Direktorica si i partnerica uspješne tvrtke koja se bavi nekretninama, aktivno se baviš održivim gospodarstvom, zelenom gradnjom, predaješ, mentoriraš... čini se kao da radiš jako puno. Kako to sve stižeš i otkud ti energija?
– Dijete sam iz radničke obitelji i sjećam se kad mi je tata kao klinki rekao da ću uvijek od roditelja imati ono što mi je potrebno, a ako želim nešto više – moram sama zaraditi. Iz današnje perspektive, vjerujem da me to uvelike formiralo i ohrabrilo i da ustvari oduvijek znam da ću sve što imam stvoriti vlastitim radom. Počela sam raditi vrlo rano. Sa svojih 12 godina sam već snimala radiodrame i sinkronizirala crtiće. Onda, paralelno sa studijem, dobila prvi posao i nastavila dugih deset godina u produkciji i komunikacijskom menadžmentu. I upravo neki dan proslavila svojih punih 15 godina u Colliersu. Kako sam oduvijek imala različita područja interesa, radila na puno stvari paralelno – bili to različiti klijenti, projekti, inicijative, nekako sam verzirana biti aktivna na više fronti istovremeno, a da uspijevam svuda dati ono najbolje od sebe. U poslu, kao i u životu, nismo svi za sve. Trebalo mi je neko vrijeme u ranoj fazi moje karijere da spoznam koji aspekt mene i mojeg znanja donosi najveći doprinos onome što radim pa sam se na taj način u životu i usmjeravala i ulagala svoju energiju u dobre stvari. Jedna moja mentorica, kada sam joj rekla da mislim da s obzirom na poziciju možda trebam na postdiplomski iz financija jer to područje moram svladati, a nije moja specijalizacija, davno mi je rekla: „Nije poanta u tome da usmjeriš svoje vrijeme, novac i energiju u nešto što ti po prirodi nije blisko, a kamoli nije područje tvojeg interesa. Uvijek ćeš se moći okružiti dobrim ljudima i sigurno naći izvrsnog financijaša. Za tebe je da izbrusiš ono u čemu si već dobra.“ I za time sam se dalje u svojem poslu i obrazovanju povela. Birala obrazovne programe i područja koja volim, kako bih u onome što radim bila svakim danom sve bolja.
Vrijeme kojim raspolažem mi je u svemu što radim i čime se bavim istovremeno i najveći neprijatelj i najveći saveznik. Moram njime puno žonglirati, ali rano buđenje i dovoljno sna pokazalo se izvrsnim receptom. Naravno, uvijek je tu i dobra logistika i podrška najbližih – obitelji, prijatelja i kolega. S vremenom sam svladala i izazove mikromenadžmenta i delegiranja, tako da zaista svjesno upravljam i vremenom i procesima, kao i timovima i projektima. Niti jedan projekt, niti jedan sistem ne može rasti ako drugima ne prepustite i dopustite da i oni postanu i budu najbolji u tome što jesu. Volim raditi u timovima, prepoznavati dodanu vrijednost svakoga, usmjeravati procese tako da su i razvojni i edukativni za svakoga tko sudjeluje. A energiju i entuzijazam crpim upravo iz uspjeha i rezultata tih procesa i projekata, isto kao i iz osobnih ili profesionalnih postignuća. Uvijek, kako sebi tako i svojoj kćeri i ljudima s kojima surađujem, kažem: „Ako smo u ovome uspjeli, što još možemo napraviti novo, drugačije i bolje?“ Tip sam osobe koji kad bi u školi dobila 5, ja bih čitavo gradivo još jednom ponovila, tražila novu povezanu materiju i informacije i time proširila vidike. Pokušavam u svemu što radim motivirati i druge da to pokušaju. To ne znači da me samo uspjeh tjera dalje. Svi mi imamo seriju loših procjena i neuspjeha. I iako mi je trebalo i vrijeme i iskustvo da ‘fail’ prihvatim kao dio veće i šire priče, da spoznam da za loš rezultat postoji razlog i da je to iz nekog razloga dobro, iako u tom trenu ne vidim zašto, trebamo ga prihvatiti i na neuspjehu nešto naučiti. Na taj način funkcioniram i sa svojim timovima – koji dio slike nismo vidjeli, što to nismo mogli predvidjeti, zašto je netko drugi uspio, a mi nismo, što svatko od nas u lancu može napraviti u sljedećoj takvoj ili sličnoj situaciji drukčije i bolje. Vjerujem da je analiza, a prvenstveno samoanaliza sastavni dio rasta. Naglašavam to naročito zato što živimo u okruženju koje ne priznaje i ne prihvaća neuspjeh. Većina ljudi ima tendenciju kriviti druge i pronalaziti izvanjske faktore, i opravdavati se okolnostima koje nisu u našoj kontroli. A puno manje ili uopće ne sagledati svoju ulogu i svoj doprinos.
