Kada sam pozvao našu glumačku divu da razgovara s nama za Divu Style o njezinu povratku sebi, njezinim korijenima i onome što ona doista jest, Ecija Ojdanić bez oklijevanja je pristala. Iako možda nije uvijek voljna to priznati, ona je svakako jedno od najsvjetlijih i najprepoznatljivijih lica u hrvatskoj umjetničkoj industriji. S trideset godina blistave karijere, njezin uspjeh rezultat je neumornog rada, upornosti i nevjerojatne strasti prema glumi. To je ponovno dokazala, ne samo svojim umjetničkim angažmanima već i profesionalizmom koji je pokazala tijekom našeg fotosessiona i razgovora. Nedavno je proslavila 15 godina nezavisnog kazališta Moruzgva, čija je ravnateljica, a pod njezinim vodstvom to kazalište postalo je pravo kulturno središte, kojemu je teško odoljeti. U tom kontekstu, ništa nije bilo prikladnije za naše fotkanje od zagrebačkog Arheološkog muzeja – prostora koji, poput nje, nosi dašak monumentalnosti. Prava kulisa za njezinu osobnost i našu priču. Razgovor smo obavili u kratkoj pauzi od snimanja za seriju “Mrkomir I.”, a razgovarali smo toliko opušteno i iskreno da je bilo teško povjerovati kako smo za tako kratko vrijeme obuhvatili toliko tema. Svaka misao tekla je sama od sebe, a njezina iskrenost i toplina učinili su da razgovor poprimi duboku osobnu notu. Na kraju mi je poručila: “Pa mi smo napravili pravi životni intervju...”
Obilježili ste punih 15 godina otkad ste osnovali Kazalište Moruzgva, a rijetki su mogli odmah prepoznati da će ova hrabra i nezavisna priča prerasti u jedno od najprepoznatljivijih kazališnih imena u Hrvatskoj. Kada se prisjetite početka pa sve do danas, jeste li se ikada usudili sanjati ovoliku dugotrajnost?
Apsolutno ne. Zaista sam imala puno snova i ambicija u životu, no na toj listi mojih želja sigurno nije bilo želje da postanem ravnateljica nezavisnog kazališta. Moja ambicija tada je bila samo napraviti jednu predstavu. A ta predstava bila je “Gola u kavezu”. U tom projektu sudjelovali su Ana Begić Tahiri, Barbara Nola i Ivan Leo Lemo. Zapravo, zahvaljujući njima, ali i tome što su prepoznali potencijal i viziju koju smo zajedno nosili, mi smo tu predstavu i realizirali. Iako tada nisam imala osnovanu udrugu ni ikakvu formalnu organizaciju, sve se odvijalo spontano i nekako “zbrda-zdola”. I unatoč tome, radili smo na predstavi doslovce u našim kuhinjama, svaki put pronalazeći vremena između naših drugih obveza. Kada je ta predstava napokon ugledala svjetlo dana, doživjela je ogroman uspjeh. Taj uspjeh me motivirao da krenem u stvaranje još jedne predstave, pa još jedne... I tako smo korak po korak stigli tu gdje smo danas. Petnaest godina kasnije, s dvadeset premijera, među kojima se izdvaja i petnaest praizvedbi hrvatskih tekstova, na što sam iznimno ponosna. I, naravno, ne znam koji nemali broj umjetnika je prošao kroz naše projekte. No ono što me osobito dirnulo bila je spoznaja da su se svi ti divni umjetnici ukrcali na naš “vlak”, prepoznali moju energiju i viziju. Tada sam zaista pomislila: “Ja sam najbogatija osoba na svijetu i najponosnija ravnateljica na svijetu”, jer pravo bogatstvo čine svi ljudi koji su dali svoj doprinos i stvorili tako kvalitetne predstave, koje su rado gledane i hvaljene od kritike.
I taj lijepi jubilej proslavili ste na divan način, čiji vas je dolazak posebno dirnuo?
