'Ono što je lijepo treba pronaći, što je istinito otkriti, što je nužno napraviti, a što oslobađa živjeti' bio je životni moto prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885. – 1923.) koji je u svojem prekratkom životu doslovno slijedila. Uvelike je to uspjela zahvaljujući svojem plemičkom podrijetlu no kako je za života iskusila niz značajnih povijesnih promjena i njezin se lik u posljednjih sto godina različito tumačio. Ovisno o aktualnom društveno-političkom trenutku, za razliku od ostalih hrvatskih skladatelja o kojima se mišljenja u pravilu nisu mijenjala, Dora Pejačević u jednom je trenutku bila socijalistkinja, u drugom kontesa, a u trećem LGBT osoba. Svako je vrijeme o njoj govorilo svojim jezikom. Zato u novoj monografiji, u izdanju Školske knjige, "Dora Pejačević – Životi i svjetovi" njen autor, muzikolog i diplomat Domagoj Marić, ujedinjuje sve živote nekonvencionalne plemkinje čija djela danas izvode ugledni glazbenici poput Simfonijskoga orkestra BBC-a i Gewandhaus orkestra iz Leipziga.
Raskošna knjiga na više od 300 stranica rezultat je iscrpna znanstvenog rada i muzikoloških istraživanja u europskim i hrvatskim arhivima i raznim ustanovama u Dresdenu, Münchenu, Beču, Pragu, Zagrebu, Našicama i Osijeku. Unatoč znanstvenoj metodologiji, knjiga nije pisana samo za stručnu publiku, već zanimljivim jezikom namijenjenim i širokom čitateljskom krugu zainteresiranom i za intrigantan privatni život te prve moderne hrvatske skladateljice. Dorin život ispisan je u sedam poglavlja i bogato je potkrijepljen fotografijama nabavljenim kako iz hrvatskih i međunarodnih arhiva tako i iz privatnih kolekcija. Uglavnom su to obiteljske fotografije, prikazi raskošnih interijera dvoraca, vrtova i društevnog života rezerviranog za veliku manjinu, poput primjerice trenutaka u kojima igraju tenis koji je i Dora rado i dobro igrala. U knjizi je i nekoliko fotografija Banskih dvora u kojima je obitelj stanovala za boravka u Zagrebu, gradu u kojem su nastala i Dorina dva rana ciklusa klavirskih minijatura "Maštanja" 1903. i "Život cvijeća"1904. godine.
Tu je i obilje njenih pisama, prevedenih novinskih članaka i novih informacija o skladateljici o kojima su nam nešto više rekli urednici monografije Sonja Miličević Vukelić i Goran Bukan Breberić.
- Uz niz do sada nepoznatih pisama, kao prvi put ovdje predstavljen izvor ponajprije treba spomenuti hemeroteku Dore Pejačević, album koji nam je otkrio mnogo novih detalja – od mjesta gdje su izvođena njezina djela do glazbenika s kojima je svirala. Novinski tekstovi u hemeroteci prvorazredni su izvori za proučavanje njena skladateljskog razvoja, zbog čega su neki prevedeni na hrvatski jezik i u cijelosti citirani u knjizi. Hemeroteka nam je omogućila potpuno nove spoznaje o glazbenom životu u Banskim dvorima, o koncertima s početka stoljeća na kojima je nastupala sa svojom majkom, o glazbenom životu u Našicama i o načinu na koji su o skladateljici pisali njemački kritičari. Osobito važan i zanimljiv izvor iz hemeroteke su kritike objavljene na mađarskom jeziku, koje do sada također nisu bile predmet istraživanja - govore urednici pa nastavljaju:
- Konačno, uz do sada nepoznate izvore, bilo je potrebno poznate izvore pročitati u novom svjetlu. Govoreći o izvorima, potrebno je napomenuti da se već na samom početku istraživanja nametnuo zaključak o jednoj vrsti tekstova koji su bogato vrelo za biografiju i stvaralaštvo Dore Pejačević, možda u većoj mjeri nego kod ostalih hrvatskih skladatelja. Riječ je o njezinim pismima. Naime, čak i ona u kojima drugu osobu obavještava o nekoj manje važnoj temi, odlikuju njen izrazito visok stupanj introspekcije, preciznost izražaja i birani jezik. U knjizi je tako prvi put javnosti predstavljeno pismo koje Dora iz Dresdena piše zagrebačkom knjižaru Gjuri Trpincu, s molbom da od drezdenskog izdavača naruči nekoliko primjeraka netom objavljene zbirke "Život cvijeća". Prvi je put predstavljeno i pet kraćih pisama poslanih njezinoj našičkoj prijateljici Felicitas Marjanović rođenoj de Chavanne, koja se čuvaju u vlasništvu Radovana Marjanovića Kavanagha, unuka Felicitas. Imajući na umu da su pisma Dore Pejačević do sada prevodili autori koji su na različite načine pristupali jezičnoj i intelektualnoj sofisticiranosti njezina izražaja, pisma su u ovoj knjizi ponovno prevedena na hrvatski jezik. Osim triju pjesama, čiji su prepjevi potpisani, svi prijevodi pisama, novinskih i ostalih tekstova izvorno objavljenih na stranim jezicima potječu od autora knjige.
