Krenula sam na jogu. Naravno ne iz plemenitih SAMO-razvojnih razloga, već zbog bolova u leđima koji su poručivali da je dosta NE-brige o tijelu. Studio joge u kvartu bio je sjajno rješenje. Rješenje koje je na početku izgledalo kao božja kazna za izbjegavanje tjelesnih aktivnosti od rođenja do četrdesete. U to vrijeme sam još uvijek mislila da je cilj staviti nogu za vrat pod cijenu puknuća ligamenata, mišića i kože. Ta faza trajala je dovoljno da shvatim da pravi benefit imam tek onda ako odustanem od cilja da budem žena-guma za 30 dana.
I gle! Čim sam odustala od ideje da se utrkujem sa svima oko sebe, treniranje mi je postalo užitak i gušt. Sama sam sebi dovoljan izazov. (Dovoljan u potpunosti!) Primijetila sam da mi je teško zadržavati pozicije - asane. Sada znam da u svakoj teškoj poziciji disanjem mogu pretvoriti svoju blokiranu energiju u ritmičku, ugodnu. Nikada ne idem u pokretu do same granice boli jer za mojem tipu građe (čitaj; rođeni hedonist) to ne odgovara. Idem dokle mi je ugodno i svaki put primjećujem napredak. Znači i bez boli može biti napretka. Šteta što mi to nije netko objasnio prije 20 godina.
Skužila sam da te trikove mogu koristiti i izvan dvorane za vježbanje. Interesantno je kako se procjena neke potencijalno stresne situacije mijenja čim promijenimo način disanja i položaj tijela. Navika mi je nakupljati napetost u ramenima pa kad sam u stresu probam koncentrirano opustiti upravo lopatice i disati... disati. Za otprilike pet minuta osjetim opuštanje, drugačiji prizmu onoga što me okružuje i nešto kristalnije misli.
Naučila sam da naš otpor često uopće nije pravi otpor već samo neopisiva želja za ostajanjem u zoni komfora. Kad to jednom pregrmite ono što vas čeka je još puno bolje, cjelovitije i korisnije. A ja sam živi primjer toga. Dajte šansu stvarima koje na prvu ne izgledaju idealno jer previše često zaboravimo da je život igra. Uživajte u njoj i zadržite dječji ushit što duže. Bolje za vaš um, za vaše srce, a i za vašu tjelesnu mudrost.