Dovoljno je reći Judita Franković Brdar! Da, ona Judita, naša, koja je glumila u brojnim filmovima, televizijskim uspješnicama i nebrojeno puta igrala na daskama koje život znače. Ova godina za nju je iznimno važna, zato što, osim što su pale i neke važne nagrade te igra i u novoj HRT-ovoj seriji "Bijeli put" - puni i jubilarnu brojku svoje karijere. U ovih dvadeset godina puno toga je istražila, iskusila i doživjela, a za Divu je tim povodom i zaplesala te nam pozirala baš kao prava glumačka diva. Slavimo Juditu, slavimo 20. rođendan njene karijere, slavimo njen stil koji nas iznova i iznova oduševljava, slavimo sve njene uspjehe!
Glumite u novoj televizijskoj poslastici, HRT-ovoj seriji "Bijeli put"! Čime vas je osvojio scenarij?
Mogućnošću da glumim nešto novo, što još nisam glumila, da izmaštam nešto što još nisam. Svidjelo mi se što su svi likovi jako zanimljivi i što je do kraja napeto.
Igrate Stelu, suprugu nekadašnjeg gangstera Željka Matića Željca. Kakva je ona i imate li neke sličnosti s njom?
Nikada u liku ne tražim sličnosti, uvijek tražim razlike, tražim nešto novo što nije moje, nešto novo što kroz glumu mogu iskusiti. Stela živi neki život koji ja nikada neću živjeti i zato je gluma sjajna stvar, što možeš izmaštati tisuću drugih života živeći ovaj jedan. Stela mi se svidjela jer mi se činilo da je puno više od onoga što na početku vidite i zato što kroz radnju postaje sve zanimljivija. E sad, ne mogu puno otkriti, ali Stela je svakako žena koja je od života htjela više nego što joj je on namijenio. Je li dobila ili nije i što zapravo Stela želi, morat ćete pogledati u našoj seriji.
Je li vam draže igrati pozitivnu ili negativnu ulogu?
Najdraže mi je igrati višedimenzionalne, slojevite likove, sočne likove... Uvijek sam si tražila različitost, svaki novi lik trebao je biti različit od prethodnog, to je nekako bila neka misao vodilja u karijeri. Novo, neistraženo i zapravo najvažnije od svega, da me rajca, da me uzbuđuje, jer proces je intenzivna stvar i traži maksimalnu posvećenost i baviti se nečime što me ne zanima i ne inspirira nikada me nije zanimalo.
Imate li tremu prije premijernog emitiranja projekta na kojemu ste radili? Razmišljate li o kritikama?
Uvijek, ali s ovakvim formama je olakotna okolnost, za razliku od kazališta, što imaš određenu fizičku distancu. Možeš odlučiti kada ćeš stvar pogledati, kada ćeš biti spreman za susret s materijalom i naravno to može biti u tvoja četiri zida, dok si na sigurnom.
Brojite li koliko ste dosad snimili televizijskih uspješnica?
Ma sada ste to rekli kao da ih ima stotine. Pa nema tako puno, koliko, čekajte sad, moram razmisliti... "Počivali u miru", znači jedna stvar! Vama se možda čini više jer se radi o tri sezone, ali dobro imate pravo, ta jedna vrijedi kao nekoliko. "Počivali u miru" su bili moja prva televizijska uloga. Zapravo, nakon moje prve ikad uloge koja je također vezana za televiziju, to je teen serija - "Kad zvoni?" iz 2005., a koju sam prihvatila. Jako sam se bojala televizijskih formata i televizije kao takve, njezinog dosega i utjecaja i presretna sam što je moj povratak na TV bio upravo s tom serijom i tom ulogom. Lucija Car je zaista bila prava glumačka poslastica i prilika da kadar dijelim s puno sjajnih glumaca.
S godinama se tu nakupilo i puno nagrada, a gdje ste im suprug Marko i vi pronašli mjesto u svom domu?
