Kako je pandemija utjecala na vaš život, koliko su vam se promijenili prioriteti i poslovna dinamika? Pretpostavljam da je drastično utjecala na putovanja, koja su sastavni dio vašeg posla?
– Da, moj život se baš drastično promijenio u doba ove pandemije jer sam, prije nego što je svijetom počeo harati novi koronavirus SARS-CoV-2, barem dva puta mjesečno bio poslovno odsutan – letio bih na brojna pozivna predavanja, konferencije i evaluacijske panele diljem svijeta, a ta dinamika posla činila me neizmjerno sretnim. I onda je došao taj vražji COVID-19, Kanada je 18. ožujka otišla u karantenu i, kao što znate, sve je stalo. Dakle, od vrlo dinamičnog i aktivnog, moj život je postao izuzetno statičan i, usudio bih se reći, dosadan i poprilično depresivan. U svakodnevnom životu to je za mene bila ogromna promjena i još se dan danas znam probuditi ujutro i pitati sanjam li sve ovo. Također moram priznati da sam tijekom prva tri mjeseca ove pandemije dosta često spavao poslije podne, što nikako nije moj običaj – to je definitivno dokaz da me je ova pandemija okrznula i na psihološkom nivou. Sva sreća da se nisam udebljao, već naprotiv, izgubio sam šest kilograma, što je tipično za mene kada sam pod stresom.
Posljednja zaista globalna pandemija dogodila se krajem Prvog svjetskog rata sa španjolskom gripom, što bi značilo da generacije i generacije znanstvenika nisu imale priliku suočiti se s nečim ovako sveobuhvatnim u svom vremenu. Što za vas kao znanstvenika znači ova pandemija u tom kontekstu?
– COVID-19 definitivno je veliki izazov za znanost u posljednjih sto godina, ali, po mom mišljenju, nije i najveći – ljudi zaboravljaju da je prošle godine diljem svijeta od raka umrlo gotovo 10 milijuna ljudi, što je u usporedbi s COVID-19, od kojeg je do sada na cijelom planetu umrlo oko 520.000 ljudi, jako velika i zabrinjavajuća brojka. Čitateljima je vjerojatno poznato da se u posljednjih 40 godina ulazu izdašna sredstva kako bismo pobijedili tumore te smo u liječenju nekih od njih došli daleko, no nažalost za mnoge od njih još nemamo nikakvih rješenja. Ovim definitivno ne umanjujem značaj istraživanja o COVID-19 jer se, dakako, radi o vrlo opasnoj i novoj infektivnoj bolesti, no samo želim napomenuti da smo u ovo doba pandemije sasvim zanemarili ostale opasne bolesti koje razaraju čovječanstvo, a tu prije svega mislim na tumore, neurodegenerativne i kardiovaskularne bolesti te brojne metaboličke sindrome.
Za moj znanstveni tim COVID-19 veliki je izazov. Kao što vjerojatno znate, moj znanstveni tim prije pojave SARS-CoV-2 š nije se bavio istraživanjima na koronavirusima. Ali razvili smo nekoliko moćnih molekularno-bioloških metoda kojima se mogu detaljno proučavati signalni putevi u ljudskim karcinomima pa smo onda neke od tih metoda uspješno prenamijenili za proučavanje SARS-CoV-2 koronavirusa – tako ćemo, nadam se, uskoro moći doprinijeti boljem razumijevanju tog virusa, a tu prije svega mislim na razvoj novog serološkog testa kojim možemo utvrditi postojanje antitijela u krvi osoba koje su došle u kontakt s koronavirusom SARS-CoV-2.