Kao što znamo Dora Pejačević rođena je u Budimpešti 1885. godine kao kći hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, a djetinjstvo je provela u Budimpešti, Našicama i Osijeku. Dora joj nije bilo pravo ime, na krsnom listu joj piše Maria Theodora Paulina. Dora joj je bio nadimak skraćen od imena koje je dobila po ocu. Već zarana pokazuje interes za glazbu pa ju sviranju klavira podučava mađarski orguljaš Károly Noszeda. Kada se obitelj zbog banske obveze Dorina oca preselila u Zagreb, nastavila je privatno pohađati sate glazbe kod Cirila Juneka, Dragutina Kaisera, Vaclava Humla. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. Ta zaljubljenost u umjetnost prerasla je granice pronalaženja tek razonode u glazbi i postala je njen poziv, a kada su to osvijestili i njezini roditelji, šalju je na daljnje školovanje u Dresden, a potom i München. Valja napomenuti kako nije prva koja se u obitelji bavila glazbom. Naime, njena majka, saznajemo u monografiji, nastupala je kao pijanistica, solo pjevačica i glumica, čak je i skladala ali u bitno manjem opusu i kvaliteti od svoje kćeri, navodi autor monografije. Tadašnji novinski tekstovi pratili su hvalospjevima nastupe Dorine majke, što smatra autor ove knjige, možda treba uzeti s oprezom imajući na umu tko joj je bio suprug i činjenicu da je navodno pisanje tih kritika nerijetko organizirala sama. Ona i Dora imale su kompleksan odnos. U pismu Rosi Lumbe Mladoti Dora svoju majku opisuje kao 'personificirani nemir i prvorazrednu tiranska narav", a njihovom odnosu posvetila je i svoje najsloženije djelo Simfoniju u fis-molu 0p. 41.
Dora je tečno govorila šest jezika, a o njezinoj golemoj erudiciji svjedoči i njen Dnevnik pročitanih knjiga, u kojem je velik broj antologijskih naslova s područja religije, psihologije, lijepe književnosti, napisa o glazbi, ali i političkih i filozofskih rasprava, što na početku stoljeća nije bila uobičajena "ženska" lektira. U monografiji doznajemo i da je obožavala Wagnera i čitala Nitchea i sudeći po pismima bila dobro upućena u polemiku između njih dvoje među kojima se nakon početnog prijateljstva i povjerenja kasnije razvila snažna netrpeljivost. Preko prijateljice, barunice Sidonije Nádherný von Borutin, upoznala je velikane njemačke književnosti Karla Krausa i Rainera Mariju Rilkea koji su bili fascinirani njezinom glazbom. Živjela je intenzivno, često putovala po europskim metropolama, odlazila u London, Rim, Pariz, Prag, a 1912. sa sestrom Gabrijelom, guvernantom Edith Davison i ujakom Velimirom Vayaem posjetila je i Egipat. Pismo s dojmovima o Egiptu, koje po povratku iz Našica šalje prijatelju iz djetinjstva Johannesu Nadhernom, a objavljeno je u cijelosti u monografiji, otkriva i njen književni talent. U njemu piše: "Egipat je zemlja kontrasta, a oni stoje tako neposredno jedni uz druge, da je isprva teško moguće zaključiti, ne isključuju li oni neki određen osjećaj harmonije. Dva ili tri kilometra širok pojas plodnog tla, koji se proteže duž cijeloga Nila, kao da je nožem prerezan tamo gdje počinje beskonačna pustinja. Potrebno je samo nekoliko koraka da se od velikih hotela, uređenih u modernom komforu i luksuzu, nađete usred života i vreve domaćeg življa koje je bez premca po pitanju oskudice, nečistoće, prljavštine i divlje buke! U Kairu možete živjeti kao u Parizu, ali i kao da živite u Kristovo doba!"
