Kako bi opisala svoj posao prosječnoj osobi, nekome tko nije u znanosti?
- Kad se baviš znanošću, jako je bitno zadržati tu neku dječju radoznalost, ljubav prema rješavanju zagonetki i strahopoštovanje prema prirodi koja nas okružuje. Posao znanstvenika je iznimno težak, ali uzbudljiv. U fokusu mu je znanstveno istraživanje s ciljem otkrića novih znanja i vještina za dobrobit čovječanstva, pa se može reći da znanost nije samo posao, već i poziv. To je posao u kojem uvijek tražite odgovore na pitanja koja još uvijek nemaju općeprihvaćen i poznat odgovor, tj. objašnjenje. Otkrivate neotkriveno.
Moj radni dan započinje oko 9:00 sati, te nakon što pregledam mailove uz kavicu, krećem s radom ‘’na benchu’’. To podrazumijeva pripremanje raznih kemikalija, lijekova i antitijela kojima se koristimo u eksperimentima, izoliranje DNK i RNK, rad u staničnoj kulturi, pri čemu uzgajamo razne ljudske stanice u inkubatoru koje koristimo kao oruđe, zatim analize na različitim laboratorijskim uređajima te snimanja uzoraka na mikroskopima visoke rezolucije. Jedan prosječan dan uključuje i sastanke te seminare na kojima se raspravlja o idejama. Znanost ne funkcionira na principu pojedinca, pa su suradnje s drugim znanstvenim laboratorijima i interdisciplinarnost itekako bitni. Prosječan radni dan traje oko 10-12 sati, a često se posao ‘’nosi kući’’. Također, vikendi su uglavnom radni, iako s manjom satnicom iz razloga što nije moguće ostaviti ljudske stanice na dva dana bez mijenjanja njihovog hranjivog medija u kojem rastu. Jednostavno bi propale. Isto je i s praznicima i neradnim danima, to u znanosti ne postoji. Ipak, ono što je najbitnije je svakodnevno intenzivno učenje. Znanost i tehnologija evoluiraju enormnom brzinom, te je iznimno bitno čitati relevantnu literaturu i prema njoj kreirati vlastite eksperimente ako želite držati korak. Biti znanstvenik je stresno, ali je adrenalin nevjerojatan. Prekrasno je uzbuđenje koje dolazi iz razumijevanja nečega. Još je nevjerojatniji osjećaj da ste prva osoba na svijetu koja je nesto smislila ili otkrila. Privilegirani ste jedino onda kada postavljate pitanje na pravi način, a vraća vam se smisleni odgovor. Vaše otkriće je dio male slagalice, koja onda postaje sve veća i veća, dok na kraju ne dobijete cijelu sliku. Ta veća slika je vaš trijumf, vi ste dešifrirali problem prije nego sto je to bilo tko drugi učinio i osjećaj je fenomenalan. Znanje je moć.
Što se u tvom poslu promijenilo otkad je nastupila pandemija koronavirusom?
