Sjećam se kad sam kao trinaestgodišnjakinja prvi put kročila na milansku Piazzu del Duomo. U sebi sam pomislila kako bih željela jednog dana živjeti u tom gradu i u nama bliskoj, ali po mnogočemu različitoj kulturi. Od tada mi je to san kojem se često vraćam. Deset godina poslije, sjedim za svojim radnim stolom u jednoj milanskoj četvrti, a glavom mi se vrti bezbroj misli koje bih voljela ovdje sažeti. Poznajete onaj osjećaj kad u vama pršti strast za nečime, toliko jaka da to silom želite prenijeti drugima jer, što je ljepše nego kad se netko smije s onom žilom posred čela dok govori o onome što ga u životu veseli? Ta izrazito vidljiva žila trenutačno pripada meni, Ivi Marušić, studentici novinarstva koja prvi dio ove nepredvidljive godine provodi u talijanskom srcu ekonomije i mode, Milanu.
Pišem vam sredinom ožujka, tri tjedna od svog dolaska, a i dalje se svakoga jutra budim s misli kako je nestvarno da sam baš sada, u jeku pandemije, ostvarila jedan od svojih snova. U Milano sam došla na studentsku razmjenu, točnije dobitnica sam stipendije Erasmus programa na Università Cattolica del Sacro Cuore. Odlazak na Erasmus jedinstvena je prilika za svakog studenta koja mu omogućuje da se oblikuje kao samostalna osoba spremna na promjene. Za stipendiju sam se prijavila u veljači prošle godine, no već su u ožujku putovanja u najbliži dućan postala luksuz. Rezultate sam doznala jedne svibanjske večeri. Mama i ja te smo se večeri smijale ispijajući crno vino, govoreći kako imam sreće da idem tek tamo u veljači sljedeće godine jer će se dotad situacija sigurno smiriti. No, eto nas – tu smo gdje smo – a mama i ja se i dalje smijemo, ali ipak na telefonskoj relaciji Zagreb – Milano.
Krajem ljeta saznala sam kako će se nastava za strane studente na fakultetu izvoditi isključivo online. Entuzijazam mi je tada počeo polako padati, ali kao što genijalna Diane von Fürstenberg kaže: „Kad sumnjate u svoju moć – dajete moć svojim sumnjama.“ I baš kada sam pomislila kako mi je odlazak onemogućen, krenula sam slati mailove institucijama koje se brinu o studentima na razmjeni. Nakon tjedan dana i izmijenjena 23 maila, dobila sam potvrdu: “Draga Iva, možete u Milano s punom stipendijom.” Vratila se ona žila s početka s kojom sam svima objašnjavala zašto baš sada, dok cijeli svijet stoji, idem studirati iz svoje sobe u Milanu.
U Italiju sam oduvijek bila zaljubljena. Nisam sigurna kojeg sam trenutka to prvi put osjetila, ali odmalena sam očarana talijanskim jezikom, načinom komuniciranja, elegancijom, umjetnosti, modom, glazbom, gradovima, ulicama, umjetnosti talijanske kuhinje. U mojoj se obitelji Italija često spominjala, tata je kraće vrijeme radio ondje, djed i brat studirali, a ja sam o njoj maštala. Kada bi me pitali kamo bih otputovala, uvijek bih Italiju prvo spomenula, premda je odgovor na to pitanje često nešto nedostupno i nedostižno. Jezik govorim, a čak sam doživjela situacije u kojima su se ovdje čudili kako sam ga tako dobro naučila. Mislim da je u njihovoj komunikaciji bitniji način na koji nekome pristupaš. U životu je ionako mnogo toga u samopouzdanju i prezentaciji.
No, kažu kako ovdje jezik možeš govoriti perfektno, ali da te tvoje svakodnevne navike otkrivaju. Primjerice, ako u poslijepodnevnim satima u kafiću naručiš capuccino, a ne espresso, nije bitno ni kako govoriš jezik ni nosiš li u sebi talijansku eleganciju jer se popodne ne pije capuccino. Također, pravi Milanese kavu ne ispija satima: pije ju za šankom jer nema vremena. Poželjno je da je pritom u tamnoplavom kaputu, prekriženih nogu, s cipelama od brušene kože u smeđoj boji. A također je poželjno da je vrijeme aperitiva od šest do osam navečer, kada se Milanese opušta nakon radnog dana uz spritz ili negroni.
