Kad u Google upišete Natko Beck, vrlo je vjerojatno da ćete među prvim rezultatima dobiti pojmove koje ne možemo često vidjeti da stoje jedan pored drugog. Radiolog i influencer. Natko je jedan od onih liječnika koji, osim što marljivo i predano radi svoj posao na Srebrnjaku gdje, kako sam kaže, pomaže malim bolesnicima, svoje znanje nesebično dijeli i na društvenim mrežama. Facebook, Instagram, TikTok... Nijedna mu mreža nije nepoznata, a na svakoj približava nerazumljive medicinske pojmove, rješava zablude, razbija stare mitove...
S Natkom sam prvi put razgovarala u travnju, još u počecima pandemije, kad je i karantena bila na snazi, a od tad mi je u sjećanju njegova rečenica kako se protiv gluposti i teorija zavjere bori racionalnim razmišljanjem i znanstvenim činjenicama, a ne onime što zvuči kao melem za strah.
Kako si u ovim ludim vremenima? Radiš u bolnici, a nama koji smo daleko od nje teško je i zamisliti kakva je situacija tamo...
– Dosta ludo :) Luda vremena, lud i ja, ludi svi. U bolnici je situacija, sad dok ovo pišem, solidna. Pokušavamo organizirati optimalan protok malih bolesnika uz zaštitu ustanove od proboja virusa, što jedno s drugim dosta teško ide, a u narodu se kaže “kao da pokušavaš napraviti pitu od...”. Ova je pandemija bacila mnoge nove izazove pred nas, možete misliti kako je to u bolnici koja je baš za plućne bolesti, a sad nam dolazi sezona respiratornih infekcija i vrh vala epidemije COVID-19 u isto vrijeme. Sve su respiratorne bolesti u prvoj fazi gotovo iste pa nam to otežava prijem i trijažu. Dajemo najbolje od sebe, organiziramo kontejnere i grijane šatore, istražujemo raznu opremu, testove koji se nude... Ali sve to još nije adekvatno da bi se osigurao normalan protok i obrada tako da svaki dan očekujemo da će se dogoditi komplikacija, sve što zvuči dobro na kraju ispadne manje dobro, a svaki problem koji ne riješimo na vrijeme samo se krene povećavati kao gruda na snježnoj padini. Sve su to problemi u ovoj čitavoj priči.
Kako se opuštaš od svega, mičeš od stresa? Znam da si ljubitelj prirode, glazbe, umjetnosti... Pa daj nam neke svoje favorite! Kamo voliš otići, što si puštaš na sluškama, što voliš pogledati, što čitaš?
– Nažalost, ne mogu se maknuti od stresa, kako god da okrenem, on mi je suputnik. Točno je da na trenutke postižem kratko opuštanje, ali to se svodi na šetnje sa psom, šetnje s mojim curama, a čak i prometnu gužvu koristim za opuštanje u autu. Navečer nekad “odgljivim” na kauču uz igricu na mobitelu ili čitajući nešto nemedicinsko. Glazba je uvijek oko mene, volim imati soundtrack života, Soundcloud mi tu jako pomaže, ali to je samo kad sjedim i radim ili vozim. Dok šećem ne nosim slušalice, njih tako i tako izbjegavam u zadnje vrijeme, više volim osluškivati zvukove. Odnedavno imamo i mali akvarij doma, nevjerojatan je gušt gledati u ribice i račiće dok rade svoje podvodne stvari. To je skroz smirujuće. Volim pogledati i koju epizodu svojih omiljenih serija, volim znanstvenu fantastiku, dokumentarce, volim i poneki isprazni film, čisto da malo blejim u ekran. Ništa od ovog ne smatram baš kvalitetnim antistresom, ali takva mi je realnost. Sretan sam kad ne zaspim čim dotaknem jastuk pa stignem odraditi autogeni trening ili meditaciju, preko dana ne nalazim puno vremena za to. Zato koristim gužve u autu pa prakticiram duboko disanje. To su neki moji alati u ovoj realnosti. Ono što bih želio, naravno, izgleda drugačije, ali spoj svakodnevice i mojih osobina dosegao je tek ovu razinu.
