Godinama radeći kao glavni konsijerž hotela Beverly Hills, Abbas Golestan naslušao se svih mogućih zahtjeva svojih gostiju, ali jednog je dobro upamtio. Gošća iz Rusije, naime, poželjela je tijekom svog boravka upravo u njegovu hotelu upriličiti vjenčanje svojih njemačkih ovčara. Kao i mnogo puta dosad, Golestan se nije dao smesti. Četveronožnim mladencima dao je pribaviti svadbena odijela: mužjaku je namijenio pseći smoking s leptir-mašnom, ženka je zasjala u tradicionalnoj bijeloj haljinici, a na pir je “pozvao” i djeveruše, dvije simpatične kujice. Na jelovniku su se našle i razne suhe i mokre delicije, ali i mesna torta urešena s dva psića od marcipana. Za organizaciju ovog posla utrošio je cijela tri dana pa je vlasnici u konačnici ispostavio račun na 15.000 dolara, koji je Ruskinja bespogovorno platila. Dobit je, pokazalo se, ispala nemjerljiva. Zahvaljujući usmenoj predaji zadovoljne gošće, Abbas Golestan ubrzo je stekao reputaciju čovjeka od povjerenja u segmentu kućnih ljubimaca i njihovih zahtjevnih vlasnika. “Jedan gost zamolio je mene i moj tim da s njegovim psom komuniciramo na njemu razumljivu jeziku pa smo neko vrijeme češće grupno lajali nego razgovarali na engleskom jeziku”, prisjetio se konsijerž hotela Beverly Hills zgode kakva kod nezahtjevnog gosta nerijetko izaziva čuđenje, pa i zgražanje, no kolegama iz njegove struke ovakvi su prohtjevi gotovo svakodnevica.
Upravo ovu problematiku tematizira ovogodišnji hollywoodski blockbuster “The Grand Budapest Hotel” s Ralphom Fienesom u ulozi Gustava H., legendarnog konsijerža zaposlenog u glasovitom europskom hotelu između dvaju ratova, koji je naposljetku probudio sveopći interes za ovo ne tako obično, pritom, prilično podcijenjeno zanimanje. Kolege diljem svijeta složit će se da je pseće vjenčanje s početka naše priče zapravo dječja igra u usporedbi s uvrnutim zahtjevima čudaka koji odsjedaju po njihovim hotelima. U svojih 50 godina predanog rada u hotelu Badrutt’s Palace u St. Moritzu, Angelo Martinelli ne pamti zadatak sličan onom kad je stanoviti Francuz zatražio pomalo neobičan rođendanski poklon za svoju ženu. Čovjek je, naime, zaželio živog slona. “Tih je dana na turneji Švicarskom prolazio cirkus, stoga smo kontaktirali s menadžerom koji je angažirao trenera i osigurao siguran prijevoz goleme životinje u naš hotel. Urnebesna zabava trajala je sat vremena, a gospođa je, dakako, bila ushićena”, prisjeća se Martinelli.
Luis Vasquez, konsijerž u Langham Place Fifth Avenue, prisjeća se bračnog para koji je, ima tome koja godina, odsjeo u njihovu luksuznom hotelu. “Muškarac je poželio da njegovoj supruzi upriličimo iskustvo s crvenim tepihom, kako bi barem na trenutak osjetila što znači živjeti u koži jednog celebrityja”, ispričao je. Njegov tim ovaj je zadatak shvatio iznimno ozbiljno pa su ulazne stepenice hotela prekrili luksuznim tepihom crvene boje kakvog se ne bi posramio ni hollywoodski Kodak Theatre. Angažirali su i stotinjak statista koji su za pristojnu naknadu savršeno odglumili raspamećene fanove u lovu na autogram, desetak lažnih paparazza, ponešto zaštitara i poneki transparent s ispisanim imenom i pričvršćenom fotografijom svoje gošće. Kada je naišla iz šetnje gradom, plaćena gomila je tako dobro odigrala ulogu da su im se ubrzo pridružili i slučajni prolaznici, uvjereni da je ushićena dama uistinu neka filmska zvijezda. Premda je supružnik iskeširao 80 dolara po rentanom statistu, predstava je tek djelomično postigla svoj cilj. “Gospođa je bila ushićena, no pomalo i uplašena”, ispričao je Vasquez. Pa ipak, poneki konsijerž u svom sjećanju bilježi i iznimno lijepe zadaće. Jedna od takvih dopala je Iana Steigera iz londonskog Bulgari hotela koji se prisjeća redovitog gosta, newyorškog biznismena, i njegove želje da od svoje odabranice zatraži nešto posebno romantično: dostavu svježe ubrane crvene ruže na njezin kućni prag u prilično udaljenu četvrt Chelsea, i tako svakoga dana, godinu dana. Pritom, pokazao je prilično nepovjerenje u dostavljače te zamolio Steigera da to čini osobno. A gostu se, osobito onom redovitom, nikada ne govori: ne. I tako je konsijerž svakoga dana, počevši od 1. siječnja, 50 minuta svog radnog vremena odvajao za dostavu crvene ruže na kućnu adresu ove londonske dame. Iznimka se dogodila tek posljednjeg dana u godini, 31. prosinca, kad je umjesto Stiegera na kućna vrata zakucao njezin otac, koji se u dogovoru sa zaljubljenim biznismenom dovezao u vintage Rolls-Royceu, pa je odvezao na trg Berkeley gdje ju je muškarac i zaprosio. Treba li uopće reći da je rekla “da”?
Neki konsijerž zaposlen u luksuznom hotelu na Maldivima, koji je želio ostati anoniman, prisjetio se i zgode kad je američki gost prilikom skoka u bazen izgubio svoj iPhone. Premda mu je ponuđena mogućnost da se iste večeri ukrca na regularni hidroavion koji redovito vozi na kopno, čovjek je bio nestrpljiv. Dva sata nakon nezgode, uz naknadu od 10.000 dolara, ukrcao se na let posebno organiziran za njega i pribavio novu elektronsku napravu. Još je luđe bilo u Cottar’s Safari Campu u Keniji. Stariji par poželio je piti životinjsku krv pa su im omogućili posjet selu Maasaija koji tijekom plemenskog rituala strijelom probadaju kravlju žilu kucavicu. Rečeno, učinjeno. Bračni par ushićen, domaćini počašćeni ovakvim “pozitivnim pristupom” zapadnjaka.
Prava riznica zgoda zacijelo je i Walter Ferrari, vremešni konsijerž rimskog hotela Excelsior koji ondje svojim gostima ugađa još od 1970. godine, otkako je karijeru počeo graditi kao obični liftboy. Danas, za mlade generacije ima dobar savjet. “Vidite, stvar je vrlo jednostavna. Kada dama kaže ‘ne’, ona misli ‘možda’. Kada kaže ‘možda’, to zapravo znači ‘da’, ali ako kaže ‘da’, to znači da baš i nije dama. Za dobrog konsijerža priča ide drukčijim redoslijedom. Kada konsijerž kaže ‘da’, on misli ‘možda’. Kada kaže ‘možda’, on zapravo misli ‘ne’. A ako kaže ‘ne’, to znači da zapravo i nije konsijerž...”