Toscana je prekrasna, no njezini su otoci još ljepši. Ma koliko brežuljkasta pokrajina odisala mirisima i očaravala vinom, otoci obaraju s nogu prekrasnim plažama, mirisom smilja i lavande, bjelinom kamena i vrhunskom gastronomijom. Samo sat plovidbe toskanskim arhipelagom, ukrcate li se u lučkom gradu Piombinu na trajekt, naći ćete se na otoku čiju su sudbinu kroz povijest odredila dva moćna muškarca učinivši od stijene u moru bogate željeznom rudačom i granitom, mjesto koje danas obilaze stotine tisuća turista. Elbu i njezine gradiće vrijedi upoznati, doživjeti, osjetiti...
Cosimo Medici, toskanski nadvojvoda, dobio je od cara Karla V. zadatak da 1546. godine na Elbi organizira obranu ligurske obale. Autoritativan i ambiciozan, Cosimo se diplomatsko-obrambenog zadatka prihvatio objeručke, anagžirao arhitekte i u najvećem mjestu na otoku sagradio zidine i bastione. Sa sjevera je utvrdio Portoferraio bastionom Forte Stella, koja je ime dobila po zvjezdastoj kuli, a nasuprot njoj, na najvišem dijelu mjesta, nalazi se raskošna Forte Falcone sa svojih 2360 kvadrata. Od nje se, preko desetak obrambenih razina, zidine spuštaju sve do mora i završavaju na jedinom ulazu u grad - Porta mare. Cosimov projekt bio je grandiozan, a ego još i veći pa je Portoferraio preimenovao u Cosimopolis. No, taj se naziv nije dugo zadržao, baš kao što na otoku dugo nije ostao ni drugi muškarac koji je obilježio njegovu povijest.
Svega tristo dana, no vrlo značajnih, na otoku proveo je car Napoleon Bonaparte. Jednako kako je Cosimo Medici od lučice (porta) napravio grad, tako je Napoleon od Portoferraia napravio mjesto na kojem su se održavali balovi, predstave i koncerti dostojni onih u središtu njegova imperija - Parizu. Dana 4. svibnja 1814. godine na glavni dok, pred Porta mare, pristala je britanska fregata “Undanted”, a na njoj je na otok doplovio glavom i bradom car Napoleon koji je nakon sporazuma u Fontainebleauu, prisilno abdicirao i prognan je na Elbu. Otok je odabrao jer je po majčinoj liniji vukao toskanske korijene, a ploveći iz Marseillea svojoj supruzi Mariji Luizi od Austrije poslao je pismo opisavši otok idealnim mjestom za život te joj poručio kako nju i njihova sina ondje čeka život dostojan pariškog. Car se smjestio u nekadašnju mlinicu na vrhu mjesta prenamijenivši je u rezidenciju Palazzina dei Mulini. Bilo je to, zaključio je, zdanje po njegovoj mjeri u odnosu na Biscoteriju, nekadašnju pekaru. Društveni je život na otoku procvao, broj stanovnika se povećao jer je uz Napoleona stiglo i 600 vojnika, ali i veterinari koji su se brinuli o konjima, kuhari, čuvari, pobočnici, najbliži generali... Ubrzo je na otok stigla i Napoleonova majka Letizia, a potom i omiljena sestra Paulina. Majčina kuća nalazila se nekoliko minuta šetnje od rezidencije i car ju je, kažu povijesna vrela, svakodnevno posjećivao. Jedina iznimka bila su dva dana koja je proveo s poljskom groficom Marijom Walewskom kada je na Elbu stigla s njihovim izvanbračnim sinom. Boravili su izvan mjesta, u vili na brdu Madone dell monte, a otputovali unatoč strašnom nevremenu kako vijest ne bi došla do Napoleonove supruge, koja na otok nikada nije ni stigla. Odano društvo caru bila je zato sestra, Paulina Bonaparte, koja je, kažu povjesničari, bila vesela, izvlačila je brata u šetnje po otoku, oduševljavala se tirkiznim morem, mirisima mediteranskog bilja i bjelinom stijena te ga gnjavila da joj dade napraviti miris koji bi sadržavao sve najbolje od otoka. Neke priče pak idu toliko daleko pa spominju da se nestašna Paulina uživala kupati gola, što je cara-brata ljutilo, ali je ipak popustio u njezinim zahtjevima. - U redu, dobit ćeš svoj miris, ali tek kad ja dobijem svoje pivo - rekao je Napoleon Paulini.
Ipak je on bio vojnik kojem su svojstveniji bili mirisi muškog znoja, konjaka, baruta... U prigodi jubileja, 200 godina kasnije parfumerska kuća s Elbe, Aqua d’Elba, predstavila je ograničenu kolekciju mirisa nazvanu po caru i njegovoj ljubimici. Paulina Bonaparte bila je temperamentna toskanska ljepotica maslinaste puti pa su u Aqua d’Elbi lik spojili u fini balans citrusa, mora, cvjetnih i drvenastih nota s narančom, metvicom, bosiljkom, smrekom i geranijom. Muška linija koja nosi carevo ime, Eau de Parfum Napoleone Bonaparte, spoj je limuna, mirte, ružmarina, morskih algi, lavande, čempresa, a oba mirisa prodavat će se samo tri stotine dana. I dok je Paulina uživala u finim aromama, Napoleon je nazdravljao pivom napravljenim samo za njega promatrajući s vidikovca Palazzino dei Mulini pučinu i smišljajući bijeg. Na godišnjicu njegova dolaska na Elbu majstor pivarstva Marcello Anastasi osmislio je i posebno pivo. Riječ je o luksuznom izdanju pakiranom u butelje od 0,75 l koju je nazvao Anniversary. Svaka je boca numerirana, a ima ih 1814, prema godini dolaska cara na otok. Jednu od njih, onu s brojem 266, poklonio je papi Franji koji je 266. papa, a on ga je, oduševljen darom, primio u audijenciju.
Dana 26. veljače 1815. car je, stoji u arhivima mjesta, naredio gardi da počne s pripremama za ukrcavanje. Najbližim suradnicima i prvim ljudima otoka povjerio je: “Odlazim. Zadovoljan sam s vama, neću vas zaboraviti, hvala vam.”. Napustio je Portoferrai isplovivši u maloj floti od desetak brodova i nikad se nije vratio. Nakon poraza kod Waterlooa prognan je na Svetu Helenu te je ondje umro od, pokazala su najnovija istraživanja, trovanja živom.