Žensko liderstvo i osnaživanje žena u biznisu snažno podržavaš. Koje savjete kao mentorica najčešće daješ te kakva je kod nas uopće trenutačna situacija kada su u pitanju žene u biznisu? Kako mijenjati društvo u kojem su žene za isti posao plaćene i po 25% manje od muških kolega te još uvijek prilično jake predrasude prema (uspješnim) ženama?
– Kod nas postoji iznimno puno uspješnih žena o kojima ništa ili vrlo malo znamo. Većina njih ne želi govoriti o svojem uspjehu, ne želi pažnju ni svjetla pozornice jer se u većini slučajeva – ili užasavaju javnog nastupa ili se boje rizika od osude koju kod nas nosi stigma „ambiciozna“ ili su jednostavno muški kolege puno nametljiviji. Često se sve to preklopi. I sama sam se više puta u životu susrela s time da me pitaju „tko tebi čuva leđa?“ ili „čija si ti, mala?“ ili „tko ti je bio tata?“, da ne spominjem tračeve koji su do mene stizali o tome s kim sam bila i kako sam svoja postignuća ostvarila nemoralnim radnjama. Jednostavno, naše društvo tek sazrijeva i počinje biti spremno za žensko liderstvo. Dodatno, uvijek to naglašavam – za žene na visokim pozicijama titule prije svega znače – odgovornost, dok kod muškaraca – moć. Energija i način ponašanja koje ti aspekti evociraju pokreću sasvim drugačije ponašanje. K tome svemu samo dodajte činjenicu da žene i dalje snose velik dio odgovornosti za funkcioniranje uže i šire obitelji, norme i ideali koje im društvo, mediji, okruženje nameću su izrazito visoki – i ispada da ni sebi ni drugima nikada nismo dovoljno dobre. U spletu svih tih okolnosti – žene u biznisu moraju birati bitke, one osobne i profesionalne. Pa često, iako imaju puno toga reći, čak i osjećaju odgovornost pomoći drugim ženama na njihovu putu samo/prihvaćanja, sazrijevanja i uspjeha, ipak odabiru ostati samozatajne. Vjerojatno zbog tog što sam takvo okruženje nameće i pritišće nas predrasudama koje moramo razbijati i svakim svojim potezom demantirati, sam se svojim radom, među ostalim, zauzela i za osnaživanje žena u društvu i biznisu.
Jako si angažirana oko obnove Zagreba, jedna si od osnivačica udruge SOS Zagreb. Kako bi nekome tko nije toliko u problematici objasnila zašto je obnova ovakvog Zagreba apsolutni prioritet, a pogotovo te to pitam kao stručnjakinju za nekretnine, ne samo stanovnicu centra grada?