Nakon svojeg prvog tzv. njemačkog razdoblja i školovanja, 1913. Dora se vraća u Našice gdje ostaje sve do udaje 1921. godine. Od tamo je odlazila na putovanja i plodno skladala, najradije u vrtnom paviljonu dvorca, te provela Prvi svjetski rat. Rat, navodi autor monografije, nije gledala prekriženih ruku. Bila je predsjednica našičkog Crvenog križa i inicirala osnivanje Odbora za podupiranje siromašnih obitelji mobilizovanih vojnika i redovito posjećivala i njegovala ranjenike zbog čega je i odlikovana.
U tom ratnom vihoru dogodio se još jedan važan trenutak za povijest hrvatske glazbe, a o kojem piše autor monografije - Simfonijski koncert mladih hrvatskih skladatelja 1916. u HNK Zagreb na kojem je među šest imena Dora bila jedina žena i prva naša skladateljica čija je biografija objavljena u programskoj knjižici koncerta. Uz nju su se tada javnosti predstavili i Krešimir Baranović, Božidar Širola, Franjo Dugan, Svetislav Stančić i Antun Dobronić. Bio je to važan događaj koji je pozitivno utjecao na ulogu žena u hrvatskoj glazbi, ističe autor.
Nakon udaje za austrijskoga časnika Ottomara von Lumbea, sedam godina mlađeg od nje, Dora Pejačević preselila se u Dresden, a potom u München. Nedugo nakon što je carskim rezom rodila sina Thea preminula je u 38. godini. Njeno tijelo vlakom je dopremljeno u Našice gdje je pokopana uz prisutnost 4000 ljudi, a suprug ju je nadživio čak 55 godina. Brzo je, navodi autor u monografiji, pronašao novu partnericu, Amerikanku i za njom odselio u bolji svijet, a sina ostavio baki i djedu u Našicama. Ottomar je starost dočekao s trećom suprugom u Beču.
Kako kaže Domagoj Marić, Dora je doista bila kompleksna osoba na razmeđi svjetova, političkih sustava, rušenju konvencija, i u životu i u glazbi, rata i mira...pa u tome valja tražiti i razloge zašto je 50 godina nakon svoje smrti pala u zaborav, o kojima autor u knjizi opširno piše, a pojasnili su nam ih i urednici monografije.