- Intenzitet rada je veći nego ikada, ali su i nevjerojatne sinergija i solidarnost unutar znanstvene zajednice. Zajedničkim se snagama pokušava doći do adekvatnog rješenja kako bi se pandemija okončala. Pazimo da smo na određenom razmaku, te da smanjimo broj ljudi prisutnih u labosu u isto vrijeme, ali eksperimenti ne smiju stati. Doslovno ne spavamo. Laboratorij u kojem radim je u sklopu Pulmonarnog odjela na Medicinskom fakultetu Sveučilista Columbia, te smo se s obzirom na novonastalu situaciju u svijetu, priključili istraživanju bolesti COVID-19 uzrokovane novim koronavirusom (SARS-CoV-2). Mi smo u dobroj poziciji jer imamo izvrstan model za istraživanje zaraze koronavirusom, a to su mini-organoidi. Oni predstavljaju male replike ljudskih pluća nastalih od embrionalnih matičnih stanica, pa ih od milja zovemo ''pacijenti u inkubatoru''. Njih onda zarazimo koronavirusom u labosu, koji ima osiguranu posebnu zaštitu, te testiramo razne lijekove, proučavamo gene i njihovo moduliranje bez da zapravo imamo stvarnog pacijenta koji je zaražen. Trenutno sam u vrlo aktivnoj fazi prikupljanja rezultata raznih biomolekularnih eksperimenata, koji će nam otkriti koje su to važne signalne molekule i mehanizmi djelovanja samog virusa, te se optimistično nadamo ta saznanja iskoristiti u svrhu razvijanja terapeutika. Također, velik postotak ljudi, koji uspješno preboli COVID-19, najvjerojatnije će imati trajna oštećenja pluća, slična plućnoj fibrozi. To je borba koja će tek uslijediti kada pandemija prođe, te se i tu nadam pridonijeti znanstvenoj zajednici svojim istraživanjem, jer upravo na plućnoj fibrozi i radim posljednjih godinu dana.
Ova pandemija je najveći profesionalni izazov u mojoj karijeri. Ne samo profesionalni, već i privatni, kao i većini ljudi. U New Yorku sam tek godinu dana i taj inicijalni period je ekstremno bitan, počinjes novi projekt od nule, moraš osmisliti eksperimente na što bolji način i pobrinuti se da funkcioniraju i tehnički, ali i na način da gradiš priču koja će te voditi prema nekom relevantnom otkriću. To je sad zapravo sve stalo. S obzirom na to da se bavim istraživanjem vezanom uz plućne bolesti, nastavila sam s projektom koji će imati u cilju razjasniti enigmu novog koronavirusa, ali to je ujedno velik izazov i ekstremna odgovornost. Svaki dan pokušavam biti u tijeku i čitati relevantnu znanstvenu literaturu kako bih sto više teoretski znala o samom virusu, planiram eksperimente, diskutiram s kolegama preko Zooma. Trudim se biti što produktivnija s obzirom na cijelu situaciju i sretna sam jer osjećam da barem malim djelićem svoga rada mogu pridonijeti globalnoj borbi protiv ove pandemije.
Sada je zaista velikoj većini kristalno jasno koliko je znanost važna. No, ipak se nađu pojedinci koji znanstvene dokaze dovode u pitanje. Što bi im poručila? Što bi rekla osobama koje odmahuju rukom na spomen cijepljenja ili nastanak virusa povezuju s 5G mrežom?
- Znanost je itekako bitna jer nas povezuje sa svijetom u kojem živimo i to ne smijemo nikada smetnuti s uma. Naravno da nismo svi dužni znati apsolutno sve o zarazi koronavirusom, ali najmanje što možemo učiniti u takvoj situaciji je pažljivo birati na čije ćemo se informacije oslanjati, a ne se igrati ‘’pokvarenog telefona’’. Zaraza koronavirusom i bolest COVID-19 su itekako stvarni, te za to postoje čvrsti i opipljivi znanstveni dokazi. Čudi me otpor pojedinaca, ali ga s laičke strane pokušavam shvatiti jer je koronavirus jos uvijek većini nešto apstraktno. No, evo par primjera da su virusi zapravo svugdje oko nas, samo toga najvjerojatnije nismo svjesni. Prije novog koronavirusa, kojeg znamo po imenu SARS-CoV-2, dva su druga koronavirusa u bližoj povijesti također izazvala zabrinutost diljem svijeta zbog globalnog dosega i broja smrtnih slučajeva