U novim upoznavanjima često me pitaju imam li hobi. Dakako, moj je hobi moda. Manekenstvom se bavim od svoje šesnaeste godine, iako me više zanimala pozadinska priča modnog stvaralaštva. Zapravo, najdraži hobi mi je promatranje ljudi na ulici, odnosno la gente della strada, i njihovih kombinacija, kretnji, pogleda. Mislim da sam na pravom mjestu. Kad nisam na online predavanjima, vrijeme provodim šećući gradom, diveći se arhitekturi i ljepoti svake mirnije ulice koje se najčešće nalaze uz bok onih poznatih preplavljenih ljudima.
Ne koristim navigaciju, trudim se izgubiti se u svakoj ulici, stići do kraja jedne, skrenuti u drugu još posebniju od prethodne, pa treću, četvrtu, u petoj ugledati uglađenog starijeg gospodina pod maskom, odjevenog kao da je na putu za Scalu, ili pak gospođu koju odjeća toliko dobro nosi. Takve se gospođe jedinstvena stila ovdje zovu le sciure, a otkriva ih besprijekorna i bezvremenska elegancija. Najčešće ih se može primijetiti u četvrti Brera, umjetničkom srcu grada koje očarava atmosferom i brojnim koncept trgovinama. Stoga, govorimo li o milanskoj uličnoj modi, najviše me oduševljava vidjeti le sciure. No, nije sve u kvalitetnim komadima koje one nose. Fascinirana sam njihovim pristupom životu i starenju. Njihova dobra energija i prije svega volja da se u zrelim godinama toliko brinu o svome izgledu počiva na tome da se na taj način skrbe o svojem unutarnjem zadovoljstvu.
Mislim da nas u životu najviše inspiriraju stvari oko nas, ono što gledamo i što nas okružuje. Nije teško biti elegantan Milanese kada si utopljen u milansku scenografiju. Da, mnogi kažu kako je Milano najmanje „talijanski“ grad od svih gradova na poluotoku. To je možda točno usporedimo li ga s poviješću i umjetnosti Rima ili Firence. No, Milano nudi tradicionalno i moderno, spaja povijest i budućnost arhitekture, oduševljava poznatim znamenitostima poput svoje gotičke katedrale, prolaza Vittorio Emanuele II, kazališta La Scala ili muzeja Pinacoteca di Brera koji nudi neka od najvažnijih djela talijanske umjetnosti. I premda posjetitelji vjerojatno neće umrijeti od ljepote, kao u Sorrentinovu filmu „La grande bellezza“, sigurna sam kako će ih ipak oduševiti njegove ulice, palazzi, ulazi i stubišta, skrivena dvorišta. Njegova čar mnogima nije vidljiva na prvi pogled, no on je svejedno grad pun iznenađenja za one koji su spremni na dublje promatranje. Svaka zgrada i svaka ulica nose svoju priču. Meni je on najljepši kada zalazi sunce, tada kad grad poprimi narančaste nijanse, a Talijani kreću na svoj aperitivo.
Narančasta je i boja zone u kojoj od prošlog tjedna živimo u Milanu. Ona podrazumijeva zatvaranje kafića, restorana, muzeja, škola, vrtića i ostalih mjesta svakodnevnog boravka. Maska je obavezna i vani i unutra, no već smo dosegnuli onaj trenutak u kojem nam je prirodno imati je na licu. Optimistična sam. Znam da će doći proljeće, s njime lijepo vrijeme, potom i bolja volja, a onda na kraju i popuštanje trenutačnih ograničenja. Jer, ako je ovdje bilo ovako lijepo uz zimske mjere, one proljetne jedva čekamo. Čuvajmo se, pazimo na bližnje, ali i na svoj duh. Andrà tutto bene, reći će Milanesi. Mogu se zatvoriti kafići, muzeji, ceste, granice, no ostaje slobodan duh iz kojeg sve kreće i koji nas pokreće. Važno je biti dobre volje i uživati u životu, gdje god bili.