O Hreliću često slušam od mame i sestre, prijateljica i kolegica s posla, gotovo svakog nedjeljnog jutra neka od njih pokazuje što je taj dan ulovila na popularnom zagrebačkom sajmu. Na Hreliću nisam bila godinama; rekla bih barem deset, no želju sam dobila u zadnjih šest mjeseci kad je sajam rabljene robe bio zatvoren. S nestrpljenjem sam dočekala otvaranje i jedne srijede u sedam ujutro stajala sa snimateljem kako bismo vidjeli što sve možemo kupiti za pedesetak kuna.
Iako je srijeda bila udarna, to se sad promijenilo pa je nedjelja idealan dan, no to nas nije obeshrabrilo, kao ni komentari da nema ni upola prodavača kao što ih je znalo biti. Nakon nešto manje od dva sata, đir sajmom završila sam s haljinom, dvije šalice i vazom te ukupno potrošila 55 kuna.
Pokušala sam se i cjenkati, iako mi cjenkanje ne ide od ruke, a jedan je od pokušaja bio i uspješan. Kako bi svaki idući odlazak na Hrelić bio što zanimljiviji i uspješniji, razgovarala sam s Majom Kranjec, poznatom na Instagramu po stranici @krameraj. Maja često objavljuje fotografije svojih hrelićkih ulova te njihovo stanje prije i poslije jer mnoge od njih i restaurira.
– Iskreno, ne sjećam se kad sam prvi put otišla na Hrelić, sigurno je otad prošlo već desetak godina. Sjećam se da sam bila opčinjena svim tim stvarima, vrevom, vikom i dobrim raspoloženjem. Prvi sam put kupila sve po punoj cijeni – kaže smiješeći se Maja i dodaje kako je bila neiskusna i plašljiva pa se nije usudila cjenkati.
– Danas je to već druga priča, cjenkam se za sve, makar spustila cijenu za dvije kune. Većini to bude simpatično, ali naletim i na neke prodavače koji nemaju tolerancije za takve pokušaje. Preporuka neiskusnim kupcima je da pokušaju otkriti s kakvom osobom razgovaraju, koliko je spremna za pregovaranje pa onda neka biraju taktiku sniženja cijene. Osmijeh i simpatičnost uvijek dobro prolaze, a nekad vam se možda posreći toliko da ni nećete ni morati platiti. Meni se i to dogodilo par puta, a zauzvrat nastojim sljedeći put nešto kupiti kod tih prodavača – pojašnjava Maja, koja je redovito na sajam počela odlaziti prije tri-četiri godine. Ide najčešće nedjeljom, dva-tri puta mjesečno. Hrelić naziva svojim sretnim mjestom gdje se inspirira i opušta pa joj misli u tih nekoliko sati šetnje prolete u trenu.
– Jedva sam dočekala ponovno otvaranje. Rijetko ciljano idem u potragu za nečim, više su to traganja za neočekivanim i unikatnim. Mislim da nema boljeg mjesta za pronalaženje raritetnih, kvalitetnih starina za smiješne novce. Svijećnjaci, vaze, posuđe, umjetnine, okviri... Ne znam što mi je od svega toga draže. Iako mi je kredenc prepun starinskih tanjura, neobičnih ćupova i vaza u svim bojama, svijećnjaka, što drvenih, što metalnih i keramičkih, to su komadi koje ne propuštam kupiti jer se s takvim detaljima može unijeti golema količina karaktera i posebnosti u dom. Kako se bavim stiliziranjem interijera, različiti primjerci uvijek mi dobro dođu kao rekviziti u dekoriranju setova ili nečijeg doma – kaže naša sugovornica.
Dodaje da pri kupnji uvijek treba pripaziti na stanje predmeta, vidjeti pridonosi li oštećenje karakteru predmeta ili ga narušava.
– Pri kupnji keramičkih predmeta uvijek treba detaljno pregledati površinu da ne bi bila “šprungirana”. Te je pukotine teško sanirati pa se takve predmete ne isplati kupovati. Oštećenja poput otkrhnutog ruba vaze ili okvira mi ne smetaju. Ona mogu biti argument za smanjenje novčane vrijednosti, ali ona estetska, umjetnička, povijesna, sentimentalna ili funkcionalna i dalje postoji. Važno je samo odrediti koja vam je od njih najbitnija i koliko ste novca spremni izdvojiti. Mislim da nikad nisam požalila što sam nešto kupila, ali ono što nisam kupila me i dan danas proganja – ističe Maja i kao lošu stranu Hrelića navodi to što nema mjesta za neodlučnost jer čim predmet spustite na tlo, već iduće sekunde može biti u tuđim rukama.
– Više sam puta gledala kako mi odlični komadi odlaze pred nosom jer sam bila neodlučna. Još se nadam da ću naći neke iste (događalo se i to) ili slične, ali neke prilike dogode se samo jednom. Svima bih preporučila da barem jednom odu na Hrelić i osjete tamošnju atmosferu i galamu, mješavinu spojivog i nespojivog. I neka ponesu sitniš, dobro će im doći – zaključila je.