– Nažalost, neograničeni internet i ograničeni intelekt postali su jedna od najvećih opasnosti tijekom ove pandemije jer smo svakodnevno bombardirani brojnim dezinformacijama kojima se umanjuje opasnost od COVID-19. U proteklih šest mjeseci od početka ove pandemije znanost i biomedicina dosta su naučili o SARS-CoV-2, a te informacije su nam za sada sasvim dovoljne da se znamo pripremiti za mogući drugi val koji bi nas mogao dostići krajem jeseni ili početkom zime ove godine. Bitno je shvatiti da nam životi neće biti isti sve dok ne budemo imali valjano cjepivo ili lijek protiv COVID-19. Budući da se virus raširio cijelim planetom, a ljudi i dalje putuju diljem svijeta, nažalost neće biti moguće suzbiti širenje ovog virusa sve dok se od njega ne budemo mogli zaštititi spomenutim cjepivom ili lijekom. To znači da ćemo se do tada morati i dalje pridržavati onih najprimitivnijih mjera, a to su socijalno distanciranje, često pranje ruku, nošenje maski u zatvorenim prostorijama punim ljudi, te praćenje svih novih slučajeva koji se odmah moraju izolirati od zdravih, tj. nezaraženih ljudi.
Ja se u svakodnevnom životu ovdje u Torontu pridržavam svih tih mjera i, kao što sam već spomenuo, nikamo ne putujem avionom jer je to u ovom trenutku suludo. Radim većinom od kuće te sam sa svojim laboratorijem u svakodnevnom kontaktu putem Skypea i Zooma.
Vezano uz prethodno pitanje, kada je sve super, u Hrvatskoj ima četiri milijuna nogometnih izbornika, a sada se čini kako ima četiri milijuna znanstvenika. Kako se postaviti prema općem zagušenju raznih mišljenja, pogotovo onih na društvenim mrežama? Ipak, zahvaljujući i društvenim mrežama, iskristalizirali su se znanstvenici poput vas, koji sjajno komuniciraju i na jednostavan način ljudima objašnjavaju problematiku. Je li vam to teško, znam koliko društvene mreže mogu oduzeti vremena... Kako stižete, smatrate li da su znanstvenici na neki način novi influenceri?
– To sam djelomično već komentirao u prošlom odgovoru. Htio bih spomenuti i da je izuzetno bitno da znanstvenici u ovo doba pandemije iznose korektne i točne znanstvene činjenice o koronavirusu SARS-CoV-2 jer, budimo realni, nadam se da je svima jasno da će nas samo znanost spasiti od ove pandemije, a ne nekakve Babe Vange ili zagovornici teorija zavjere koji tvrde da je pandemija COVID-19 prenapuhana i inscenirana od skrivenog svjetskog poretka.
Mislim da je bitno da ljudi shvate da znanost vjeruje u ono za što postoje čvrste znanstvene činjenice koje su eksperimentalno dokazive. U mom osobnom primjeru to znači da, što neka tvrdnja zvuči bombastičnije, ja postajem znatiželjniji i tada tražim još dublje dokaze da bi se dotična tvrdnja pokazala točnom. Tome i težim kada iznosim vlastita mišljenja u javnosti – primjerice, ako netko kaže da je ovaj virus nastao genetičkom manipulacijom u laboratoriju u Wuhanu, onda mi taj netko to mora potkrijepiti čvrstim znanstvenim dokazima. Jasno mi je da ljudi koji nemaju dovoljno znanja iz područja biomedicine vrlo često takve informacije uzimaju zdravo za gotovo jer nisu bili trenirani da kritički razmišljaju. Mi znanstvenici smo tu da im pokušamo otvoriti oči te da im sa znastvenog stajališta objasnimo zašto to ima ili nema smisla. A na ljudima je onda da to ili prihvate ili ignoriraju, što naravno ovisi o njihovoj mogućnosti logičkog zaključivanja.
Kako stižem pisati o COVID-19? To isto pitanje postavili su mi brojni prijatelji i znanci. Jednostavno zato što osjećam da je to moja dužnost kao znanstvenika koji je tijekom obrazovanja bio treniran u području virologije. Naravno, uvijek se tu nađu pogrdni komentari nekih zlonamjernika, ali to me uopće ne dira – znate i sami da je u Hrvatskoj velika mana biti uspješan, a još k tome i marljiv. Uopće se ne obazirem na te komentare, već na sve gledam pozitivno, s osmijehom na licu.
