Kako se nosite s balansom između svijeta glume i posla doule? Kako izgleda posao doule i kako ste počeli s njim?
– Moj rad s trudnicama dogodio se neplanirano. Dogodio se zahvaljujući monodrami zbog koje sam otišla na obuku za postpartum doulu. Cilj odlaska na obuku bio je povezati se sa ženama koje svakodnevno rade s majkama u postpartumu i dodatno se educirati o svim stanjima koje prolazi jedna majka u trenutku kada dovodi svoju bebu na svijet.
Međutim, moj boravak tamo uvelike je odredio smjer kretanja moga života. Količina podrške i zajedništva koju sam osjetila u tih tjedan dana obuke zbilja je nešto posebno. Svaka žena i majka zaslužuje osjetiti isto i ne bi smjele biti same dok donose bebu na ovaj svijet. Zato sam postala doula.
Posao doule vrlo je individualan jer ovisi o majčinim željama i potrebama. Jednako tako, svaka doula je drukčija. Ali ono što nam je svima zajedničko, jest da smo emocionalna, fizička, psihička i informativna podrška majkama. U razgovoru s majkom dogovaramo način podrške baš onakav kakav je njoj potreban.
Volim reći da je gluma nešto što radim za sebe i svoj gušt. Dok je rad s trudnicama nešto što radim za majke, bebe i stvaranje nove obitelji. Silno mi se sviđa dinamika ta dva potpuno drukčija svijeta. Koja jednako volim. Kao da se ljuljam između jave i sna. Buke i duboke tišine, a ja se kupam negdje između. Naravno, ponekad sam više glumica, a ponekad više doula, ovisno o tome gdje.
Kako ste se nosili s predrasudama koje su možda postojale prema vašoj profesiji doule? Koje su bile najčešće i kako ste ih prevladali?
– Nažalost, predrasude još uvijek postoje. Ali to nije nešto neočekivano s obzirom na to da živimo u vremenu kronične prisutnosti straha i nepovjerenja. Ne samo prema drugima nego i prema životu. Čini mi se da ljudi nikad nisu bili fokusiraniji na svoje psihofizičko zdravlje dok su istovremeno konstantno pod stresom. Toliko da smo stres prihvatili kao normalno stanje. Jednako tako primjećujem da su žene izgubile povjerenje u svoje tijelo, u svoju sposobnost rađanja, izgubili smo ono najvažnije, a to je kontakt sa sobom. Upravo zato mnoge žene angažiraju doulu kao osobu koja im može pomoći u ponovnom povezivanju sa sobom, koja im može povratiti onu unutarnju mudrost koju nosi svaka žena, samo smo je negdje putem zaboravili.
Ljudi najčešće miješaju doule s primaljama. Primalja je medicinska djelatnica kojoj je zadaća pružanje stručne pomoći pri porodu, a doula je tu kao psihološka podrška majci. Obje strane žele majci dobro.
Možete li nam reći nešto o nekom posebnom trenutku u vašoj karijeri kao glumice koji je bio izazovan, ali vas je naučio važnoj lekciji o sebi ili o industriji?
– Rekla bih da je u glumi najizazovnije suočavanje sa samim sobom. Gluma je za mene oduvijek bila neka vrsta istraživanja vlastitih strahova i blokada. Kroz glumu sam bolje upoznala sebe. Tako da taj dio suočavanja, pogotovo u procesu rada na monodrami gdje sam potpuno sama i sve ovisi o mom angažmanu, nije bio nimalo lagan. Biti dio ovog posla nije jednostavno, ali istovremeno je i prelijepo. Mi glumci se svakodnevno nalazimo kao na traci, čekajući hoće li nas netko odabrati za svoj film ili predstavu. I onda vrlo često, puno puta čujemo „ne“. Međutim, upravo oni koji su puno puta čuli ne i svejedno nastavili ići naprijed, upravo ti ljudi su opstali u ovom poslu.
Kako ste se nosili s pritiscima industrije glume u pogledu izgleda, posebno u kontekstu stereotipa o “standardu ljepote”? Ima li toga uopće na našoj sceni?
