Na kamenitom otoku koji oblikuje karakter jednako snažno kao i pejzaž, u Postirama na Braču, nastao je brend koji s lakoćom spaja dizajn, humor i identitet mjesta. Bahuja nije samo ime – ona je stav, mentalitet i tihi otpor uniformiranosti. Iza tog autentičnog otočkog brenda stoji mlada dizajnerica koja se, unatoč očekivanjima, odlučila vratiti kući i ondje graditi vlastiti kreativni svijet.
– Iza brenda Bahuja stoji dizajnerica Marija Marković (31) iz Postira, jednog lijepog mjesta na otoku Braču. Iako otočane školovanje najčešće “potjera” s otoka, nekolicina se ipak odluči sa stečenom diplomom vratiti na otok, pa sam se tako i ja vratila kao magistrica industrijskog dizajna. Ljubav prema otoku, dizajnu i zanatu spajam u brend Bahuja, što nije uvijek lako, jer Bahuje često nije volja ili kako bi Bahuja na dijalektu rekla - “Ni me voja.” – otkrila nam je.
Iza neobičnog imena krije se i priča koja savršeno oslikava duh brenda – neposlušan, duhovit, pomalo prkosan, ali iznimno iskren. Bahuja nije nastala prema poslovnom planu, već kao spontana potreba za izražavanjem i povratkom vlastitom jeziku, mentalitetu i korijenima.
– Bahuja je nastala kao spontani odgovor na dugoročno ne kreativno izražavanje zbog rada na različitim poslovima izvan struke. Izraz “Bahuja” ( u doslovnom prijevodu: prasica) često je korišten kao odgojna mjera majki i baki (noni) kao upozorenja na nedolična ponašanja poput neposlušnosti, neurednosti i lijenosti. Ime Bahuja odraz je neopterećene i opuštene osobe i ima humorističan prizvuk. U početku nije postojao nikakav plan za razvoj brenda, već je to bio logičan odgovor na oduševljene pratitelje i njihov interes za radove i proizvode. Spoj struke i lokalnog identiteta otoka je za mene prirodan jer ja jesam dio otoka i on je dio mene, moje osobnosti i stvaralaštva. Oblikovanjem ne nastojim zadovoljiti publiku već iskreno i autentično odgovoriti na ideju, a prema tome su dizajnerska struka i lokalni identitet u mom slučaju neodvojivi. –
Povratak na otok nakon studija često se romantizira, no stvarnost je znatno složenija – osobito kada se radi o pokretanju vlastitog kreativnog posla u sredini s jasnim granicama, i onima geografskim i onima mentalnim. Ipak, upravo je ta odluka postala ključna točka njezina profesionalnog puta.
– Mene je na otok vratio na neki način inat i vjera u to da mladima grad i inozemstvo ne može biti jedina opcija za život i profesionalno ostvarenje. Međutim, realnost je nešto sasvim drugo, pa ostajanje na otoku i pokretanje ateljea nisu išli ni jednostavno niti odmah po povratku sa studija. Trebalo je prihvatiti i suživjeti sa svim granicama otoka (doslovno i figurativno) što zaista često nije bilo lako. U trenutku kada sam se odvažila pokrenuti vlastiti posao i potpuno posvetiti Bahuji bila sam na korak od ponovnog odlaska s otoka, ali je u meni ipak i dalje postojao onaj djelić vjere da je to moguće. U tome su najviše pomogle odlične reakcije pratitelja koji su svemu tome dali dodatnu vrijednost. Kada sam se usudila, sve je počelo imati smisla i uz puno rada, vrata su se samo počela otvarati – ispričala nam je Marija.
Iako su proizvodi Bahuje vizualno upečatljivi i odmah prepoznatljivi, iza svakog komada krije se proces koji nije uvijek linearan ni predvidiv. Ideje se ponekad dugo talože, a ponekad nastaju iznenada, vođene unutarnjim ritmom i intuicijom.
– Proces od ideje do gotovog proizvoda nikada nije isti. Ponekad neku ideju imam mjesecima u glavi, pa je već na neki način u potpunosti mentalno vizualiziram i oblikujem, a onda sama izvedba ili ilustriranje traju jako kratko. Ako ideja nije definirana, tada radim skice ili prototipove pa se više puta vraćam istom radu i na neki način se ja i ideja “tražimo” dok se ne “nađemo”. –
Inspiracija, u Marijinom slučaju, nije apstraktna kategorija – ona je doslovno svuda oko nje. Krajolici, ljudi, vremenske prilike i svakodnevni otočki prizori pretočeni su u boje, teksture i riječi koje nose snažan emotivni naboj.