koje su prouzrokovali. Radi se o SARS-CoV (Severe acute respiratory syndrome) i MERS-Co-V (Middle East respiratory syndrome). Na sreću, SARS, koji se pojavio 2002. godine, se prosirio na samo 26 zemalja, te je nestao 2003. godine, ali jeste li znali da je zaraza MERS koronavirusom i dalje prisutna na području Bliskog Istoka? Isto kao i Zika virus koji je prisutan u Južnoj Americi i Aziji, te virus ebole, za koji su u posljednjih šest godina prijavljena dva izbijanja epidemije u Africi. Takoder, ovo nije prva pandemija, niti je posljednja. Jedna od najrazornijih pandemija je bila tzv. Crna kuga, za koju se u 14. stoljeću okrivljavalo Židove, Muslimane i prosjake, da bi se tek u 20. stoljeću otkrilo da je to bolest uzrokovana bakterijom koju su prenosili glodavci. Nakon toga imamo primjer španjolske gripe, AIDS-a i Ebole, za koje se u počecima pogrešno vjerovalo da su lansirane kao biološko i političko oružje. Slične se teorije zavjere povezuju i uz novi koronavirus, a lista gluposti je zaista poduga. Jedna od najsmješnijih teorija je ona internet aktivista koji tvrde da je pravi izvor koronavirusa 5G mobilna mreža i to na način da oslabljuje imunitet, pa nas čini podložnijima zarazi ili pak samom uporabom 5G tehnologije. Apsolutna glupost! Nema niti jednog znanstvenog dokaza da je 5G mreža štetnija za ljude od dosadašnjih 2G, 3G i 4G mreža kojima se svi koristimo. Općenito, 5G svojom frekvencijom pripada u neionizirajuce zračenje, sto znači da ne uzrokuje ostećenje stanica, niti izaziva tumore i bolesti. Osim ove teorije zavjere, popularna je i ona koja porijeklo koronavirusa povezuje s Billom Gatesom, suosnivačem Microsofta, uključujući tvrdnje da je unaprijed znao da ce se javiti pandemija COVID-19 i da želi implantirati mikročipove u globalnu populaciju. Bill Gates nije predvidio koronavirus, nego je na mogućnost epidemije upozoravao kao i brojni drugi stručnjaci iz podrucja imunologije, virologije i epidemiologije. Možda široj populaciji jest šokantno, ali znanstvena zajednica nije toliko iznenađena pojavom novog koronavirusa, pa ova teorija u najmanju ruku zvuči kao scenarij za neki loš science fiction film. Također, unatoč svim naporima znanstvene zajednice da educira javnost o važnosti cijepljenja, pandemija lažnih vijesti i neprovjerenih informacija čini veliku štetu kada je riječ o ovoj tematici. Cjepiva se često dovode u negativan kontekst i to uglavnom radi istraživanja Andrewa Wakefielda, koji je 1998. godine objavio znanstveni rad u kojem je iznio tvrdnju da cjepiva uzrokuju autizam. Nakon toga su napravljene brojne studije koje su, sve do zdanje, apsolutno pobile njegovu teoriju. Otkriveno je da je ovaj doktor lažirao podatke iz svojih radova, te je djeci s autizmom radio neetičke zahvate poput kolonoskopije i lumbalne punkcije, a uzorke krvi kupovao za 5 funti od djece na rođendanu svog sina. Nakon dugotrajnog suđenja, Wakefield je priznao sve točke optužnice, te je izgubio liječničku licencu, a povučen je i njegov originalan znanstveni rad. Ovo je vjerojatno jedna cijela tema za sebe, ali pokusat ću sažeti svoje mišljenje u nekoliko redaka. Cijepljenje je, kao javnozdravstvena mjera, najveći medicinski uspjeh 20. stoljeća. Cijepljenjem je spašeno više zivota nego bilo kojom drugom medicinskom intervencijom u povijesti. Imunizacija sprječava bolest, invalidnost i smrt. Prije nego što ih se uopće moze plasirati na tržiste, cjepiva, kao i svi drugi lijekovi, prolaze nekoliko faza kliničkih ispitivanja kako bi se pokazalo da su učinkovita u borbi protiv bolesti i sigurna za ljude. Taj proces moze trajati i nekoliko godina, no na cjepivu za koronavirus radi oko stotinjak laboratorija i farmaceutskih kompanija, te bi se isto moglo očekivati za godinu do godinu i pol. Dugotrajan proces licenciranja i same