološki” – on se koristi za proizvode koji nastaju na način manje štetan za okoliš. Ako kozmetika tvrdi da je ekološka, u EU to znači da ima najmanje 95 posto prirodnih sastojaka i najmanje 50 posto onih koji su ekološki proizvedeni, bez štetnih pesticida i umjetnih gnojiva, tumači Marina Matijević, ali upozorava kako nisu svi pojmovi koje nalazimo na ambalaži jednako pouzdani.
- Riječ “prirodno” često se koristi vrlo slobodno. Iako zvuči zdravo i sigurno, ne postoji jedinstvena pravna definicija tog izraza. Dovoljno je da neki sastojak potječe iz biljke, ali to ne govori ništa o načinu obrade, dodanim kemikalijama ili stvarnom učinku. Isto tako, izrazi poput “green”, “eco”, “bio”, ako nisu popraćeni ozbiljnim certifikatom, najčešće su samo marketinški trik. “Dermatološki testirano” zvuči kao garancija, ali ne znamo ni tko je testirao, ni što je rezultat. A oznaka “vegan” – iako može biti korisna za one koji izbjegavaju životinjske sastojke – ne govori ništa o zdravlju, okolišu ili etici. Veganski može biti i proizvod pun šećera, plastike i bojila- govori naša sugovornica. Nerijetko nas, napominje, uz pojedine riječi, privuče i ambalaža jer čim je nešto u zelenkastom pakiranju odmah djeluje kao “prirodno”, no često je to samo dobar dizajn koji igra na emocije i želju da budemo bolji potrošači.
- Zato je, kad god je moguće, najbolji izbor onaj bez ikakve ambalaže. Danas se sve češće mogu pronaći proizvodi koji dolaze "goli", u rinfuzi ili u višekratnoj ambalaži – od sapuna i šampona u krutom obliku, do hrane koju možemo kupiti u vlastitim posudama. Takav način kupovine ne samo da smanjuje otpad, već nas i potiče da kupujemo manje, pažljivije i s više svijesti- govori Marina Matijević.
Ako ipak kupujete u ambalaži, ključ u prepoznavanju vjerodostojnog proizvoda su, potvrdit će to i preporuke koje dolaze iz europskih institucija, provjereni certifikati. Zlatno je pravilo, dakle, ne uzimati po navici zeleno ili "ekološko" pakiranje, već izdvojiti koju minutu više u trgovini u potrazi za onim proizvodom koji na sebi nosi vjerodostojnu potvrdu treće strane da je prošao rigorozne provjere i da zadovoljava određene standarde održivosti, bilo da se radi o organskom uzgoju, zaštiti životinja, poštenoj trgovini ili smanjenom utjecaju na okoliš. Iako ne postoji jedinstveni certifikat koji pokriva sve aspekte održivosti, prepoznavanje ključnih oznaka može značajno olakšati odabir i pomoći nam da donesemo informiranije odluke.
Kada je riječ o hrani, jedna od najprepoznatljivijih oznaka na hrvatskom i europskom tržištu je EU Organic Logo, popularni "euro-list" sastavljen od zvjezdica nalik na one na zastavi Europske unije. Ovaj logo obvezan je za pretpakirane organske proizvode u EU; jamči minimalno 95 posto organskih sastojaka, uzgoj bez sintetičkih pesticida, herbicida, umjetnih gnojiva i GMO-a, te poštivanje dobrobiti životinja. Za proizvode poput kave, čaja, kakaa ili banana, važan je certifikat Fairtrade. On osigurava da su radnici uključeni u proizvodnju dobili pravedne plaće, da rade u sigurnim uvjetima te da se poštuju njihova prava, uz promicanje održivog razvoja.
S druge strane, sektor kozmetike i proizvoda za osobnu njegu posebno je podložan greenwashingu, dijelom i zato što zakonski ne postoji precizna definicija što čini "prirodnu kozmetiku". To otvara prostor proizvođačima da koriste takve tvrdnje bez stvarne osnove. Ipak, europske nalažu da sve tvrdnje na kozmetičkim proizvodima moraju biti istinite, potkrijepljene dokazima, poštene i da pomažu potrošačima u donošenju informiranih odluka. Kada birate kozmetiku, obratite pažnju na nekoliko ključnih certifikata. Logotip Leaping Bunny međunarodno je priznat simbol kojeg ćete prepoznati kao zečića u skoku, a jamči da proizvod, kao i njegovi sastojci, nisu testirani na životinjama u bilo kojoj fazi proizvodnje. Slično tome, oznake poput Certified Vegan ili Vegan Trademark potvrđuju da proizvod ne sadrži nikakve životinjske sastojke niti derivate te da nije testiran na životinjama. Za tekstilne komponente koje dolaze u dodir s kožom, poput pamučnih blazinica, ručnika ili čak odjeće, relevantan je STANDARD 100 by OEKO-TEX®. Ova oznaka osigurava da je svaki dio proizvoda testiran na više od 100 štetnih tvari i da je siguran za ljudsko zdravlje. Da su certifikati dobra početna točka kada se bira proizvod, potvrđuje i naša sugovornica.
- Prisustvo certifikata znači da je netko ipak pregledao taj proizvod detaljnije od nas potrošača. Naravno, niti jedan certifikat nije savršen, ali već i njihova prisutnost pokazuje da postoji neka razina kontrole i truda. Nakon toga, uvijek je dobro pogledati sastav – pogotovo kad je riječ o hrani i kozmetici. Ako je lista kratka i razumljiva, veća je šansa da je proizvod stvarno ono što tvrdi da jest. Kod tekstila vrijedi obratiti pažnju na materijale – organski pamuk, lan, konoplja ili reciklirani materijali svakako su bolji izbor od sintetike koja se raspada do mikroplastike, ali tu dolazimo do one ključne točke. Naime, možda je još važnije pitanje: treba li mi ovo uopće? Jer najbolji način da izbjegnemo manipulirajući greenwashing je da ne upadnemo u njegov osnovni mehanizam – stalnu kupovinu - govori Marina Matijević koja je podijelila i neke praktične savjete za kojima možete posegnuti u situacijama kada je teško odvagati je li neki proizvod zaista "eko" i "bio" kakvim se predstavlja.
- Iskreno – često upadnem u pravi rabbit hole kad kupujem i trebam nešto novo. Počnem istraživati jedan proizvod i završim s 20 otvorenih tabova, uspoređujući sve od sastava do etike brenda. I zato jako rijetko unosim nešto novo u svoj život, osim ako to nije već dobro isprobano – od mene ili od ljudi kojima vjerujem. Taj pristup mi se s vremenom pokazao stvarno dobar, jer me čuva od impulzivne kupnje i marketinških zamki. Pa evo kako to ide. Prvo je potreba – pitam se: “Trebam li ja ovo uopće?” Jer stvarno, najodrživiji proizvod je onaj koji nisi ni kupio. Drugo je porijeklo – odakle dolazi taj proizvod? Je li to nešto što je putovalo tisućama kilometara ili je nastalo blizu mene, s manjim ekološkim otiskom? Treće je popis sastojaka – volim kad je jednostavan, razumljiv i bez suvišnih dodataka. I zadnje je Google – kad nisam sigurna, potražim što drugi kažu za taj proizvod. Iskustva stvarnih ljudi znaju biti zlata vrijedna. Ova “3P + 1G” metoda možda nije znanstvena, ali meni radi posao – i rado je preporučujem svima koji žele malo više jasnoće u moru tvrdnji, natpisa i obećanja - zaključuje Marina Matijević.