Ma skrivamo ih! Probali smo jednom sve te nagrade staviti u vitrinu u dnevnom boravku i činilo nam se pretenciozno. Ni Marko ni ja nismo tipovi da se time hvalimo. Mislim da me on vodi sa svojim nagradama, ali tu smo negdje, u Arenama izjednačeni. Ove godine "slavim" dvadeset godina profesionalnog rada i to sam shvatila tek ovo ljeto kada sam na Pula film festivalu dobila Arenu za ulogu Note u filmu "Sveta obitelj" i kada sam u zahvali spomenula dvije žene koje su mi obilježile karijeru - Vlatka Vorkapić i Slavica Šnur, kojima sam Arenu i posvetila, a koje su bile prve dvije žene koje su mi dale profesionalnu uloga. I onda mi je došlo do glave: "Uf, dvadeset godina, di si bio, što si radio"... Ta je nagrada došla neočekivano, jer u jednom trenutku u životu jednostavno zaboraviš da su nagrade dio folklora. Ali zbog ove mi je toplo oko srca, tim više što je došla kao šlag na tortu suradnje nas tri. Krenulo je s tinejdžerskom serijom "Kad zvoni?", nastavilo se meni jednom od najdražih predstava i uloga koje sam napravila "Judith French", i filmom "Sonja i bik", a te dvije žene donijele su mi više od jedne nagrade pa je Arena bila divna prilika da im zahvalim. Prva nagrada došla je baš za ulogu u predstavi "Judith French" i posebna mi je jer je riječ o nagradi Marul na Splitskom ljetu, Marul i Judita zajedno, to mi je bilo baš kul. U svakom slučaju, skrivamo nagrade, ali priče oko njih lijepo je pričati. Uostalom, nagrade nikada nisu samo moje, uvijek su dio cjeline, velikog broja ljudi koji su pomogli stvarati likove, karaktere, predstave, filmove i serije. I zapravo shvatila sam da nikada u tim nekim uspjesima nisam znala uživati jer mi je uvijek bilo neugodno. Ali eto sad ste me natjerali na reminiscenciju i zapravo mi je baš drago zbog toga! Lijepo je sjećati se uloga i projekata i bilo bi tu još za pričati, ali što ja znam... Nekom drugom prilikom, eto, vidite opet mi je neugodno pričati o sebi. Ali u ovih dvadeset godina zaista sam imala prilike napraviti divne uloge i zahvalna sam na svakoj takvoj prilici i na nagradi.
Malo ćemo se vratiti na početak svega, dotaknut ćemo se vašeg djetinjstva. Iz kakve obitelji dolazite i kako se prisjećate svog odrastanja?
Obožavam svoje djetinjstvo! Naše djetinjstvo, bilo je divno, kreativno, bezbrižno, puno ljubavi i smijeha i stvaralaštva. Puno smo se igrali zajedno, imali razne životinje, stalno smo nešto radili zajedno. Dolazim iz radničke obitelji gdje nije bilo novca na bacanje i morao si ga krvavo zaraditi, ali to ni najmanje nije utjecalo na kvalitetu života. Nismo imali puno, ali sve smo znali maksimalno koristiti. To je bilo doba kada je snijeg znao napadati do struka i nas četvero sjeli bismo na sanjke i spuštali se s brda, pekli krumpirove police i zajedno doručkovali. Zapravo kad razmislim, uvijek smo jeli zajedno i uvijek se doma kuhalo, jedan dan u tjednu bio je rezerviran za pizzu ili ćevape, po izboru. Naši su nam roditelji uvijek pružali ultimativnu ljubav i to je nešto što zauvijek ostaje upisano pod kožu.
Jesu li se roditelji ikada protivili što se odabrali baš glumu?
Ne, uvijek su bili podrška, svim mojim eskapadama! Toga je u jednoj fazi bilo jako puno, svašta sam nešto htjela biti i probati, pa su mislili da je i gluma jedna od tih prolaznih faza. Sjećam se kad su došli na moju prvu predstavu, to je bila dječja predstava "Kraljica Vešmašina". Poslije su mi došli i rekli, onak' oprezno: "Pa stvarno si odlična, znači ti misliš stvarno ozbiljno s tom glumom". Eto, ispada da sam mislila ozbiljno. Uvijek prate i dolaze gledati moje filmove i predstave. Rekla sam da ću jednom napraviti neki popis pa da ću njima i sestri dati da rangiraju projekte, baš bi me zanimali rezultati.