produkcije će se pokušati olakšati i ubrzati radi dobrobiti čovječanstva, jer je potreban visok postotak procijepljenosti stanovništva kako bi se virus pobijedio. Mislim da je krajnje vrijeme da antivakseri utihnu, jer sad zaista uživo imaju demonstraciju svijeta bez jednog cjepiva. Njihove neutemeljene optužbe nemaju znanstveno uporište, te svojim sebičnim ponašanjem dovode druge u opasnost. Isto bih poručila i svim teoretičarima zavjera. Zar stvarno mislite da je sve varka i da je netko ovo izrežirao i montirao kao film? Zar stvarno mislite da je moguće da su liječnici, medicinsko osoblje i znanstvena zajednica diljem svijeta sinkronizirani u predočavanju nečega što zapravo ne postoji? Vrijeme je da se probudite i shvatite da je koronavirus stvaran globalni problem koji će obuzdati jedino prava znanost, medicina i obrazovanje. Sreća u nesreći je da danas zaista i imamo znanje i odličnu tehnologiju, pa se trebamo pouzdati da će nam to uvelike ubrzati pronalazak adekvatnog rješenja i svima prekinuti ovu noćnu moru.
Kako je ovih dana živjeti u New Yorku?
- Grad koji nikada ne spava je zaspao. Stanje se polagano smiruje, ali nekoliko prethodnih tjedana je bilo zaista kaotično i zastrašujuće. NYC je jos uvijek epicentar zaraze, a brojke su porazavajuće. Upravo dok ovo pišem, grad bilježi oko 15.000 smrtnih slučajeva od bolesti COVID-19 i više od 170.000 zaraženih koronavirusom. Ulice su sablasno prazne, pa sve izgleda kao iz nekog holivudskog filma o apokalipsi. Trenutno je na snazi zabrana izlazaka za osobe koje se ne bave esencijalnim zanimanjima i to do polovine svibnja, a vjerojatno i dulje. Grad je neprepoznatljiv. Nevjerojatno je vidjeti praznu aveniju Broadwaya ili pust Times Square, ali Newyorčani se ponasaju oprezno i u skladu s uputama epidemiologa, koji su sugerirali obvezno nošenje zaštitnih maski u javnosti. Cijeli bolnički sustav New Yorka ima oko 26.000 kreveta, a u New Yorku je trenutno oko 9 milijuna stanovnika. Matematika je jednostavna, nužno je suzbiti sirenje zaraze, jer neće biti dovoljno mjesta za sve pacijente, pogotovo one kojima će trebati respiratori s obzirom na to da je njihov broj nedostatan već u ovim trenucima, jer je od početka pandemije prema nekim procjenama hospitlizirano oko 40.000 pacijenata. Procjenjuje se da je više od 76.000 liječnika i medicinskog osoblja volontiralo u samom jeku pandemije, a brojni djelatnici su već bili umirovljeni. Za njih su pristizale donacije i pomoć iz cijelog svijeta jer brojne bolnice nisu imale adekvatnu zaštitnu opremu, te su radnici morali reciklirati zaštitne maske i nositi ih po nekoliko dana, a umjesto zaštitnih odijela, nosili su vreće za smeće. Unatoč velikim ljudskim naporima, kapaciteti nisu bili dovoljni, kao ni broj zdravstvenih djelatnika, te se procjenjuje da je broj žrtava jos i veći od onoga statističkog. Ne samo broj žrtava bolesti COVID-19, već i kolateralnih žrtava, koje zbog nedostatnog kapaciteta i sloma zdravstvenog sustava nisu bile u mogućnosti primiti adekvatnu skrb u vrijeme pandemije. Svakodnevni život se također promijenio. New York godišnje posjeti oko 65 milijuna ljudi, a sad je pust i tih. Brojne linije metroa više ne voze, kako bi se minimiziralo širenje zaraze javnim prijevozom. Muzeji, znamenitosti i parkovi su zatvoreni. Barovi ne rade, a restorani imaju samo opciju dostave. Redovi ispred trgovina namirnicama su ogromni, ponekad se na ulazak čeka i nekoliko sati. Velik broj ljudi je ostao bez posla, teško je platiti stanarine i troškove života, te se utjecaj pandemije već uvelike odražava i na ekonomiju i kvalitetu života. Iako se pretpostavlja da je najgore prošlo, mjere distanciranja se i dalje preporučuju, pa su utihnule zabave, buka, ulična vreva i zamor ushićenih turista dok se uzbuđeno dive ovoj svjetskoj metropoli.