Kaže se da kuga i rat iznesu na površinu ono najgore i najbolje u ljudima – tako sam i ja tijekom ove pandemije, dakle u proteklih šest mjeseci, izgubio nekoliko dosta bliskih osoba jer jednostavno nisam mogao slušati njihovu količinu gluposti i ignorancije glede COVID-19, kao i njihovo nametanje raznoraznih teorija zavjere. Zaista je teško ostati pribran kada vam nestručnjaci tumače vaš posao, kojeg ste učili proteklih 30 godina i kada vas uvjeravaju da ste krivo “skužili” stvari koje su za njih očite.
– Da, definitivno su naši građani upoznali mnoge interesantne znanstvenike i jako mi je drago vidjeti da su hrvatski mediji dali priliku da znanstvenici kažu što misle.
Osobno to ne primjećujem jer smatram da je javnost u Hrvatskoj i diljem svijeta već puno puta prije čula o važnosti istraživanja mog laboratorija u Torontu. No drago mi je kada mi ljudi pošalju mail ili poruku preko Facebooka ili Instagrama u kojima mi zahvaljuju što ih mi znanstvenici informiramo o tako važnim temama. To je pogotovo bio slučaj nakon nedavne emisije na HTV-u “1 na 1” koju moderira genijalni Romano Bolković, a u kojoj smo gostovali moji kolege i prijatelji znanstvenici Igor Rudan, Gordan Lauc i ja te razgovarali o COVID-19.
Kada pogledate trenutačnu situaciju u svijetu, gdje je za osobu najbolje, a gdje najgore da se nalazi u doba koronakrize, u kojoj državi?
– Nekoliko država izvrsno je reagiralo na samom početku ove pandemije – nabrojit ću samo neke: Južna Koreja, Singapur, Australija, Novi Zeland, Češka, Slovačka i naša Hrvatska – one su stvarno epidemiološki besprijekorno riješile ovaj prvi val napada koronavirusa SARS-CoV-2 te za sada i dalje drže cjelokupnu situaciju pod kontrolom. Nadam se samo da ovo turističko otvaranje Hrvatske za brojne strane turiste neće uzrokovati znatan import virusa što bi automatski značilo pojavu novih infekcija.
U ovom trenutku definitivno ne bih želio živjeti u SAD-u, Brazilu, Rusiji, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu jer te države nisu napravile gotovo ništa da bi spriječile širenje ove pandemije. Za vlade dotičnih zemalja je ovaj virus samo farsa…
Na društvene mreže stavljate prekrasne fotografije iz svog doma, čini mi se da se vašim pratiteljima jako sviđa takav sadržaj... Koji su vaši interesi osim znanosti, koji su vam hobiji, što radite u slobodno vrijeme?
– Samo tri tjedna prije tzv. “lockdowna” ovdje u Torontu uselio sam se u novi stan koji je svega 50 m udaljen od jezera Ontario, tako da sam prvih mjesec/dva proveo uređujući ga i opremajući novim namještajem. U tome mi je uvelike pomogla moja mlađa kći Leja koja je upravo završila drugu godinu studija dizajna interijera ovdje u Torontu. Budući da Leja živi sa svojom majkom, starija kći Lara živi i radi u Dublinu (Irska), imam jako puno slobodnog vremena koje većinom provodim sam. Upravo zbog toga mogu se koliko me volja posvetiti svom poslu koji obožavam. Nisam osoba koja može sjediti na mjestu i buljiti u jednu točku pa stoga stalno smišljam neke nove znanstvene projekte, a puno radim i na samom sebi: volim trenirati i trčati tako da mi dan jako brzo prođe. Tu mi pomažu i brojni prijatelji i rodbina koji su raštrkani diljem svijeta, ali također i iz Hrvatske – sa svima njima sam vrlo često u kontaktu putem Skypea, WhatsAppa i društvenih mreža. Od hobija bas jako volim fotografiju, često odem van s fotoaparatom i onda fotografiram različite ulične motive ovdje u Torontu. Obožavam slušati glazbu, i to većinom moderni jazz, Nu-jazz i bossa novu, a volim i kuhati. Volim otići i u šoping pa kupiti kvalitetnu odjeću i obuću.
