Najbolji hrvatski skijaš Filip Zubčić (32) iza sebe već ima zavidnu profesionalnu karijeru. Na najvišoj svjetskoj razini alpskog skijanja, Svjetskom kupu, Zagrepčanin se 12 puta penjao na postolje s tri pobjede, šest drugih i tri treća mjesta. Tri puta je u ukupnom poretku sezonu zaključio kao treći najbolji veleslalomaš svijeta, a u riznici ima i srebrnu medalju iz paralelnog veleslaloma sa svjetskog prvenstva u Cortini d'Ampezzo iz 2021. godine. Neupitno je riječ o jednom od najboljih veleslalomaša svijeta u proteklih desetak godina. A iako već polagano ulazi u godine koje se u skijaškom svijetu nerijetko smatraju poznima, Filip i dalje 'grize' za najvišim mogućim postignućima.
Osim što je poznat kao vrhunski sportaš i izniman natjecatelj, Filip je zaista ugodna, zanimljiva i komunikativna individua. Razgovor kojeg smo imali je bio posve otvoren i sadržajan, a Filip je bio kooperativan i raspoložen i na fotografiranju za ovaj intervju koje se održalo u Vlaškoj ulici, u samom centru Zagreba.
S Filipom smo razgovarali o svemu. Od skijaških i sportskih tema, sve do obitelji, hobija, slobodnog vremena, pa i nekih općenitijih pogleda na život. No, razgovor smo započeli na temu skijanja.
Skijašicama i skijašima sezone uobičajeno završavaju u ožujku, a nove počinju u listopadu. Kako za skijaša izgleda taj period između dvije sezone, što se sve događa?
- Evo, ove godine smo prvo nakon završetka sezone imali jednu malu pauzu, možda tjedan dana. Onda se vraćamo trenirati na snijeg jedno 15 do 20 dana jer su u tom proljetnom periodu godine uvjeti još uvijek dobri, a moramo testirati i novu opremu. Te treninge koristiš kako bi popravio i prilagodio neke stvari oko nove opreme dok si još uvijek adaptiran na snijeg. Nakon tih dana na snijegu sam odmah krenuo raditi na kondiciji, to su uglavnom bili treninzi s trčanjem i na biciklu. To su nešto lakši treninzi, a onda je od 20. svibnja krenula jača kondicija. Ove godine tu kondiciju radim sve do druge polovice sedmog mjeseca. Inače u sedmom mjesecu već krećem sa skijanjem, ali ove godine ću napraviti jednu dužu pauzu što se tiče skijanja i fokusirati se više na kondiciju. Onda tijekom ljeta dolazi jedna malo duža pauza od dva do tri tjedna, početkom osmog mjeseca se vraćam na kondiciju, pa 17. 8. putujem u Argentinu gdje krećemo s treninzima na snijegu. I onda se pripremamo na snijegu sve do početka sezone, krećemo za ozbiljno na snijegu.
Spomenuo si ovu veću pauzu od dva do tri tjedna. Što najviše voliš raditi tijekom te pauze?
- Volim uhvatiti koji dan kajtanja, otići malo na brod... Ma bit ću posvuda na našoj obali, malo u Istri, malo u Dalmaciji, ovisi kako ćemo se cura i ja dogovoriti. To sve uvijek bude nekako poluspontano.
Budući da si spomenuo trenutke iz prošle sezone u kojima si skoro popucao pod šavovima, koliko su ti u tim trenucima važni tvoji najbliži ljudi, prvenstveno obitelj i djevojka Ana?
- To je strašno važno. Najviše mi u tome pomaže tata. On je stup na koji se možeš osloniti kad je teško, cijelu je karijeru tu uz mene. Možda nekad izgleda kao da je on u sjeni, ali sigurno nije. Bez njega bih uopće teško i dogurao do ovoga gdje sam. Normalno, tu su i moja mama, sestra, i naravno cura s kojom sam sada četiri godine i koja mi jako puno pomaže. S njom isto mogu podijeliti teške trenutke. Seka je isto tu sa mnom, ona se i bavila skijanjem. Lijepo je imati familiju uz sebe, to je neki blagoslov, da možeš imati svoje ljude u lijepim i u ružnim trenucima. Naravno, kad su lijepi trenuci ti ni ne treba pomoć, ali kad su teški trenuci moraš imati svoje ljude uz sebe.
Kad smo već na temi obitelji, planiraš li s djevojkom zasnovati svoju obitelj?