Što misliš, kako će se ova pandemija dalje razvijati, kada će i kako završiti? Koji su mogući scenariji?
- Trenutno je u svijetu oko 3,3 milijuna ljudi zaraženo novim koronavirusom, te se i dalje provode snažne preventivne mjere, kako bi se broj zaraženih sveo na minimum. To uključuje fizičko distanciranje, nošenje maski, odgađanje velikih sportskih i zabavnih dogadanja, religijskih okupljanja, zatvarenje škola u više od 188 zemalja, kao i državnih granica. Stoga ne čudi da je pitanje o kraju pandemije jedno od najčešćih u poslijednje vrijeme. Kratak odgovor je da ne znamo sa sigurnosću kada i kako će pandemija završiti, te koji su mogući scenariji. Trenutni je cilj svesti efektivni reprodukcijski broj ili R, ispod vrijednosti 1. U epidemiologiji taj broj označava broj ljudi na koje jedna zaražena osoba prenesi zarazu. Što je taj broj niži, niža je i stopa zaraze, odnosno njezino širenje. Ako je širenje pod nadzorom, države će biti u mogućnosti popuštati restriktivne mjere, no ako broj zaraženih počne ponovno rasti, mjere će morati biti pooštrene. Znanstvenicima je teško procijeniti trajanje pandemije, jer se radi o novom virusu o kojem jos uvijek nemamo dovoljno informacija. No, neki od prijašnjih primjera, kao sto je onaj pandemije H1N1 gripe iz 2009., pokazuje da je uz pomoć cjepiva suzbijena u roku godine dana, iako je bilo preko 1,6 milijuna zaraženih i 18.000 smrtnih slucajeva, dok su se pak neke pandemije oduljile i nekoliko godina. Tako ćemo i u ovom slučaju s vremenom prikupiti sve više informacija o koronavirusu, te će biti moguće napraviti i točnija predviđanja. Prema nekim matematičkim procjenama bi borba s koronavirusom u Hrvatskoj mogla utihnuti krajem lipnja, no ostaje pitanje što je s mogućim drugim valom pandemije, koji se u slučaju španjolske groznice i nekih drugih virusnih bolesti, pokazao još smrtonosnijim. Nemoguće je i sa sigurnošću reći hoće li ljepše vrijeme utjecati na smanjeno sirenje zaraze, kao sto je to slučaj s nekim virusima, jer je zaraza svejedno moguća i izvan zimske sezone. Drugi problem je sama činjenica da je virus raširen globalno, te bi se mogao očekivati i scenarij da se situacija poboljša na jednoj hemisferi kada dode ljeto, a istovremeno pogorša u drugoj, jer je tada tamo zima. Kako se virus bude širio, pretpostavka je da će sve vise ljudi razviti imunitet na njega, pa bi brojke zaraženih također mogle početi opadati. Koliko je za to potrebno i je li uopće moguće stvoriti trajno prisutna protutijela na virus, nije razjašnjeno. Moguć je i scenarij u kojem su protutijela samo kratkog vijeka, što otvara mogućnost opetovane infekcije. U svakom slucaju se još uvijek trebamo pridržavati propisanih mjera distanciranja i higijene, jer time kupujemo vrijeme do razvoja efikasnog lijeka, odnosno cjepiva.