Kakav je život u Kanadi (mimo korone), kako biste ga opisali u odnosu na onaj u Hrvatskoj, biste li se ikada i pod kojim uvjetima vratili u Hrvatsku?
– Život u Kanadi je jako dinamičan, puno dinamičniji od života u Hrvatskoj koji ja nazivam “laganini” stil života. Prije ove pandemije moj dan bi započinjao oko 6.30 ujutro i završavao oko 23.30 navečer – od toga bih od 9 do 19 bio u laboratoriju, naravno, uz preduvjet da nisam negdje na poslovnom putovanju. Bih li se ikada vratio u Hrvatsku? Nemojte zaboraviti da sam se već djelomično vratio u Hrvatsku jer sam prije dvije godine postao voditelj laboratorija na splitskom Mediteranskom institutu za istraživanje života (MedILS) koji vodi naš istaknuti znanstvenik i moj veliki prijatelj Miroslav Radman. U MedILS-u sam, u normalnim vremenima, dakle prije COVID-19, provodio i do dva mjeseca na godinu. Za sada se nemam namjeru vraćati za stalno jer ovdje u Torontu imam u sljedećih 15 godina jako puno toga za napraviti sa svojim znanstvenim timom, a za to smo dobili milijunska sredstva iz Kanade i SAD-a te od nekolicine vodećih svjetskih farmaceutskih kompanija.
– Lara (23) nedavno je diplomirala na Sveučilištu u Dublinu u području marketinga i oglašavanja te je tamo počela raditi za svjetski informatički gigant Microsoft. Leja (20) upravo je završila drugu godinu studija za dizajn interijera i sada je na pola studija. Vidite i sami da nijedno od njih nije krenulo mojim stopama, što je za mene sasvim u redu. Ja sam svojim klincima uvijek govorio da pri odabiru studija moraju voditi računa o samo dvije stvari: da to što studiraju moraju istinski obožavati te da od toga poslije moraju moći kvalitetno živjeti. Moram reći da sam jako sretan kada vidim da sam uspio u tome. Ne postoji veće zadovoljstvo na ovom svijetu nego kada vidite da su vam djeca postali pošteni, neiskvareni i marljivi ljudi.
Što mislite, hoćemo li i kada opet živjeti kao prije ove pandemije? Hoće li cjepivo riješiti koronakrizu ili je pandemija nepovratno promijenila svijet?
– Sigurno hoćemo, ali potrebno je shvatiti da ćemo morati živjeti modificiranim načinom života sve do pojave cjepiva ili lijeka protiv COVID-19. Epidemiološki gledano, to znači da ćemo morati prihvatiti činjenicu da ćemo se morati često testirati kako bismo detektirali nove, ali i prethodne slučajeve COVID-19 na širokoj populaciji svake zemlje. Nove slučajeve COVID-19 morat ćemo odmah izolirati te aktivno pratiti sve osobe koje su došle u kontakt s novozaraženima. Dakle, čim naši građani shvate da će nam do pojave cjepiva/lijeka životi biti nešto drukčiji, a pogotovo ako dođe do drugog vala pandemije, bit će im puno lakše. A ako dođe do drugog vala, život nam neće biti toliko ograničen kao što je bio do polovice svibnja ove godine. No poremetit će nam mnoge planove i na privatnom i na poslovnom planu.
Mislim da će jedna od stotinjak farmaceutskih kompanija i akademskih laboratorija u sljedećih godinu-dvije stvoriti djelotvorno i sigurno cjepivo protiv COVID-19, a do pojave tog cjepiva ili lijeka bit ćemo osuđeni na život između manjih i većih epidemijskih valova i lokalnih žarišta epidemije, kao i na oprez i pridržavanje mjera koje otežavaju širenje virusa među stanovništvom.