Teško je full biti cool, pjevali su Hladno pivo i Edo Maajka i nisu mogli biti više u pravu. Jer cool jesi ili nisi, s tim se rodiš ili ne. To nije vještina, pa se onda ne da ni naučiti. Nije ni opipljivo na bilo koji način, pa se ne da ni imitirati, a svaki pokušaj da se nauči ili oponaša završava podsmijehom okoline. Ne da se cool baš ni opisati ni definirati – kao i ljepota, cool je vrlo često u oku promatrača. Kao i ljepota, mora biti nešto iznimno da bi izdržala test vremena.
Prvi je bio cool Walt Whitman: momak koji je odrastao u brojnoj obitelji u teškim ekonomskim uvjetima te postao pjesnik svih radnika i cijele Amerike. I boem kojem se i danas klanjaju umjetnici-lutalice. Nekoliko desetljeća za Whitmanom, slijedili su Bessie Smith, Billie Holiday, a potom i Miles Davis, ikone jazza, glazbe koja je nadišla sve socijalne, kulturne i rasne razlike i prodrla ravno u dušu svakoga tko je znao “nanjušiti” univerzalne ljudske emocije u njihovim glasovima i njegovoj trubi. U washingtonskoj Nacionalnoj galeriji portreta traje izložba “American Cool”, izbor fotografija osoba koje se smatraju ikonama coola u američkom društvu, i među kojima su i Whitman, Smith, Holiday i Davis. Ne možemo se sjetiti nikoga tko bi taj status osporio Steveu McQueenu, buntovniku odmalena, dečku koji se gotovo sam odgojio, nije nijednom studiju, u vrijeme kad su hollywoodski studiji manje-više posjedovali glumce, dao da mu naređuje, bio najplaćeniji glumac i odbijao uloge, rijetko omogućavao medijima da mu se približe, do kraja života obilazio i pomagao ustanovu za dječake koja mu je pomogla da odraste.
Isto je tako nemoguće predznak cool maknuti ispred imena Lauren Bacall i Humphreyja Bogarta, glumačkog i bračnog para koji stoji iza legendarnog Rat Packa. Njihovi portreti na izložbi “American Cool” potpuno su očekivani: 25 godina razlike između Bacall i Bogarta nije značilo ništa kad su oboje na svoje zvjezdane statuse gledali sa zdravom dozom cinizma popraćenom nezdravom dozom alkohola, a sebe nisu nikad uzimali preozbiljno, ali su zato jedno drugo – strastvenim svađama unatoč ili možda upravo zbog njih – vrlo ozbiljno voljeli.
Štogod da je Faye Dunaway napravila nakon “Bonnie i Clyde”, a u njezinoj su filmografiji i “Kineska četvrt” i “Tri kondorova dana”, ništa joj ne može oduzeti cool auru gangsterice koja je nonšalantno živjela i jednako tako otišla u smrt. Na posve je drugačiji način cool bila Audrey Hepburn, ali nimalo manje snažna – ta glumica koja je svijet osvojila kao romantična junakinja kraj života dočekala je kao neumorna humanitarka. Audreyin kolega Robert Mitchum svoj je cool status stekao ulogama u film noiru i vesternima. Iako ga se moglo vidjeti i u veličanstvenim ratnim filmovima, nastupi koji su ga označili kao “opasnu njušku” obilježili su Mitchuma, koji se svojedobno tukao i s ravnateljem svoje škole, kao cool frajera. Mnogo opasnije od povremenih tučnjava živio je u Jay-Z: dilanje cracka i kokaina, pucanje u vlastitog brata i nekoliko rana od metka Shawn Carter pretvorio je u danas najunosniji dio glazbene industrije. Od svog je prirodnog cool imidža vjerojatno lijepo zaradio i David Byrne iz Talking Headsa, koji je Oscarom nagrađen za glazbu u “Posljednjem kineskom caru”, a autor je i umjetničkih instalacija. Prema mišljenju mnogih, on je cooler s kojim se nitko u showbizu ne može usporediti, ni sada ni prije 30 godina. A kad netko iza sebe, poput Benicia del Tora, ima uloge u “Privedite osumnjičene”, “Cheu”, “Trafficu”, “Strahu i prijeziru u Las Vegasu”, otvoreno se mršti na brak iako je koketiranje s tom institucijom u Americi najbolji PR, a istodobno bez ikakve buke krsti svoje izvanbračno dijete, uz njega paše samo pridjev cool.