Što misliš kako se Hrvatska nosi s pandemijom? Koje su po tvom mišljenju najbolji, a koji najgori svjetski primjeri u borbi protiv koronavirusa?
- Mislim da smo svi zajedno napravili odličan posao, to pokazuju brojke, ali igra još nije gotova. U usporedbi s nekim drugim zemljama je Hrvatska zaista bila stroga i odlučna u cilju suzbijanja zaraze koronavirusom i mogli bismo poslužiti kao pozitivan primjer. Mi smo od početka bili svjesni da naši kapaciteti nisu toliko veliki kao u jednom New Yorku ili Parizu, pa smo shodno tome i reagirali na vrijeme. Zahvaljujući pravovremenoj primjeni svih linija obrane, broj umrlih i zaraženih je bio sveden na znatno manje brojeve nego što se prvobitno očekivalo. Sada slijedi drugo poluvrijeme ove utakmice i mislim da je bitno povećati broj testiranja kako bi se identificirali novi potencijalni prijenosnici virusa. Nadam se i da svijet neće žuriti s otvaranjem granica i aerodroma, jer bi to moglo povećati rizik prijenosa virusa, ne samo unutar pojedinih država, već i internacionalno, što bi i dodatno zakompliciralo praćenje zaraze. Nedvojbeno je da su izolacija i mjere društvenog distanciranja usporile širenje koronavirusa, no postavlja se i pitanje koliki su ekonomski gubitci, pa su se u brojnim europskim državama početkom svibnja, kao i u Hrvatskoj, počele otvarati trgovine, škole, frizerski saloni i slično. Još uvijek trebamo biti oprezni jer virus nije iščezao u potpunosti, te će nastaviti kružiti medu stanovništvom i kad mjere popuste. Države poput Australije, Singapura, Izraela i Njemačke se također mogu ubrojati i pozitivne primjere, jer su zbog svoje rane reakcije i promptnim pripremama uspjele izbjeći crni scenarij i svesti brojke zaraženih na minimum.
Jedan od lošijih, odnosno riskantnijih primjera borbe s virusom je Švedska. Oni su svemu pristupilli vrlo relaksirano i bez uvođenja prevelikih restriktivnih mjera s ciljem razvoja kolektivnog imuniteta. Taj se pristup pokazao neučinkovitim jer je za imunitet stada (eng. herd immunity) zapravo nužno i cijepljenje stanovništva i to u izrazito visokom postotku. U Švedskoj se broj zaraženih počeo polako penjati, te se brojni stručnjaci boje da bi ovaj relaksirani pristup, koji neki čak uspoređuju s ruskim ruletom, mogao imati dramatične posljedice. Uvjerljivo najgori primjer je SAD. Usuđujem se recć da je trenutna loša politika odigrala veliku ulogu u zakašnjelom odgovoru na pandemiju. Kada kažem da je zdravstveni sustav jedan od najgorih, mislim prvenstveno da je većini stanovnika Amerike zdravstveno osiguranje i dalje potpuno nedostupno ili imaju osiguranje koje pokriva vrlo malo troškova. Brojni su stručnjaci upozoravali na opasnost tijekom ranih dana epidemije, kada bi obuzdavanje bilo lakše, no savezna vlada je propustila niz šansi da osigura bolje mjere predostrožnosti i krene s testiranjima. To je upravo i dovelo do porazavajuće statistike, u Americi je trenutno potvrđeno 1,1 milijun zaraženih i preko 60.000 smrtno stradalih. Paradoksalno je da SAD, uz jedan od najgorih sustava zdravstvene zaštite u svijetu, istodobno ima i najbolju medicinu na svijetu, uz znanstvena istraživanja kojima se teško može naći premca. Odmah napominjem, američki liječnici su iznimno obrazovani i veliki su stručnjaci koji drže korak s brojnim novim metodama i posjeduju opremu o kakvoj druge bolnice diljem svijeta mogu samo sanjati.