Kako izgleda jedan tvoj uobičajeni radni dan? Kako je raditi u dječjoj bolnici?
– Prije 13 godina počeo sam raditi na Srebrnjaku kao znanstveni novak, a onda sam 10 godina radio s odraslima. Sad kad sam se vratio, mogu reći da je to mjesto na koje pripadam. S malima mi je veliko zadovoljstvo raditi jer su to najbolji ljudi, dobri i iskreni. Nije fer da postoje dječje bolesti pa se trudim da im boravak u bolnici ili na pregledu bude što zabavniji i poučniji, barem dok sam ja u blizini. Rad s djecom najveća je nagrada jer ne postoji ništa bolje nego vidjeti male bolesnike kako zdravi napuštaju bolnicu, a s druge strane, nema tužnijeg nego gledati dječju patnju. Kad vidim tugu ili strah na dječjem licu, dajem sve od sebe da nestanu. Dječja bolnica je kao i svaka druga realno, ali treba više empatije, brige i više profesionalnosti nego u ovima za odrasle jer mali to i zaslužuju. Kad radite s djecom, radite i s roditeljima, a komunikacija je dvostruka, jedno s djetetom, drugo s roditeljem i to najčešće ispada onaj teži dio. Za mene bolje mjesto ne postoji. U bolnici radim ultrazvuk malim bolesnicima i ambulantno te očitavam RTG nalaze.
Gdje tražiš dozu optimizma, što te veseli ovih dana?
– Ne tražim. Optimizam u tom smislu već dugo ne prakticiram. Trudim se živjeti što više mogu u realnoj realnosti, koja je, naravno, iskrivljena mojim urođenim ili stečenim kognitivnim greškama. Stoicizam mi je kroz godine puno pomogao da se više opustim u toj realnosti, a uvijek se nadam najboljem, dok istovremeno računam na najgore. Volim svoj posao, tako da mi i on predstavlja veselje, ali pravo veselje nalazim tek u smijehu svoje kćeri Lole ili supruge Tajane. Ti osmijesi su meni sve na planetu, od njih se iznutra rastopim i navučem osmijeh kojeg nisam ni svjestan. Primjećujem stvari u okolini, sitnice koje me isto vesele, vidjeti ježa u parku ili neki lijepi kadar prirode, nekad samo sunčeva zraka, o moru da ne govorim. Uživam u hrani, dobar zalogaj uvijek je veselje. Dobar “meme” na mobitelu isto me razveseli, to su te sitne nagrade koje mozak dijeli. Optimizam trebamo graditi kao društvo, kao trend, da svi skupa radimo da nam bude bolje u cjelini.
Odlična je stvar što se u medijima sve više stavlja naglasak na stručnjake poput tebe, koji na laički način žele informirati i naučiti druge, pogotovo u ovom moru raznih informacija. Pa, odgovara li ti ta medijska pažnja, Instagram-komentari (pozitivni i negativni) ili bi se radije vratio na početak i ostao “anoniman”, barem kad je riječ o društvenim mrežama?
– Ne odgovara mi ta pažnja, iskreno. Ne radim to zbog te pažnje ili narcisoidnosti, nego mi je misija govoriti jer previše ljudi šuti ili pak ne koristi društvene mreže na ta način. Ako šutimo o problemima i pravimo se da isti ne postoje, i mi smo dio problema. Medijska pažnja je poželjna u toj misiji, pa mi je drago da sam uspio doći do razine da neki određeni dio populacije svakodnevno komunicira sa mnom o zdravlju. Ne radim ovo zbog novca ili klikova, radim ovo zbog ljudi. Moja anonimnost je cijena koju plaćam da bih mogao raditi ono što osjećam da nužno treba. Nije sve za svakoga, a ja sam svjestan da se u tom medijskom dijelu dosta dobro snalazim.