– Ponekad je samo dovoljan pogled preko bračkog kanala put Omiša i mojem divljenju nema kraja. Pronalazim je u nevjerojatnoj ljepoti boja zalazaka sunca u Postira koji posebno oduzimaju dah. U mreškanju mora na maestralu ili ljutim valovima po južini, škrapama i tvrdom, nemilom bračkom kamenu i zemlji. U ljudima, u majkama i nonima i njihovoj djeci posebno onima koji se ponašaju kao Bahuje. Sve te boje, mirisi, zvukovi i kultura utječu na moje oblikovanje – objašnjava nam.
U radu se ne ograničava tehnikama ni alatima – ključ je uvijek u tome da ideja pronađe svoj najčišći izraz. Upravo zato autentičnost i kvaliteta zauzimaju središnje mjesto u svakom aspektu brenda.
– Za ilustracije i tekstove nemam čvrstog pravila, najčešće je to kombinacija klasičnih i digitalnih tehnika. Ono što će najbolje prenijeti ideju na papir, to ću i koristiti pa se u tome ne ograničavam. Autentičnost je ono što ljudi prepoznaju i što daje vrijednost svakom radu, proizvodu i brendu u cjelini. Smatram da dugoročno, uz autentičnost, bez kvalitetne izrade i usluge, brend neće opstati. Prema tome sam prilično stroga kod izrade i planiranja proizvoda, pakiranja i različith detalja. Izuzetno mi je važno da su svi materijali i ručna izrada najbolje moguće kvalitete te tu ne pristajem na kompromise – otkriva.
Zanimljivo je da je upravo ono što bi tržišno moglo djelovati ograničavajuće – dijalekt, lokalni humor i specifičan kontekst – postalo najveća snaga brenda i njegov ključni diferencijator.
– Malo tko bi očekivao da će brend koji se izražava na dijalektu biti zanimljiv i razumljiv populaciji izvan otoka. Međutim, tržište je pokazalo skroz suprotno, čak su i strancima omiljeni proizvodi upravo oni na dijalektu što i “nosi” autentičnost brenda. Prema tome, treba se oduprijeti komercijalnim strujama i trendovima i zadržati originalnost, a onda ideje pokušati implementirati na proizvode koji će biti zanimljivi ciljanoj skupini brenda te sami vjerovati u svoje produkte. Ravnoteža se uspostavlja tako da s vremenom sve više upoznajete tržište i svoju ciljanu skupinu, ali isto tako potrebno je postaviti jasna pravila i ciljeve koji se neće kompromitirati – kaže nam Marija.
Spoj tradicije i suvremenog dizajna kod Bahuje ne djeluje nametnuto – on je rezultat dugotrajnog osobnog i profesionalnog procesa koji traje od djetinjstva do danas.
– To je proces koji se razvijao godinama kroz školovanje, sazrijevanje i različite faktore koji utječu na oblikovanje mojeg kreativnog izričaja, a taj proces zapravo nikad ne prestaje. Od djetinjstva se kreativno izražavam kroz dijalekt i identitet otoka, a kasnije se to prirodno povezalo s dizajnom. Čistoća forme i tradicija uvijek se, sada već intuitivno, isprepliću u mojim radovima. –
Iako je priča Bahuje ispunjena emocijom i strašću, svakodnevica malog brenda nosi i vrlo konkretne izazove, koje često vidi samo onaj tko ih svakodnevno živi.
– U posljednje vrijeme suočavam se vjerojatno s istim izazovima kao i većina malih brendova, s konstantnim rastom nabavnih cijena materijala i svega što je vezano uz poslovanje. Ljudi često nisu svjesni da mali brendovi nemaju financijsku moć velikih nabavki materijala, pa su cijene nabave još i veće. Izazovno je to što doslovno sve radite sami, a osim što ne možete sebi dopustiti odsustvo, sve to zahtjeva velika znanja i vještine te konstantno učenje, što je meni osobno izazov i zadovoljstvo. Upravo zato, žalosti me kada se sretnem s banaliziranjem i omalovažavanjem umjetničkog i zanatskog rada, a kod nas to, nažalost, nije neuobičajen stav – objašnjava.
Ipak, pogled prema budućnosti kod Bahuje postoji, ali bez iluzija i velikih obećanja – s dozom humora, realizma i prepoznatljive otočke iskrenosti.
— Planovi za budućnost su unapređenje postojećeg poslovanja, širenje ponude i razvoj novih ideja i proizvoda. U planu je i izrada službenog webshopa kako bi se prodaja Bahujama i Bahujima optimizirala i pojednostavila. Međutim kako se Bahuja uvijek bori u sadašnjosti s “Ni me voja”, tako je njezina budućnost uvijek neizvjesna jer: “da je Bahuja biti lako Bahuja bi bio svatko” – zaključila je Marija.