– Nedavno sam bila gost predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na kolegiju Urbana ekonomika. Radim to već deset godina zaredom i svake godine studentima kažem da smo jedan od najbogatijih naroda u Europi i čekam njihovu reakciju koja uvijek bude čuđenje i osporavanje. Dok ne shvate da je ta statistika temeljena na vlasništvu nad nekretninama jer u Hrvatskoj čak 83% stambenog prostora je u vlasništvu korisnika. Zbog sustava automatskog nasljeđivanja, a dodatno nastavno na proizvoljno preuzimanje nekretnina nakon 2. svjetskog rata kada su ljudi dolazili u gradove, mjesta, sela i samoinicijativno ulazili u prazne kuće i stanove ili su im bili dodijeljeni po nekim zaslugama, generalno nemamo ni isti osjećaj ni odgovornost prema tim kvadratima kao na primjer oni koji su ih platili i desecima godina za njih otplaćuju kredite. Samim time – vlasništvo nad nekretninama tradicionalno smatramo pravom, a ne obavezom. Kada nas je zadesio potres, upravo je ta brutalna realnost došla do izražaja – da se o njima trebamo brinuti, održavati i u konačnici time povećavati njihovu vrijednost, svoje bogatstvo, vlastitu imovinu, ali i otpornost, kvalitetu i održivost u svakom smislu. Javna uprava kao regulator ima u tome svoju odgovornost jer mora nametnuti standarde, a ne prepustiti vlasništvo stihiji i na nebrigu vlasnicima, prije svega zbog ugroza za život koje neodržavane nekretnine predstavljaju za svoje vlasnike, ali i puno šire – za korisnike, prolaznike, promet, druge građane. Obnova nakon potresa jedinstvena je prilika da vlasnici svojih stanova na račun subvencijskih sredstava obnove svoje zgrade i učine ih boljima i vrjednijima. Ako tu mogućnost ne iskoriste sada uz 100% financiranje iz fondova, sigurna sam da će ih u sljedećim godinama dočekati nova regulativa koja će nametnuti da moraju obnovu napraviti, ali tada o svoj trošak.
Pred tobom je u prosincu nova etapa uspješnog projekta “21 put prema uspjehu”, koji si pokrenula 2012. godine. O čemu se točno radi? Što nam sve možeš najaviti?
– Projekt „21 put prema uspjehu“ pokrenula sam 2012. godine, a on ove godine ulazi u svoju novu etapu. Projekt se 2012./2013. sastojao od serije sedam panel-diskusija na kojima su gošće bile po tri uspješne žene koje su ostvarile svoj uspjeh u Hrvatskoj, a koje potječu iz različitih segmenata – gospodarstvo, politika, kultura i umjetnost, civilno društvo i akademska zajednica. Panel-diskusije bile su namijenjene prije svega mladim ženama – studenticama završnih godina studija i onima koje su na samom početku svoje karijere, a krovno događanje održalo se 2013. godine pod nazivom LeaderSHE. U novoj etapi koju pokrećemo paneli će imati tematske cjeline i biti oblikovani s fokusom na pojedine profesije – Žene u pravnoj profesiji, Žene u kreativnoj industriji i kulturi i Žene na start-up i scale-up sceni. Kao i u inicijalnoj fazi, i u (n)ovoj etapi projekta želimo dati inspiraciju mladima – studentima završnih godina fakulteta i u fazi ranog zaposlenja, da vjeruju u uspjeh temeljen na predanosti, upornosti, znanju, pravim vrijednostima i vlastitim kvalitetama.
Fokusiramo se i dalje na ulogu žena u društvu, značaj i ulogu pojedinca, važnost interdisciplinarnosti, uključivosti i prihvaćanju različitosti. Panele ću moderirati zajedno s Natalijom Labavić, Manuelom Šolom i Sašom Cvetojevićem, a održavat će se svakog četvrtka počevši od siječnja pa sve do svibnja 2022. s početkom u 18 sati na lokacijama Hilton hotela u Zagrebu, te uz livestream na FB i YT kanalu projekta. Krovno događanje projekta bit će LeaderSHE konferencija u lipnju 2022. koja će se realizirati u partnerstvu s Poduzetničkim mindsetom.