S Instagramom se vežu i suradnje – bi li pristao na neku kad bi bila u skladu s tvojim stajalištima? Ako da, što bi to bilo?
– Bilo je već suradnji, sve su stvari vezane uz programe koji se tiču prevencije ili nekog specifičnog problema, npr. s Ministarstvom sam radio tjedan kretanja, za Europsku komisiju odradio sam neke sitnice, aktivno podržavam projekte “Budi MRak” i “Živjeti zdravo” i još nekolicinu manjih. I pišem neke tekstove tu i tamo, ali tu dosta štekam: jer ne nalazim vrijeme i, realno, grozno pišem :)
– Sjajno, volim TikTok, ali nemam dovoljno vremena. TikTok traži kreativnost, u biti sve mreže traže svakodnevni angažman. To ja ne stižem, nisam profesionalan influencer, nego amater, pa tako i stižem do toga. Tako da mi je i reach skroman, ali to ne znači da je uzaludan, imam super komunikaciju s nekolicinom mladih ljudi, imaju pitanja, ja imam odgovore, imaju zablude, pa razgovaramo o njima... Volio bih da imam više vremena i živaca za TikTok i Instagram, ali realnost diktira neki svoj tempo.
Ovog si ljeta postavio UZV ambulantu u Supetru i Bolu – kakve su bile reakcije, kakvo je to bilo iskustvo?
– Volontiranje me dugo okupira, volim raditi stvari bez da očekujem išta jer me takve stvari najviše ispunjavaju. Priča Brač oblikuje se svake godine kad dođem u nešto novo. Moji frendovi iz CTA komunikacija bili su mi inspiracija s „Bračkim pupoljcima“ pa je ove godine bila takva akcija. Prošle smo godine u Bolu organizirali sve da bismo omogućili svim mještanima da dođu na besplatan pregled. Poanta toga je pružiti ono što mogu, to je neka biblijska fora. Isus mi je oduvijek idol, bez zafrkancije. Sve je radio besplatno i za sve. Nije tražio novac da izvede čudo, nije bježao od gubavaca, ljudi iz mračnih uličica ili grešnika, tako se i ja trudim živjeti. Ako imaš neko znanje i alat, a ne dijeliš ga s drugima, onda nešto nije u redu. Ima dovoljno vremena za zaradu, treba i vratiti nazad, nesebično i od srca. A ono što slijedi puno je veća nagrada od samog novca. Ljudi Brača su me kupili, ali i svi drugi ljudi također. Ja sam tu zbog svakoga, tako gledam svoj poziv i tako vidim svoj smisao života. Altruizam je najveća nagrada.
Što dulje traje pandemija, to je više teoretičara zavjere, antimaskera, antivaksera... Što bi poručio, kako ostati svoj, kako nekome tko je “zastranio” (a navodno su se i prijateljstva preki- dala u ovoj situaciji zbog različitih stajališta) objasniti činjenice?