Prije nego ste se počeli profesionalno baviti glumom radili ste u garderobi teatra Exit, a krajičkom oka pratili ste kako se glumci pripremaju za predstavu. Kakvi su bili ti vaši počeci očaranosti glumom?
Učila sam od najboljih, tada su repertoar Exita držali Darija Lorenzi, Rakan Rushaidat i Franjo Dijak. Nadala sam se da ću nekad u budućnosti i ja biti tako dobra i raditi takve sjajne predstave.
A čime biste se bavili da niste glumica?
Ma mene je gluma spasila toliko što sam bila jako neodlučna i svašta sam htjela biti, a gluma je omogućila da u malo vremena budem puno toga. Studirala sam komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali na primjer nikada se ne bih usudila biti profesorica, a posebno danas. Mislim da su profesori danas u jako nezavidnom položaju i zaista im se divim.
Kako ste se ranije nosili s popularnošću, a kako pak sada? Što mislite o takvom sazrijevanju?
Kada sam ja počinjala moji su intervjui uvijek bili vezani za segment kulture, ako je netko s tobom razgovarao, razgovarao je o projektu i to je to. Sjećam se preokreta, trenutka u kojem se vrijeme promijenilo, ne točnog trenutka, ali zaokreta prema ovome kako danas stvari stoje. Onomad je bilo lakše, to jest prirodnije, u smislu da nisi ti o sebi morao puno pričati, drugi su pričali o tebi. To jest da objasnim, nisi toliko morao sam sebe "prodavati". Ova nova stvarnost, naravno ima te druge prednosti, platforma je "world wide" i "go for it", svatko se može okušati i to je super. Problem nastaje što se mi starije generacije nismo naučili sebe prodavati i plasirati, to je nešto što osjećam kao najveću promjenu. Ono što me malo rastužuje da postoje sjajni umjetnici kojima je to užasno neprirodno pa ih se nekako prekriži ili uopće ne dođu do izražaja jer nemaju tu vještinu... Eto, od svih vještina koje kroz život učim ili sam naučila, a nikada ne bih mislila da ću morati naučiti sama sebe "prodavati".
Ne mogu ne primijetiti vaš istančan ukus i stil odijevanja, baš poput prave glumačke dive! Odakle crpite inspiraciju i kako biste opisali svoj stil?
Hvala od srca! Moda je nekako kod nas doma, još dok sam bila klinka bilo neko zabavno i kreativno sredstvo izražavanja, a tako je doživljavam i danas. Zezam se s modom i zabavlja me. Inspiracija je posvuda, u filmovima, u muzejima, u knjigama, u tramvaju, na cesti... A što se tiče nekog opisa i definicije, ma ne volim definicije... Uvijek je u njima nešto što ograničava, zato mi je moda super jer zapravo može biti neograničeno slobodan i kreativna.
Imate sestru Maju, a jeste li u mlađim danima jedna drugoj krale odjeću? Tko od koga danas krade?
U mlađim danima smo se Maja i ja penjale po drveću, igrale "pajkana i lopova", padale s bicikla, igrale "gumi-gumi"... Ta su vremena bila puno nevinija, tko je tada razmišljao o odjeći... Kad je do pitanja odjeće došlo, tipa srednja škola, tu smo se dosta razlikovale, ona je bila više alter, a ja, ja nemam pojma što sam bila, neki "kupus". Ali danas, da, danas si posuđujemo odjeću s veseljem!
Dosad ste odradili mnoga snimanja i modne editorijale, a kako je to biti zvijezda koju svi tetoše?
Niti sam zvijezda, niti me tetoše, ne zanima me to, zanima me samo profesionalnost, razmjena sinergija, ideja i strasti. Ne podnosim aljkavost u poslu, ma ni u životu, ali to nek' svak' za sebe po svom nahođenju...
Gdje nabavljate odjeću i koji su vam najomiljeniji komadi u vašem ormaru?
Trenutno razmišljam kako da se riješim odjeće!
Malo po malo postajete ikona stila, jeste li svjesni toga?