I ovaj put projekt su prepoznali iznimni institucionalni pokrovitelji, partneri i donatori, a provest ćemo ga u suradnji i uz podršku Sveučilišta i fakulteta u četiri hrvatska grada – Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Čitava agenda projekta je da damo mladima poticaj za samoostvarenje kroz osobne priče divnih ljudi koji ostvaruju svoje snove i da, u moru tema koje nas svakodnevno kontaminiraju, napokon – razgovaramo o uspjehu!
Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?
– Svaki svoj trenutak izvan posla i projekata na kojima radim prvenstveno provodim sa svojom kćeri Amarie koja je neki dan napunila osam godina. Najčešće njezine interese i svoje hobije povezujem pa tako imamo svoje redovite male kućne kreativne radionice. Naš čarobni ormar prepun je inspiracije jer u njemu čuvamo svašta – od slikarskog pribora, gline, trakica, perlica, šljokica. U ovo doba godine, još otkad je bila mala, radimo vjenčiće, darove i ukrase za bor jer volimo najbližima poklanjati, među ostalim, i vlastitih ruku djelo, nešto što se ne može kupiti nego samo od sebe i od srca darovati.
Koja su tvoja zlatna pravila šopinga? I kako zapravo najviše voliš kupovati (online, offline, putovanja...)?
– Sve do COVID ere nisam bila online shopper. Danas gotovo sve obavljam online. Od kućnih potrepština, do odjeće, opreme i ukrasa za dom. Dok se više putovalo, često bih na aerodromima obavila šoping. I, iako su mi šoping-centri vezani i za posao, kad idem u njih, to je ili radi posla ili vrlo ciljano u određenu trgovinu. Zlatno pravilo za kupovinu nemam. Stihijski, intuitivno i instinktivno kupujem, vrlo rijetko ciljano jer mi baš nešto, na primjer, u određenoj boji treba.
Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike? Kako ti stojiš po tom pitanju?
– Od odjeće, najčešće mi ništa ne treba, ali svejedno kupim jer želim upotpuniti ili osvježiti garderobu. Često odjeću koju ne nosim dulje vrijeme poklonim dalje. Stalno pokušavam koketirati s minimalizmom u odijevanju, ali volim izaći iz okvira i ponekad odjenuti neku jaču boju, naglašeni komad nakita ili statement komad. Dugo godina nosila sam vrlo korporativni stil, ravne linije, odijela… tako je to kada si u muškom biznisu pa se kao mlada poslovna žena želiš uklopiti, što manje isticati svojim stilom, pa čak i zatomiti svoju žensku stranu da ne igra preveliku ulogu ili ne pošalje krivu poruku. S godinama, kada sam shvatila da se više ne moram skrivati kao žena, a pokazivati i dokazivati samo sadržajem i da ne želim ne priznati svoju žensku stranu, oslobodila sam se u odijevanju i dopustila si drugačije forme, boje, i s vremenom formirala svoj stil. Veliki sam poštovatelj domaćeg dizajna i svega što nosi potpis autentičnosti, izvornosti i kvalitete.
Imaš li u glavi uvijek unaprijed složenu kombinaciju za neku priliku ili to ostavljaš za zadnji čas? Imaš li favorite u ormaru koji uvijek spašavaju situaciju?
– Imam ziher kombinacije koje uvijek upale – bilo za svaki dan bilo za posebne prilike. U planiranju spremanja za izlazak iz stana sam najgora. Uvijek nešto radim do zadnjeg trena. I ako nisam ništa isplanirala, a najčešće nisam, onda uskačem u te sigurne opcije – kombinacije ne-boja, ravne linije i najčešće ravne potpetice jer moram juriti. Kao na primjer sad.