- Splet nekoliko razloga i okolnosti htio je da do renesanse Dore Pejačević dođe tek pola stoljeća poslije njezine smrti. Kao razloge tomu možemo navesti nekoliko činjenica koje nisu previše povezane s njezinom glazbom, a iako se katkad ističe suprotno, presudno nije bilo ni to što je bila žena. Prva otežavajuća okolnost bio je povijesno-politički kontekst. Iako se u intimnim zapisima jasno distancirala od društvenog sloja i elite kojoj je pripadala, Dora Pejačević ipak je u svojoj sredini ponajprije doživljavana kao skladateljica odrasla u monarhijskim okolnostima i to kao potomak Monarhiji odane obitelji. Sve ono što je prije pomagalo skladateljičinom usponu, uskoro je postalo teret. Nakon sloma Monarhije za njezin opus nije bilo previše mjesta u glazbenim institucijama nove jugoslavenske države, kao ni u ostalim državama nastalima na razvalinama Austro-Ugarske Monarhije ili Njemačkog Carstva. Prezime je odavalo hrvatsko podrijetlo, a boravci u inozemstvu bili su ipak prekratki da bi Dora Pejačević nakon smrti 1923. postala sastavni dio glazbenog repertoara Weimarske Republike, Republike Austrije, Čehoslovačke ili okrnjene Mađarske. Jedino središte iz kojega je mogla krenuti njezina renesansa bio je, dakle, Zagreb. Međutim, novi nacionalni smjer nakon južnoslavenskog ujedinjenja u prosincu 1918. nije previše mario za njena djela. Uostalom, ni ona zbog svojega kozmopolitskog svjetonazora nije sudjelovala u njegovoj pripremi tijekom drugoga desetljeća 20. stoljeća - pojašnjavaju Sonja Miličević Vukelić i Goran Bukan Breberić pa nastavljaju:
- Druga okolnost koja je pogodovala manjkavom interesu za njen opus je i skladateljičina introvertirana narav i osobni doživljaj nepripadnosti društvenim krugovima ni jedne sredine u kojoj je djelovala. Dora Pejačević zapravo nije bila previše zainteresirana za javno izvođenje svojih skladbi. Ili, ako je i htjela da joj se djela izvode, onda to nije bilo s ciljem stjecanja slave. Dorina prijateljstva i poznanstava svodila su se na osobe njezina društvenog sloja, koje su se nakon 1918. našle u sličnom položaju kao ona, ili nakon 1945., kao što je bio slučaj s Dorinom prijateljicom Sidonijom Nádherný u poslijeratnoj Čehoslovačkoj, još i u lošijoj. Iako se redovito ističe da je Dora Pejačević imala jedinstvenu prigodu biti u kontaktima s poznatim osobama kao što su Karl Kraus i Rainer Maria Rilke, zapravo se nije radilo o prijateljstvima nego o poznanstvima. Treći razlog za zaborav Dore Pejačević nakon 1923. jest manjak obiteljske potpore za daljnji život njezina opusa. Ostarjeli i s veoma smanjenim utjecajem u usporedbi s razdobljem prije 1918., narušena zdravlja i potreseni tragedijama gotovo istodobnoga gubitka dvoje djece i dvoje unučadi, skladateljičini majka i otac imali su ograničen prostor djelovanja. Naime, iste godine kada su pokopali kćer Doru, Lila i Teodor Pejačević izgubili su i sina Marka i njegovo dvoje djece. I Dorin suprug Ottomar uskoro je prestao pokazivati zanimanje za njezin glazbeni opus. I četvrti razlog za pomanjkanje zanimanja za Doru Pejačević do sedamdesetih godina 20. stoljeća praktične je prirode. Dok njezina ostavština nije bila prenesena iz Beča u Zagreb, u Hrvatskoj ni fizički nije bilo mnogo nota iz kojih su se skladateljičina djela mogla izvoditi. Nekoliko godina nakon što je ostavština stigla u Zagreb, hrvatske glazbene institucije počele su potkraj sedamdesetih godina objavljivati nova izdanja njenih skladbi.
Dakle, kako zaključuje i autor monografije Domagoj Marić, Dora Pejačević bila je iznimno nadarena, ali i složena osoba te bi svako pojednostavnjivanje njezine višeslojne osobnosti skladateljici nanijelo nepravdu. Čak i onome tko ne zna ništa o njezinu stvaralaštvu i burnome životnom putu, kaže, ova će knjiga otkriti zanimljivu i tankoćutnu osobu koja zaslužuje da joj se posvetimo.
Slažemo se sa svakim ispisanim retkom i dodajemo da će ova monografija i dodatno pomoći sve boljoj percepciji Dore Pejačević i u međunarodnim okvirima jer u planu je skori njen prijevod na engleski jezik.