Često odgovaraš pratiteljima na Instagramu. Mnogi kažu da su znanstvenici novi influenceri. Kako to komentiraš? Koliko je za znanstvenika važno da ljudima zna 'prevesti' svoj posao na normalan jezik?
- Drago mi je čuti da se znanstvenici smatraju novim influencerima jer to znači da se naš glas čuje! Pored toga što je zaraza koronavirusom dosegla nivo pandemije, svakodnevna panika i dezinformacije ne pomažu u borbi protiv širenja. To me potaknulo na ideju da na svom instagram profilu otvorim opciju postavljanja pitanja, gdje mi korisnici te popularne mreže mogu anonimno poslati upit, na koji onda odgovaram isključivo korištenjem relevantnih znanstvenih izvora i vlastitim stečenim znanjem. Kao znanstvenica sam osjetila tu dužnost i nije mi teško jer vidim koliko je ljudi zahvalno što mogu dobiti informaciju na pitanja koja se možda nikoga ne usude pitati. Već se u prvih tjedan dana dogodio nevjerojatan boom i profil je vidjelo oko pola milijuna ljudi! Na dnevnoj bazi pristigne i više od stotinjak pitanja, te se trudim u što kraćem vremenu na sve odgovoriti. Zato je za znanstvenika jako bitno da ljudima zna 'prevesti' svoj posao na normalan jezik. Ujedno je bitno i da sadržaj i točnost informacije ne gube na težini, ali da se na što jednostavniji način ‘dešifriraju’ žargonski teški znanstveni pojmovi kako bi komuniciranje bilo sto učinkovitije i razumljivije. Isto tako, ovaj način komunikacije pomaže i samom znanstveniku jer naš krajnji cilj i je povezati naša istraživanja sa svijetom izvan znanstvene zajednice. Sva svoja izlaganja, javne prezentacije, pa čak i obranu doktorata sam pripremala upravo – ispred svoje obitelji kao publike. Uvijek se sjetim savjeta jednog profesora koji mi je rekao da je najbolji znak da si i sam razumio poantu svog istraživanja, onda kada ga možes s razumijevanjem ispričati svojoj baki, djedu, prijateljici ili dečku. Tjedni iza nas su dokazali da je iznimno bitno na koje ćemo se informacije oslanjati, te da je u bespućima interneta najbitnije dobro filtrirati ono što nam se servira, te da je upravo obrazovanje šire javnosti ključan faktor u borbi protiv pandemije.
Pandemija te zatekla na godišnjem odmoru, kako je bilo vratiti se s odmora na rub zatvorenog New Yorka?
- Krajem veljače sam sa suprugom i prijateljima otputovala u Portoriko jer tada tamo, kao i u Americi, još uvijek nije bilo zabilježenih slučajeva zaraze koronavirusom, no odlučili smo prekinuti godišnji odmor i vratiti se u New York. Iako smo odmor pomno isplanirali i dočekali s velikim veseljem, nismo ni sekunde dvojili o odluci prekida jer nam je zdravlje bilo na prvom mjestu. Cijeli svijet je trenutno ’na čekanju’ i svima nam teško pada ova novonastala situacija jer je to nešto s čime se nikada nismo susreli, no trebamo biti strpljivi i vjerovati u bolje sutra, medicinu i znanost. Budućnost je neizvjesna, ali optimistično vjerujem da ćemo opet putovati, kupati se u moru, gledati zalaske sunca, a možda i iz svega ovoga izađemo i puno obazriviji prema prirodi i jedni prema drugima.
Ivanino lice sigurno vam je poznato - bila je naša Diva godine, a sad je povod nešto drugačiji