Ma ne mislim o tome, moda je za mene uvijek bila neko sredstvo kreativnog izražavanja. Veseli me, ne opterećuje me i zabavno mi je, to je sve.
Jeste li tipična žena koja svom muškarcu u ormaru ostavi malo prostora, a sebi zauzme bar osamdeset posto?
Samo praktična, što više mjesta za mene to manje odjeće posvuda, a to svima odgovara!
Kako izgledaju lijepi i bezbrižni trenuci s vašim suprugom? Koji su vaši romantični rituali?
Upravo tako, lijepo i bezbrižno, s puno smijeha!
A volite li s njim biti modno usklađeni?
Mi se bez dogovora uskladimo i onda Marko odjene nešto drugo i kaže: "Pa nemremo tak' uokolo hodati ko' da smo se namjerno tak' obukli, ko' da smo se dogovorili". To smo mi, dva rogata individualaca!
Kakvo je vaše mišljenje o sve aktualnijoj temi o seksualnom uznemiravanju mladih glumica?
Pa mislim da kod ovakvih tema ne bi smjelo biti nikakvih različitih mišljenja, to je nedopustivo i treba biti kažnjivo! Nikada se pozicija moći ne bi smjela koristiti za ugrožavanje slabijih!
Jeste li vi ikada imali neka neugodna iskustva na snimanjima i što biste savjetovali glumicama koje su tek zakoračile u svijet "dasaka koje život znače"?
Radi se o tome da se takve stvari ne bi smjele događati i da problem treba rješavati od glave, od ljudi na poziciji moći koji dozvoljavaju drugim ljudima na poziciji moći da iskorištavaju svoj položaj. Savjet je da slušaju svoj gut, ne znam! Želim vjerovat da je rad ono što odlučuje, tako sam se ja vodila na svome putu. Učila sam, radila, ulagala u sebe i uvijek inzistirala da moj rad pokazuje tko sam ja. Eto, meni je donijelo puno toga dobroga... Ali želim im da budu hrabre i da vjeruju u sebe, to je najvažnije! Stvoriti čvrste temelje i znati tko si i što želiš i ići svojim putem.
Ranije ste govorili da ste opsjednuti književnošću. Koje biste nam top tri knjige izdvojili?
Kontradiktorno, a teško da će vam opsjednuti izdvojiti tri knjige! Pa to je popis bar od deset! Ali evo nekih meni dragih i to uvijek dijelim s drugima. Za početak, Želimir Periš, baš sve, sve njegove knjige! Katherine Arden - trilogija "Zimska noć", Drakulić - "Nevidljiva žena i druge priče", Glamuzina - "Tri", Baricco – "Ocean More", Murakami – "Kafka na žalu", Carter- "Krvava odaja", Kolanović - "Poštovani kukci i druge jezive priče"... I puno, puno drugih.
Što biste nam skuhali da nas pozovete kod sebe na ručak? U čemu ste majstorica?
Nisam neka majstorica u kuhanju, ali ne biste ostali gladni!
Nedavno ste proslavili 43. rođendan! Volite li inače slaviti rođendane?
Već 43., a joj! Nije da nešto pretjerano slavim, ali lijepo je vidjeti tko te se taj dan sjeti.
Kakve su četrdesete?
Izazovne, nemilosrdne, preko noći te suoče s prolaznošću! Počneš primjećivati nesrazmjer između tijela i duha, duh je i dalje u 20-im, 30-im, a tijelo puno sporije zacjeljuje, sporije postiže rezultate koje je prije postizalo. Sve u svemu, hrpa novih problema, pardon, izazova s kojima se treba suočiti!
Jeste li nekada opterećeni izgledom?
Ma smiješno je to, zapravo si kao mlad puno opterećeniji izgledom, nesvjestan koliko je mladost lijepa sama po sebi. Godine pak donose nove izazove, kako svjesno voljeti ovo novo lice, ovo novo tijelo...
Kako izgleda vaš dan iz snova?
Kako kada... Nekad mi treba da doslovno cijeli dan provedem u krevetu, a nekada da mi je dan ispunjen sadržajem... Snovi se mijenjaju u skladu s trenutnim stanjem stvari!