Čudesno drvo u centru Zagreba raste iz asfalta, otkrili smo tko ga je prije 100 godina zasadio

Prekrasni ružičasti cvjetovi hibiskusa iz stabla koje raste iz asfalta u Palmotićevoj, ispred salona namještaja, u ulici u kojoj nema nijedne travke, a kamoli stabla, očaraju sve koji onuda prođu. A ima ih zaista puno, budući da je riječ o jednoj od najprometnijih ulica u centru grada, Palmi, kako joj stanari kvarta tepaju. Ali otkud to stablo ovdje, tko ga je zasadio i kako je preživio? Otkrivamo jednu od najljepših tajni grada Zagreba.

Čudesno stablo, koje je preživjelo je dva svjetska rata, rijeke pješaka i automobila, a prije dva mjeseca i potres, zasadio je Petar Šarić, prije više od sto godina. Otkrila nam je to njegova praunuka Željka Hofer, s kojom nas je spojila slučajnost. Na grupi o potresu u Zagrebu povela se priča o Palmotićevoj, netko se divio stablima ispred crkve u srednjem dijelu ulice, a kada se spomenulo čudesno stablo hibiskusa, javila se gospođa Željka otkrivši kako ga je zasadio njezin pradjed. 

- Ne znam točno kada je to moglo biti, no stablo je zasadio moj pradjed Petar Šarić početkom 20. stoljeća, pretpostavljam oko 1907. godine, kada je rođena moja baka. Danas nitko više nije živ koga bih mogla pitati za točnu godinu. Djed je bio ugostitelj, imao je Kavanu Šarić, koju je kasnije prokockao - priča nam Zagrepčanka Željka Hofer, stanovnica centra grada, rođena i odrasla u Boškovićevoj. Željka nastavlja kako je pradjed Petar, hibiskus zasadio u blizini kavane kao svojevrsni signal, znak raspoznavanja. 

- Tako je moj tata uvijek govorio. Nije mi puno ostalo od pradjeda, tek dvije tacne od njemačkog srebra alpake s ugraviranim natpisom Kavana Šarić te dvije žličice za miješanje kave. Žao mi je što se razveo od moje prabake te brzo uletio u novi brak pa nemam još nekih priča o njemu. Sigurno bi puno toga bilo zanimljivo - kaže Željka, pokazujući nam obiteljski portret Šarića iz 1907. godine.

 

Mladi bračni par fotografirao je s njihovom jedinicom, bebom Josipom, zagrebački fotograf Krapinec. Stavio je i bilješku, kako se to nekada radilo: Josip Šarić, kavanar i restorateur.

- Moja je baka tu tek mala beba, ne znam tko je žena koja je drži u naručju. Baka će se kasnije udati za Adolfa Hofera, rođenog 1898. godine u Zagrebu - kaže Željka te nam pokazuje djedov pokaz za ZET iz 1918. godine, izdan 1. prosinca 1918. godine, taman nakon završetka Prvog svjetskog rata te osobnu iskaznicu iz 1925. godine.

Drvo hibiskusa je tada, baš kao i bračni par Hofer, bilo mlado. O hibiskusu se danas brinu djelatnici salona namještaja Themelia, koji ga obožavaju, zalijevaju, paze da ima sve što treba. Jako su ponosni na njega. Za ovo stablo vezana su mnoga lijepa sjećanja, pa je tako i nekoliko stanara obližnjih ulica na grupi napisalo kako im je uvijek bilo toplo oko srca kada bi ga ugledali, posebice kada je u punome cvatu. Čudesan i veličanstven, riječi su kojim ga opisuju. 

- Ma imam vam ja puno tih starih priča, Hoferovi su došli u Zagreb 1880. godine, stari Hofer je radio kao visoki željeznički službenik - govori Željka. 

Upada nam u oko upravo ta 1880. godina. Tada je, naime, Zagreb pogodio najveći i najrazorniji potres u njegovoj povijesti, nakon čega je praktički odmah krenula obnova i nevjerojatan napredak grada, koji je rezultirao gradnjom Donjeg grada, kakvog danas poznajemo. I Hoferovi su kao mladi bračni par sudjelovali u njegovu životu te su bili svjedoci vremena. Baš kao i hibiskus, koji bi mogao ispričati puno toga o našem glavnom gradu. No, ono najvažnije nam je već rekao - jedino što se mora, jest preživjeti. 

Na Črnomercu posađen vrt; a njegovi autori poručili: "Ako mogu anonimne prijave, može i anonimni vrt"