- Normalno. Volio bih da me jednog dana moji klinci gledaju dok još uvijek skijam. Bilo bi mi jako lijepo da navijaju za mene. Nadam se da ću to doživjeti, da vozim utrku Svjetskog kupa, a da me dolje u cilju čekaju ili dvoje, ili barem jedan klinac. A imam već 32 godine, sad ću u 33., pa treba djecu napraviti.
Dakle, tvoja djevojka Ana je ona prava?
- Da, ona je sigurno ta. To možeš bez zadrške napisati. Tu nema greške.
Je li njoj nekada zna biti zahtjevno imati partnera u vrhunskom sportu koji se puno odriče i puno putuje?
- Ma nije joj lako nikako. Nekad je puno teže njoj nego meni, jer je u biti sve nekako podređeno meni. Skijanje je uvijek u fokusu i sve se vrti oko tog skijanja. To je jednostavno tako, i cijeli život mi je bilo tako. Sve ostalo uvijek padne u drugi plan.
Vratimo se malo na tvoje slobodno vrijeme. S vremena na vrijeme na društvenim mrežama objavljuješ kako kuhaš. Je li to jedna od tvojih glavnih zanimacija u slobodno vrijeme?
- Jako guštam u klopi, obožavam i jesti i praviti finu klopu. To mi je uživancija, pripremiti i pojesti dobru klopu uz čašu crnog vina. Radim svašta, tjestenine, rižota, volim raditi i peku i roštilj. Ma baš sve volim praviti.
Ima li još nešto što voliš raditi u slobodno vrijeme osim kajtanja, kuhanja i brige o svojim psima?
- Iskreno, recimo, čitati ne volim, a želim pobjeći i od tih društvenih mreža, iako smo svi danas ovisni o tom glupom mobitelu. Volim pogledati dobru seriju na Netflixu ili na HBO-u, i jako volim pratiti muški tenis, pogotovo kad su veliki turniri. I naravno, volim provoditi vrijeme s curom i prijateljima kad sam doma. Pokušavam voditi normalan život kad sam doma, da ne budem stalno vojnik i robot. Ovaj sportski život na vrhunskoj razini je robija, to ljudi ne razumiju. Nemaš previše slobode. Moraš se probuditi rano ujutro, doručkovati dobro, ići na trening, pojesti dobar ručak, odraditi terapiju, popodne odspavati, otići na drugi trening, opet jesti i spavati. I onda živjeti tako 20 godina. Ako živiš tako da treniraš tri sata dnevno, a ostatak dana ideš okolo i živiš kao "šalabajzer", nećeš ništa napraviti. Ljudi ne razumiju da vrhunski sportaš mora i slobodan dan odraditi kako treba, odraditi regeneraciju na pravi način; saunu, hladnu kupku, spavanje i kvalitetne obroke, a ne ići u izlaske do jutra. Naučio sam se tako živjeti, to je kao neka bolest.
Da završimo ovaj razgovor na jednoj lijepoj noti i s jednim važnim sentimentom, jednom prilikom si rekao da ti je jedna od najljepših stvari u karijeri to da mladim ljudima i djeci daješ primjer i da si im uzor za zdravi sportski život. Kako gledaš na taj aspekt svoje karijere, koliko ti to znači?
- Jako puno. Kad sam ja bio taj klinac i kad sam rastao u skijaša nisam se nadao da ću postići sve ove stvari. Taj mali dečec iz Zagreba nije mogao zamisliti da će biti pri vrhu svjetskog skijanja već toliko godina, ali se uvijek nadao gledajući te velike i uspješne skijaše. I zato mi je posebno drago što sam sad klincima ja taj skijaš s kojim se žele slikati ili uzeti autogram, a posebno mi je drago kad me pitaju za neki savjet. Jako me to ispunjava i uvijek ću se stati fotografirati s djetetom koje me pita za sliku, s odraslom osobom baš i ne uvijek. Djeca mi daju inspiraciju da se bavim dalje skijanjem jer mi je lijepo vidjeti da se onda i ti klinci bace sportom. Po meni je sport najbolja škola za bilo kakav način života. Nema te škole koju dobiješ kroz sport. Sport najkvalitetnije izradi osobu; budeš čvrst, mentalno jako dobar, znaš se nositi s teškim situacijama, jednostavno postaneš nesalomljiv. Ljudi kroz sport najbolje izrastu u prave, kvalitetne osobe: Nema te škole ni fakulteta koji ti mogu dati ono što sport može jer u sportu nema opraštanja i provlačenja. Sport je diktatura najboljih, i to je to.
Fotografije: Goran Čižmešija; Styling Slađana Divjak; Lokacija: Meet Mia
Pročitali ste dio velikog intervjua objavljenog u magazinu DIVA MOMENTS, koji možete pronaći na kioscima cijelo ljeto.