Plesni centar Tala uskoro slavi velikih 20 godina rada, a tom smo prigodom porazgovarali s Larisom Lipovac Navojec, jednom od osnivačica prvog plesnog centra u Zagrebu. Plesačica i koreografkinja prisjetila se početaka koji su, kao i mnogi počeci, bili teški.
- Ne znaš ništa o tome. Imaš ideju, viziju i neki cilj, no hoćeš li ga ostvariti, to je pitanje. Važno je biti uporan i imati entuzijazam jer je put do ostvarivanja dug, zahtjevan i često obeshrabrujući. Izazova je puno, ali se može. Uz mene je od početka bila moja partnerica Tamara Curić. Mi smo se uvijek nadopunjavale. Jednostavno smo se prepoznale i krenule punim srcem. Vodila nas je ljubav prema plesu i mogle smo sve prevladati. Postigle smo sve što smo si zacrtale, bile smo uvijek dobro organizirane. Pokrenule smo jednu od prvih umjetničkih organizacija koja je bila otvorena za različite plesne estetike i stilove, njegovala različite umjetničke discipline. Uvijek smo radile sa širom zajednicom, od amatera do profesionalaca, vođene time da ples pripada svima. Suradnja je vrlo važna. A mislim da je naša tajna u tome što smo uvijek bile spremne čuti i kritike i pohvale. To nas je nadograđivalo, jačalo, poticalo, tjeralo na budemo bolje, priča Larisa i dodaje kako nije jednostavno biti plesačica u današnje vrijeme, no ona se ne može požaliti, a kroz ples se uspjela realizirati.
- Vidite i sami da je puno segmenata kojima se bavim. Da bi kao plesni umjetnik mogao preživjeti na tržištu, nije dovoljno biti samo plesačica, već je potrebna širina vještina i znanja.
Larisa dodaje da je bavljenje plesom postalo dosta popularno u Hrvatskoj, a najveći je interes kod mlađe generacije:
- Hrvati prepoznaju pokret i ples kao medij koji osvještava njihovo tijelo, dobro se osjećaju dok se kreću. Mislim da imaju pozitivno mišljenje o njemu i poštuju ga kao struku. Ples je umjetnost, ali i terapijski djeluje na čovjeka, bilo da se konzumira kao gledatelj ili kao vježbač/polaznik nekog plesnog stila. Dakle, Hrvati su divna publika i sjajni plesači.
Larisa je nekoliko godina provela i u Berlinu, a Njemačku opisuje kao zemlju koja puno ulaže u kulturu, a samim time su i uvjeti za rad i stvaranje bolji.
- Ali, moje je srce uvijek bilo u Hrvatskoj. Još kao mladi plesač i umjetnik odlučila sam ovdje mijenjati stvari, pomicati granice, graditi okruženje unutar kojeg se možeš realizirati kao plesni izvedbeni umjetnik. Naravno uvijek kažem, potrebno je putovati, iskusiti, educirati se, nadograđivati. Ja sam svoje iskustvo prvo stekla u New Yorku na studiju, pa radeći po Europi na različitim projektima, a provela sam i nekoliko godina na specijalizaciji u Berlinu. Sve što sam naučila i iskusila donijela sam u Hrvatsku. Ovdje sam trenutno zadovoljna onime što radim, imam divne suradnike i kolege, zanimljive projekte, predivne polaznike u svom plesnom centru Tala, veliku podršku. Sve se lijepo posložilo. Naravno, smatram da bi institucije trebale više ulagati u kulturu jer se tu nalazi potencijal, identitet i mogućnost da se izdignemo kao obrazovana, inteligentna nacija. Imamo talentirane, uspješne umjetnike i to bismo trebali iskoristiti.
- Naučila sam voljeti ples i ples je zavolio mene. Kao najveći uzor izdvojila bih mamu koja je u mene ugradila sve što sam danas - predanost, iskrenost, vjeru, ljubav. Što se tiče uzora u poslu, to bi bila Milana Broš koja nažalost više nije s nama. Njezina znatiželja, radoznalost, istraživanje koje je primjenjivala u svom radu, eksperimentalnost, avangarda. Težim u svom radu i djelovanju svemu što sam gore navela i nadam se da ću jednoga dana i ja biti nekome uzor.
- Stanje je zahtjevno i teško. Ne samo za nas, koji se bavimo plesom, već i za našu publiku, naše polaznike. U vrijeme lockdowna i nakon potresa svi su bili u šoku. Trebalo je to sve probaviti. Sada mi se čini da je zajednička želja da se sve vrati u normalu vratila ljude u dvorane. Ljudi se žele dobro osjećati, veseliti se, ne brinuti. A to mogu dok plešu ili dok gledaju neku predstavu. Naša struka se jako dobro snašla. Mi smo dio nezavisne scene, vječna gerila. Tako da smo osmislili nove modele i načine kako da nastavimo s radom. To je sve jako daleko od normalnog, ali kao i u drugim djelatnostima živi se. Ples nikada nije bio luksuz. Kroz umjetnost se ne možeš obogatiti novčano, ali možeš obogatiti dušu i srce. To ljudi prepoznaju.
- Predstava je svojedobno napravila veliki iskorak po pitanju tematiziranja seksualnosti, ravnopravnosti spolova i kulturnih paradoksa. Rekonstrukcijom se želimo vratiti u prošlost koreografskih materijala s namjerom da kretanje i koreografiju obnavljanjem i ponovnim korištenjem uspostavimo i preradimo i time preispitamo promjene koje su se dogodile na društveno-političkoj i umjetničkoj sceni od trenutka prve izvedbe do danas. U istom duhu održat ćemo i talk show putem live streama 26. listopada u 19 sati. Sudionici su saborska zastupnica gospođa Rada Borić, prema časopisu Forbes jedna od sedam najuglednijih feministkinja na svijetu i gospodin Srđan Sandić kazališni i književni kritičar te aktivni član Queer zajednice. Uz njih bit ću prisutna i ja, a razgovor će moderirati poznati izvedbeni umjetnik Žak Valenta. S oba događanja pokušat ćemo pronaći odgovor je li se nešto promijenilo po pitanju ravnopravnosti spolova i koliko je važno opet aktualizirati temu „suknja ili hlače“. Jesmo li mi kao umjetnička organizacija uspjeli napravili promjenu i je li se društvo unutar kojeg djelujemo uspjelo promijeniti, pojašnjava Larisa i dodaje da umjetnici moraju gledati što se događa oko njih, reagirati na situaciju, problematizirati je, a to je jedan od razloga zašto se Larisa bavi kazalištem.
- To je prostor unutar kojeg moraš odgovorno progovarati o temama koje možda nisu svima prihvatljive. Mnogi nemaju ni mišljenje jer nisu dovoljno informirani. Umjetnost je prostor za reakciju, za poticaj ljudi na razmišljanje, zaključila je.