Ana je od stana u kojem živi napravila mali arhiv: Ima 300-400 knjiga, 60 pisaćih mašina, još više fotoaparata...

Zagrebački stanovi skrivaju mnoge tajne koje su slučajnim prolaznicima nevidljive, pravi su svjedok vremena i čuvaju dio prošlosti, a iza vrata jednog takvog stana pustila nas je Ana Šunić čiji je dom pravi mali arhiv. Čim zakoračite u stan od svega tridesetak kvadrata, zalutat ćete u prošla vremena jer ova tridesetogodišnjakinja čuva sve što joj je estetično ili za nju ima emocionalnu vrijednost.

- Rođena sam i odrasla u Švicarskoj, a u centar Zagreba doselila sam se kad sam imala 18 godina. Od tada sam inventar u nekim izabranim kafićima, uživam u jedinstvenom mikro-kozmosu kvarta i imam širok spektar interesa. Volim spavati do podne i divljati po noći pa spadam u najaktivnije noćne ptice. U tim satima uređujem, preuređujem, rastavljam i sastavljam po stančiću pa riječ "dosada" u mojem rječniku ne postoji, priča nam Ana i kaže kako izgleda da susjedi imaju razumijevanja jer joj još uvijek nisu zvali policiju radi bušenja rupa usred noći ili izrade grafika na pisaćim mašinama. 

S Anom žive i dvije mačke, Veliki Mačak i Mala Mica. Ovog puta ljubimci nisu htjeli pred kamere, a kako kaže, još uvijek nisu ništa srušile u stanu:

- Očito su, kad su odlučile ostati kad su dolutale, osjetile u kakav režim ulaze, smije se Ana i dodaje da je prava kolekcionarka i čuvarica sjećanja:

- Moj stan je moje utočište i ništa me ne može otjerati iz Zagreba. Stojim i padam s njim. U stanu imam između 300 i 400 knjiga, više od 60 pisaćih mašina, još više fotoaparata, otprilike 20 radija, hrpetinu starih dokumenata, fakture, zdravstvene kartone, pisma, poštanske karte... Sve je složeno po mom sistemu koji ima milijun potkategorija arhiviranja po tematici, izgledu... Nikad neću stati!

Kaže kako je mjesta premalo za sve posložiti, ali uvijek nađe način, sve je poput igre Tetrisa. Gumene igračke, kao i sve što je šareno drži u trash kupaonici ili, kako je drugi zovu, horor kabinetu.

- Vrlo sam izbirljiva oko toga što čuvam, sve se mora uklapati u koncept stana. Volim industrijski stil, a smatram da su starine većinom izrađene pažljive, funkcionalnije su te napravljene da traju, u nekom smislu neuništive, objašnjava Ana i dodaje da se ne smatra klasičnom kolekcionarkom. Neke predmete kupuje ciljano pa su joj Hrelić i razni buvljaci po gradu omiljene adrese, a puno stvari dobije na poklon od dragih ljudi. 

- Ljudi koji vide moj stan vole razgledati, istraživati... Sjete se nečeg iz svog života, podsjeti ih na nešto. Neki me pitaju zašto to radim, kako to održavam, zašto živim u muzeju. Ja jednostavno živim tako. Živim između svojih sjećanja, između predmeta i koristim stan kao izložbeni prostor za svoju dušu. U biti eksponiram dušu i mislim da se to osjeti. Ponekad se netko zaljubi u neki predmet kad ga ugleda i, ako za mene nema neku veliku emocionalnu vrijednost, onda ga darujem. Sigurna sam da kad biste ušli u stan nekoga koga poznajem, da biste točno mogli odrediti što je osoba dobila od mene, kaže Ana i dodaje da je malo predmeta obiteljsko nasljeđe, ali ono što je, čuva kao oko u glavi.  

S prikupljanjem stvari počela je rano, a opisuje se kao uredno i marljivo dijete. I u djetinjstvu je uvijek bila zauzeta crtanjem, uređivanjem, slaganjem ili sortiranjem:

- Bila sam dosta povučena i živjela u vlastitom svijetu. Ni dandanas nisam previše društvena, imam bliske prijatelje koji su raspršeni na sve strane. Ne osjećam se usamljeno jer volim biti sama te stalno imam projekte i ideje koji mi okupiraju misli i vrijeme. Kad čistim kuhinju tri sata, to za mene nije no brain work, već suprotno, brainstorming! Nikad nisam opuštena i zašto često moram kiropraktičaru, haha! 

Za svaki predmet u stanu zna od koga ga je dobila ili gdje ga je nabavila. Naravno, tu je i bezbroj priča, čak i više nego samih stvari. Ipak, bez obzira na količinu stvari, Ana se ne smatra materijalistom jer sve ovo ne bi postojalo bez - ljudi:

- Kad je krenuo potres, prvo sam potražile mačke i uvjerila se da su susjedi dobro. Ljudi čine život, a stvari, koliko god ih čuvala, i one su prolazne kao i sami život. Ipak, dok god sam u mogućnosti čuvati sjećanja tako da sam njima okružena u stanu, to ću i raditi.

Kao omiljene predmete iz kolekcije izdvaja pisma, stare fotografije roditelja i nekoliko sitnica koje ima iz njihovog djetinjstva, njihove prošlosti te sve od obitelji i prijatelja. 

- Bitno je sačuvati baštinu, bila ona obiteljska ili kulturna općenito. Boli me spoznaja da je Zagreb stradao i da je tako zapušten. Ipak, na kraju, grad line ljudi. Prije nekoliko mjeseci sam otišla u pekaru i nisam imala dovoljno novca sa sobom. Ušetao je klinac, čuo kako pričam s prodavačicom da ću se vratiti s novcima i taj desetogodišnjak mi je rekao: "Gospođo, ja ću vam platiti". To mi je bila najdraža stvar, zaključila je Ana. 

Čudesno drvo u centru Zagreba raste iz asfalta, otkrili smo tko ga je prije 100 godina zasadio

Krovopokrivač snimio čudo u zagrebačkom stubištu i razveselio stanare: "Predivno, uljepšali ste mi dan"

Kutak koji će izmamiti osmijeh na lice: U centru Zagreba osvanuo vrt na komadićima zabata i dimnjaka