– Nažalost, ima. Samo boja kosa te određuje i limitira na neki način. Iako sam mislila da će nečija različitost biti prednost, češće se ispostavi da ta „nesavršenost“ bude prepreka. Osim ako baš specifično traže određenu „nesavršenost“. Rijetko ćemo vidjeti da glumica s velikim nosom glumi Pepeljugu. Zla maćeha je ta koja ima velik nos, ili njezine kćeri. To su stereotipi koji postoje već predugo. Vjerujem da će se i to s vremenom mijenjati, odnosno već se mijenja. Mislim da trebamo uživati u svojim različitostima jer nas upravo one čine posebnima. Ja osobno volim sve svoje tijelo baš onakvo kakvo jest i što idem starija, sve više ga volim i poštujem.
Kako biste opisali svoj poslovni uspjeh kao doula i kao glumica? Koje su bile ključne strategije ili odluke koje su vam pomogle da postignete svoje ciljeve? Koji su vam sljedeći planovi?
– Ja sam još uvijek na početku. I za sada mi dobro ide. Na monodramu sam ponosna, živi i dalje na sceni, kreirala se i panel-rasprava o postpartum depresiji s dvije izvrsne stručnjakinje, Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić, koja slijedi nakon monodrame, stižu i neke nove uloge. A rad s majkama napreduje, svako malo dolaze mi nove žene koje traže moju podršku. Biti podrška na njihovu putovanju u majčinstvo za mene je nešto posebno.
Tako da jedino mogu reći da sam ponosna na svoj dosadašnji rad. A najviše sam ponosna zato što sam imala hrabrosti krenuti u cijelu ovu priču i zato što sam vjerovala da je moguće.
U predstavi “Novorođena” progovarate o postporođajnoj depresiji. Zašto je važno o njoj govoriti i kako ocjenjujete klimu u Hrvatskoj po tom pitanju?
– Jako je važno. Ne samo zato što se tiče majčinog zdravlja nego se tiče bebina zdravlja i zdravlja cijele jedne nove obitelji. Tada se postavljaju temelji za mamu, bebu i tatu. Dokazano je da način na koji smo rođeni utječe na nas i obilježava nas za cijeli život. Dokazano je da mnogi naši obrasci koje nosimo proizlaze upravo iz perinatalnog perioda. Stoga ako želimo napraviti promjenu, onda se vratimo na početak. Vratimo se na mjesto rođenja. Svi smo mi nekoć bili bebe u rukama naših majki. I svašta smo prošli već tada, kada nam je najviše trebala sigurnost i podrška. Hoće li beba biti dobro, ovisi o tome hoće li majka biti dobro. Nakon rođenja bebe, mama i beba su i dalje kao jedna cjelina. Beba ovisi o mami. I zato je na nama da se pobrinemo za majku. Da se educiramo o tome kako zaista podržati novorođenu majku. Kako prepoznati simptome koji nam ukazuju da nešto nije u redu i kako da pomognemo majci i cijeloj obitelji da na vrijeme potraže pomoć. Cilj moje monodrame jest potaknuti žene da ispričaju svoju priču i da potraže pomoć. I naravno, želim da znaju da nisu same. Puno nas je. Možda i previše. Svaka mama želi biti dobro samo nam nitko nikada nije rekao što trebamo napraviti da budemo dobro. Ali može se. Uvijek je moguće iscijeliti svoje rane pa čak i nakon 20 godina.
U Hrvatskoj se situacija u rodilištima polako mijenja, ali generalno još uvijek ne postoji adekvatna podrška majkama unutar sustava po pitanju perinatalne psihologije. U Hrvatskoj postoje samo tri zaposlena psihologa na odjelima ginekologije i porodništva. Međutim ono što je dobro jest da mi sada govorimo o ovome i da sve više žena traži pomoć. Uglavnom su to majke koje su imale loše iskustvo prvog poroda i postpartuma i ne žele ponoviti priču s drugim djetetom. Voljela bih kada bi sve češće to bile majke koje su trudne prvi put i koje znaju koliko je važno svjesno proći kroz cijeli proces trudnoće, poroda i postpartuma.