– Jednostavno je. Živimo u demokraciji, što znači da smo većinski odabrali ljude koji nas vode. Ti ljudi moraju donositi odluke. Te odluke mi imamo poštovati slagali se s njima ili ne. Ja se ne slažem s pola odluka Nacionalnog stožera, ali ih sve slušam jer taj neposluh ne vodi nikamo. Nije konstruktivan. Razgovora i kritika i te kako može biti, ali bunt radi bunta nikako. To je prva stvar. Druga je da nemamo svi isti kapacitet, nemamo iste škole, kognitivne spoznaje i greške, emocionalnu inteligenciju, društveno znanje da bismo mogli svi sve razumjeti. Kad tome dodamo da se borimo protiv nečeg potpuno nepoznatog, onda nam postaje jasno da će ljudi biti u strahu jer isti proizlazi iz neznanja. Što više znamo, manje je straha. Nažalost, postoji i mašinerija koja živi od straha i polarizacije društva, a njihovo je vrijeme također sada, pa sve to skupa čini ovu šarenu dosta sumanutu sliku koju sad imamo prilike promatrati. Ja se vodim znanjem, dakle ono što znam i razumijem to komentiram, a ono što ne znam to vjerujem da netko drugi bolje zna, pa čak i da radi grešku za greškom, nemam iluziju da bih ja bolje. Npr. ekonomiju ove države iduće godine ja ne mogu i ne želim komentirati. A ljudi sa svih strana misle da je medicina ili broj ili maska ili virus ili PCR, a realnost je da je puno, puno dublje nego što se priča i piše o tome. To vidim. To znam. Od organizacije posla do empatije, sve to je medicina, a ne samo nešto što bi neki super menadžer doveo u red. Nije to “kruha pa namazat”. O prijateljstvima i raskidima nemam puno za reći, no da su mnogi ljudi postali vrlo militantni u svojim stavovima, govor mržnje je svakodnevica, širenje lažnih vijesti je svakodnevica, sve to dovodi do polarizacije na društvenim mrežama, a to nerijetko završava blokovima i banovima. To je samo nastavak priče o manjku kulture i dijaloga, a vozi na kerozin straha i neznanja.Ima i dosta toksičnog tu, ne vidim ništa loše u tome da ljudi koji imaju dijametralno suprotne poglede na ovako važnu stvar više nisu prijatelji na društvenim mrežama. Moj krug prijatelja u stvarnom životu ovakva stvar ne može ugroziti jer nam vrijednosti koje imamo počivaju na malo čvršćim granama. Zato se i kaže da čovjek nema puno pravih prijatelja. Mislim da tu riječ koristimo potpuno krivo. Ovo što se raskida su više online prijateljstva, koja realno ništa ne znače, to nisu ljudi koji će ti doći pričuvati psa, posuditi novac ili pokupiti dijete.
Što ti najviše nedostaje od nekog uobičajenog života prije korone? Jesi našao neku svoju formulu kako se boriti protiv toga?
– Ja sam prilično društven čovjek i volim kontakt. Volim zagrliti ljude, stisnuti ruku, volim ići među ljude. Fali mi zagrliti moju staru baku i roditelje, koje gotovo da i ne vidim. Fali mi vidjeti ljude koje volim i družiti se s njima. Nemam recept.
Imaš li neki osvrt, poruku o 2020.? Vjerujem da svi imamo neki komentar... Ili ipak gledaš samo naprijed?
– Živiš samo danas. To nije floskula. Iz 2020. samo vučem spoznaje znanstvenika i svoja opažanja o tome što se može bolje i kako, ali ne mislim da je ta godina išta kriva. Ovo je najblaža pandemija ikad, ne ubija djecu, smrtnost je relativno mala, srećom nije na razini kuge ili španjolske gripe. Zahvalan sam na tome. U budućnosti se samo nadam da neće biti rata i da će ekonomske i političke elite biti pametnije od onih koji se prepucavaju na društvenim mrežama. Mene djed učio da je sve dobro dok ne tuku, a vjerujte, proživio je mnogo toga. Tako i ja gledam život. Zahvalan na svakom danu, veselim se svakom novom i učim iz prošlog, pa dok ide, ide. Kao društvo imamo prostora za napredak i to jako puno. Ne sviđa mi se trend koji vidim zadnjih desetak godina u Hrvatskoj, volio bih da idemo prema višoj razini kulture, edukacije i znanosti, a ne da nazadujemo po tim pitanjima. Opet, smatram da je upravo odgovornost svakog od nas da pokušavamo oplemeniti svoju okolinu kako bi nam svima bilo bolje. Držim svima fige da ostanu zdravi i da imaju topli dom.
Zahvaljujemo Program Baru na ustupljenoj terasi za snimanje
Na kioscima potražite Divu Style, glossy izdanje na 180 stranica! Zvijezda naslovnice je Barbara Kolar, a dolazi u kompletu s Borboleta narukvicom za 49,90 kn