Može li se isto to reći za neke druge zvijezde koje je “American Cool” odabrao da ilustriraju cool? Gledamo li na Jamesa Deana, sada kad znamo koliko je sam sebe iznutra razdirao zbog zlostavljanja u djetinjstvu i nemogućnosti da otvoreno prizna svoje seksualne sklonosti, kao na cool ikonu ili tragičnog junaka? Što kažu nove generacije, koje Marlona Branda prvi put na ekranu ne vide ćima i počeo prečesto posezati za botoksom. Usporedba između ove dvije skupine popikona mogla bi nas dovesti bliže definiciji coola: netko ili nešto tko/što se ravna samo po sebi, drži se na razdaljini od ostatka svijeta, promatra ga i iz njega uzima ono što mu odgovara, prilagođava sebi i vraća natrag scooliranije nego što je ikad bilo. Nije riječ o buntovništvu ili revoluciji, cool jednostavno ne zanima što je in, pa tako nikad i ne izlazi iz mode. Nije riječ ni o nehaju ili nedostatku empatije, cool ima način da brigu iskaže tako da nikoga ne optereti, izazove osjećaj obveze ili duga. Ne treba, međutim, u usporedbi s cool imidžem poput Bogartova, koji se odupire zubu vremena, zanemariti ili odbaciti cool trendove, čija kratkotrajnost svejedno ima velikog utjecaja na generaciju koja ih proživljava. Vjerojatno će doći trenutak kad iPhone ili štogod drugo s Appleovim predznakom neće izazivati ekstazu u vlasnika ili promatrača, već će se na te proizvode osvrtati s nostalgijom sličnom sjećanju na omiljenog plišanog medu ili neugodom pri pomisli na “kamenovane” traperice.
Skateboard se pak već nekoliko generacija vraća u modu kao najcool rekvizit koji pod rukom i stopalima nose oni čiji broj godina započinje s jedan i nema više od dvije znamenke. Malo tko od onih koji su vješto klizili na skateu ili onih koji su im se divili pomisli “cool” kad se nakon dvadesete sjete svoje boarderske rošlosti. Ime Tonyja Hawka, koje poput božanstva spominju ambiciozni skateri i kojeg njegova struka i oni što mu se dive gledaju kao najboljeg skatera svih vremena, a to implicira i da je cool, zapravo izvan skaterskih okvira jedva da je prepoznatljivo. Poput gadgeta, mode ili hobbyja, tako i gradovi ili mjesta mogu biti uvijek ili samo prolazno cool. New York ili London, recimo, metropolisi su čijim ulicama prometuje esencija coola. Imaju svoj identitet, svakog su spremni ugostiti, no teško se može reći da će se bilo čemu ili bilo kome prilagoditi. Los Angeles već nije takav jer gradu u kojem se lovi vječna mladost i ljudi forsiraju sami sebe da se osjećaju uspješno i sretno nedostaje sastojak bez kojeg je cool nezamisliv – neiscrpna količina samopouzdanja.
A kako, recimo, gledate na legendarni zagrebački klub Jabuka? Mjesto je to koje je desetljećima bilo nezaobilazno kao centar coola, no je li i dalje tako? Ili se u Jabuku odlazi da sami sebi nešto dokažemo, na primjer da je moguće vratiti djelić mladosti... I eto nas na početku – cool je najvećim dijelom u oku promatrača. Štogod ili tkogod nadilazi vaše sposobnosti i mogućnosti a da pritom izaziva divljenje, ali ne i zavist, što možete posjedovati tek nakratko ili kome se možete približiti, ali ne i posve prići. Cool gubi cool jednom kad ga imamo u šaci, zar ne?