Prošlog srpnja upoznali smo Anu Šunić, 31-godišnjakinju koja nas je tada pustila u svoj stan, pravi mali arhiv. Zbog snažnog potresa, svoj je dom morala napustiti, a odmah nas je osvojila njezina ljubav prema starinama.
S njom smo zalutali u neka prošla vremena jer rado čuva sve što joj je estetično, kao i stvari koje za nju imaju emocionalnu vrijednost.
Prošlog je tjedna Ana pomogla prijateljici Tini Grašić, točnije njezinome djedu i njezinoj baki koje je trebalo iseliti iz njihovog doma u zagrebačkom centru grada. Stan nije bio toliko oštećen, no prevladao je strah od novih potresa. U tom su domu živjeli pola stoljeća, a Ani nije bilo nimalo lako otvarati tuđe ladice i ulaziti u intimu. Tina je željela da joj Ana pomogne sa stvarima jer u roku mjesec dana potrebno je sve iseliti, a stan čuva očuvane setove, antikvarijatske knjige, masivne drvene ormar, vinil-ploče, skupocjeni porculan... Ana je pozvala ljude da i sami kupe koji tanjurić ili knjigu, iako su teška vremena, a time će pomoći i Hrabrim njuškama, u kojima Tina aktivno sudjeluje, jer, kako kaže Ana, njima hrane uvijek treba.
Sigurna je da će potencijalni kupci ljudima ublažiti bol ako otkupe neku vazu i postave je na stol s cvijećem, da i dalje živi, a i novom vlasniku takav jedan predmet daje nadu u novi početak i vedrija vremena.
- Tinu poznajem već nekoliko godina, upoznale smo se kroz udrugu Hrabre njuške. Njezin je angažman neopisiv, a njezini su kapaciteti vrlo ograničeni pa me kontaktirala prije nekoliko dana jer zna za moju strast prema starinama. Ne zna kamo bi sa stvarima, niti kakvu vrijednost imaju, a nema vremena prodavati preko oglasa. Problem je i u tome što se stan mora isprazniti za najkasnije mjesec dana - govori nam Ana, koja je iz Tininog stana uzela mnogo stvari, ali je isto tako Tinu informirala da ni slučajno ne baca setove i keramiku, već da nađe rješenje kako to negdje skladištiti.
- Veliki je luksuz u ovim vremenima uopće se pozabaviti starinama, meni je to kristalno jasno. Također, suosjećam s njezinima bakom i djedom jer sam i sama morala napustiti dom. Međutim, smatram da je pogotovo u ovim vremenima bitno ukazati na to da se ljudi ne dijele na bogate i siromašne, mislim da je jako bitno ne ići u nikakve klasifikacije. Tko izgubi dom, njemu je teško. Ovi su ljudi napustili i stan i dom. Stan nije toliko oštećen, koliko je jak osjećaj straha. Mladi se ljudi možda lakše snalaze, ali zamislite tu tragediju da se u stare dame morate iseliti zbog straha i ostaviti za sobom sjećanja - prepričava Ana i dodaje da, po onome što je ostalo u stanu, vidi da su više-manje otišli glavom bez obzira. Kaže kako su pokušali ponijeti što im je dragocjeno, ali u stanju šoka, jako je teško razmišljati i razvrstavati.
- Tina mi je cijelo vrijeme govorila "Nosi to, nosi. Uzmi si." i ja sam uzela. Ali, za razliku od onoga kad idete na buvljak, ovo su stvari koje su ljudi ostavili za sobom. U biti, uzela sam ih na čuvanje, iako sam dobila na poklon. Ne znam, neki bi ljudi možda mislili da su dobili na lotu. Meni je bilo neugodno, ali i uzbudljivo pregledati stvari. Odnijela sam knjige, ogledalo, hrpu sitnica, mašinu, tri pune kutije. Nemam namjeru bilo što od toga prodati, to sam uzela na čuvanje - kaže naša sugovornica i Tinu opisuje kao najnesebičniju osobu koju zna.
- Jednostavno je golema tuga vidjeti što se dogodilo ljudima. Nisam kopala po ladicama. Sve sam pregledala sa sviješću da diram nečiji život, s najviše pijeteta. Kad me Tina kontaktirala, govorila je da sve mora van. Ja to shvaćam, ali s vremenom je i ona shvatila da to nisu samo stvari. Nisam inače pretjerano sentimentalna, možda malo previše empatična. Alergična sam na to da bilo tko pomisli da su to neki bogati starci koji su za dobre novce prodali stan na dobroj lokaciji i živjeli bolje od prosjeka. To su ljudi, a bogatstvo se mjeri na sasvim drugačiji način. Ostanem jednostavno u čudu i nevjerici kad neki pojedinci nisu sposobni vidjeti realno stanje ovog grada. Ne vide da svatko ima svoju priču, svakome je individualno ili teško ili lakše - priča nam Ana i dodaje da svatko tko je ostao u Zagrebu nakon potresa zna da se izgubio dio duha ovog grada. Ipak, smatra kako se on može vratiti.
- Tek kad se svi osvijeste da susjed zaslužuje istu kvalitetu života, identično siguran krov nad glavom, tek tada. To Tina svakodnevno radi. Ona skuplja mačiće i psiće s ulica i svakome od tih bića daje pažnju u istoj mjeri, najbolji mogući tretman, najbolju moguću terapiju. I zato me posebno pogađa što se ona sad mora boriti i s pražnjenjem stana. Da su svi poput Tine, živjeli bismo bolje, vjerujem u to - zaključila je Ana.