Na proslavi smo dijelili i zahvalnice nekim od naših najistaknutijih suradnika, ali naravno tu je bila i moja obitelj. No, ono što me posebno ganulo na putu stvaranja Moruzgve bili su mnogi “anđeli”. A posebni anđeo, nažalost, nije više među nama – Angelina Marković. Ona je bila moja izvršna producentica u vremenima kada priča još nije bila toliko uspješna, kada je sve bilo pomalo nejasno. Ipak, ona je došla u moj život i shvatila tu ideju kao svoju osobnu i profesionalnu potvrdu. Da nije bilo nje, njezine energije i vjere u moju ideju, mislim da danas ne bih bila tu gdje jesam, da ne bih davala intervjue o tome kako je lijepo biti ravnateljica uspješnog kazališta. Na proslavu je došla i njezina kći, a uručili smo joj i posebnu nagradu – Anđela Moruzgve. Angelina je bila voljena od svih suradnika i ostavila je neizbrisiv trag. Taj trenutak, u kojem smo svi zajedno zaplakali, bio je izuzetno emotivan.
Nakon toliko odigranih uloga, što kazališnih, što televizijskih i filmskih, rekao bih da danas uživate status glumačke dive. Je li to nešto s čim ste uvijek bili u skladu ili ste morali naučiti nositi se s tim?
Slava je, zapravo, kao javni aspekt našeg zanimanja u Hrvatskoj malo precijenjen pojam. To je nužno zlo. Moj odgoj bio je zdrav i uravnotežen, što mi nikada nije dopustilo da previše “poletim”. Naravno, lijepo je kad ljudi prepoznaju tvoj rad i kada te prepoznaju na ulici zbog onoga što radiš, a ne zbog toga što si javna osoba. Drago mi je kada ljudi cijene ono što radim, a ne da ja tek tako uživam u svojoj slavi. Mislim da u tom kontekstu treba biti jako čvrst i ostati s obje noge na zemlji.
Kao žena u umjetničkoj industriji, koliko vam je važno održati autentičnost, a koliko se osjećate pod pritiskom društvenih očekivanja?
Nadam se da sam uspjela ostati autentična i da je upravo to razlog zašto trajem, i zašto sam toliko dugo dio televizijskih uspješnica. Ostala sam ona Ecija kakva sam, onakva kavu su me stvorili moji geni i moj odgoj. Ta povezanost s korijenima, sposobnost da stojim čvrsto na zemlji i ostanem vjerna sebi, mislim da je upravo to razlog moje dugovječnosti.
Jeste li ikada doživjeli trenutke kada ste se osjećali potpuno iscrpljeno od svega što donosi vaša karijera?
Naravno, a tko nije? Ima dana kada imaš osjećaj da te sve poklopi – obveze, sve se nakupi i osjećaš se kao da ne možeš uhvatiti korak. Ima perioda kada se planovi koje smo zacrtali jednostavno ne ispune. Ja sam po karakteru veliki štreber i jako mi je bilo teško nositi se sa situacijama u kojima nije išlo onako kako sam zamislila. Međutim, sada sam konačno naučila otpustiti i reći: “O.K., sada nije vrijeme da se to riješi.” Dugo mi je trebalo da dođem do toga jer sam se prije stalno vrtjela kao hrčak u kolu, pokušavajući riješiti sve odmah. Shvatila sam da nekad nije vrijeme za rješenje, i to je velika lekcija koju sam tek nedavno uspjela usvojiti, kako u poslovnoj tako i u privatnoj sferi. Ponekad je najbolje jednostavno pustiti problem koji ne možeš odmah riješiti i dopustiti sebi da se odmakneš od njega.
Moda i umjetnost često idu ruku pod ruku. Kako vam odjeća pomaže da se osjećate utemeljeno u svom glumačkom karakteru?
Priroda mog posla nalaže mi da uvijek trebam paziti kako me ljudi promatraju, stoga se trebam odijevati pristojno, da ne kažem lijepo. Volim ženstveni stil odijevanja, jer smatram da moja ženstvenost čini dio mog identiteta. Volim dobre haljine, dobra odijela, visoke pete, iako ih sada počinjem sve više izbjegavati. Klasika je uvijek tu – dobra torba, kvalitetne cipele. No, s godinama počinjem sve više izbjegavati trendove i radije ulažem u kvalitetne, vječne komade odjeće koji će trajati i moći se nositi godinama.
Kada ste bili najponosniji na svoju modnu kombinaciju?
Nedavno, kada sam bila članica u polufinalnom žiriranju za Međunarodnu nagradu Emmy održanoj u Sofiji. Tada sam nosila dvije kombinacije – jedno bijelo odijelo s potpisom Larie by Marina Lacković i predivnu haljinu Matije Vuice. Bio je to zaista poseban trenutak, s posebnim pripremama i odabirom odjeće.
Pročitali ste dio velikog intervjua objavljenog u magazinu DIVA STYLE, koji možete pronaći na kioscima od 31. listopada: