Vanna Bojović ima 28 godina i čak 81 zemlju iza sebe koju je posjetila, a cilj joj kročiti u svaku državu svijeta. Po struci je ekonomistica i kao turistička djelatnica imala je priliku raditi u gotovo svakoj grani turizma – od hotela, preko agencije i avijacije do vodiča.
Kaže kako je odnedavno nazivaju i blogericom koja piše o svojim putovanjima na društvenim mrežama, no kaže kako je to i dalje više hobi nego posao. Obožava putovati otkad zna sebe i oduvijek se, u bilo kojem obliku, željela baviti turizmom. Putuje još od malih nogu, školske i fakultetske dane provela je na putovanjima, a ona se nastavljaju i dalje, sve dok ne ispuni svoj cilj – posjeti sve države svijeta. Putovanja nisu, kaže, samo profesija ili posao, ona su njezin životni stil i poziv.
Kad se rodila ljubav prema putovanjima?
Ljubav prema putovanjima rodila se doslovno u prvim godinama života. S tri godine počela sam vrtjeti globus, a s pet-šest znala glavni grad svake države na svijetu. Već u prvim razredima osnovne škole iscrtavala sam rute kretanja po atlasu i razmišljala kako što jeftinije doći do destinacija koje su me u tom trenutku inspirirale. Čak sam imala ideju kako čamcem od našeg mora do Moskve i kojim točno morskim i riječnim putovima. Isti taj globus, kojim je sve počelo, i dan-danas čuvam kao uspomenu. Prva daleka putovanja počela su predstavljanjem Hrvatske diljem svijeta u akrobatskom rock‘n’rollu koji sam dugi niz godina trenirala te mi je već tad postalo normalno jedan vikend biti u Poljskoj, drugi u Francuskoj, treći u Rusiji. Znate kako kažu, navike iz djetinjstva poslije je teško promijeniti. Prva daleka interkontinentalna putovanja počela su u punoljetnosti studentskim razmjenama, raznim jeftinim putovanjima preko studentskih udruga ili agencija, a nastavila se radom u turizmu.
Putuješ li solo ili u društvu? Bez čega nikad ne ideš na putovanje?
Putujem svakako, ovisno o situaciji i trenutku. Volim solo putovanja, ali često završe tako da se netko u zadnji čas odluči pridružiti. Posljednjih godina upoznala sam jako puno ljudi diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, koji dijele iste snove i ciljeve kao i ja te nerijetko putujemo zajedno. Zadnje putovanje u Afriku uspjela sam otputovati sama tako da nikoga nisam ni obavijestila da idem, to je bio jedini način da uspijem sama odlutati nakon dugo vremena. Solo putovanja su nešto posebno, volim ih i mislim da bi se svatko barem jednom trebao odvažiti na takvu avanturu, ali svoje sljedeće putovanje ponovno planiram u društvu vodeći se onom “happiness is better when shared”. Balans je za mene najvažniji, malo u društvu, malo sama, sve od toga ima svoje čari i potpuno je drukčije jedno od drugog. Lijepo je biti u društvu fleksibilnih ljudi, istih želja i ciljeva s kojima se lako dogovarati te sam iznimno sretna što sam spontano tijekom godina izgradila takav krug ljudi oko sebe. Na put je najvažnije ponijeti dobru volju, putovnicu i nešto novca, a sve ostalo se lako kupi putem. OK, i pokoji gadget da se zabilježe svi ti dobri trenuci.
Odakle ideja da posjetiš sve zemlje svijeta? Gdje si do sada sve bila?
Ideja da posjetim baš svaku zemlju na svijetu rodila se 2015. godine na krovu jedne zgrade u Vladivostoku. U tom trenutku sam istovremeno ispunila dvije svoje dječje životne želje već s 21 godinom i shvatila da nema ništa tužnije od dolaska do cilja i ne znati što dalje. Nekoliko dana nakon toga znala sam da cilj mora biti puno veći i teže ostvariv, kako bi mi trebalo barem pola života da ga ostvarim. Tad se prvi put rodila ideja o posjetu baš svake države na svijetu, makar sam u konkretnu realizaciju krenula tek nešto poslije. Volim ispred sebe imati velike ciljeve, pa ako ih i ne ostvarim, nije strašno – ionako je put do njih i sve što se događa na samom tom putu najbitnije i najveće bogatstvo. Zaista vjerujem u to. Dosad sam posjetila 81 državu na 5 kontinenata.
Koje su ti zemlje ostale u najboljem, a koje u najlošijem sjećanju? Postoji li mjesto gdje se uvijek iznova rado vraćaš?
Teško je izabrati najbolju zemlju, ali, ako već moram, to će biti države čiji jezik govorim i gdje se najviše mogu približiti lokalnom stanovništvu. S obzirom na to da mi je ruski prvi strani jezik, to bi bili sovjetski “stanovi” te zemlje Kavkaza gdje sam često radila i vodila turističke grupe. O samoj Rusiji, gdje sam živjela i koju sam posjetila tridesetak puta poslovno i privatno, teško je uopće govoriti objektivno i svrstavati je na listu najdražih jer je smatram drugim domom. Postoji još barem dvadesetak država kamo sam se vraćala, a postoje i njih nekoliko u kojima sam imala toliko dobar provod da ih izbjegavam posjetiti ponovno i pokvariti taj prvi fantastični dojam i uspomene. Što se tiče zemalja iz kojih imam najlošija sjećanja, njih ne bih navodila, već bih im nekad u budućnosti dala drugu priliku.
Možeš li izdvojiti neku posebnu uspomenu ili anegdotu s putovanja?
Uspomene se događaju svakodnevno te mi je s vremenom postalo sve teže izdvojiti one najbolje. No, možda mogu brzinski nabrojiti nekoliko njih, čisto da zagrebem po površini, poput samostalne vožnje džipa tisuće kilometara po namibijskoj pustinji, nacionalni parkovi i priroda Afrike gdje sam prvi put kampirala dulje vremena u tom istom džipu sa šatorom na krovu, okružena životinjskim svijetom, dani i noći provedeni u ruskom vlaku s ljudima iz doslovno svih krajeva svijeta, vođenje tura za hrvatske navijače po Rusiji za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u nogometu 2018., unajmljivanje privatnog aviona u Afganistanu u trenutku otkazanog leta, zatrpavanje odronima u Pakistanu gdje nakon toga spava nas 15-ero u jednoj sobi na tri kreveta te nekoliko dana čekamo da možemo nastaviti putovanje, karneval u Riju, svadbe u Egiptu i Pakistanu, spavanje u jurtama u Kirgistanu, danonoćne vožnje autobusom po cijeloj Europi, boravak kod lokalne obitelji u Gvineji Bisau bez struje i vode, uhićenje u Gambiji na granici od imigracijskog djelatnika koji na taj način pokušava izvući mito od mene, vožnja kanua u Zambiji po rijeci punoj krokodila i nilskih konja, kazahstanska bolnica gdje sam završila zbog bubrežnog kamenca, odakle imam neke od najsmješnijih priča za cijeli život.
Je li ti se ikad dogodilo da ne znaš gdje si? U smislu, probudila si se i ne možeš se odmah sjetiti gdje se nalaziš?
Zanimljivo pitanje, a odgovor još zanimljiviji. Ovo mi se na putovanju nikad nije dogodilo, ali često mi se dogodi doma. Nakon duljeg vremena na putu, kad dođem doma i probudim se u svojoj sobi, često ne znam gdje sam prvih nekoliko sekundi.
Kako je putovati u pandemiji koronavirusa?
Putovanja su drukčija. Potrebno je puno više logistike oko testova i fleksibilnosti oko letova. Letovi su često skuplji i rjeđi nego inače te ih često otkazuju i pomiču, dok kod smještajnih kapaciteta nisam primijetila velike razlike u cijeni. PCR testovi, ako putujete u više država jednu za drugom, zahtijevaju popriličnu organizaciju unaprijed. Također, za vrijeme svakog putovanja postoji veliki stres oko potencijalno pozitivnog testa i karantene. Ali sve je to svjestan rizik onih koji se sad odluče putovati. Posljednje putovanje prije pandemije bila mi je Saudijska Arabija u veljači 2020., koju su zatvorili tjedan dana nakon našeg odlaska kući. Cijeli prvi lockdown bila sam u Hrvatskoj te prvo putovanje ostvarila na ljeto u srpnju kad sam posjetila Maltu nakon 4 mjeseca doma, kad su se neke od europskih država počele otvarati. Prvo izvaneuropsko putovanje za vrijeme pandemije bio je Afganistan u studenom. Što se neugodnih trenutaka vezanih za pandemiju tiče, u Pakistanu sam imala situaciju pozitivnog testa i propuštanja odlaska u sljedeću državu, Irak. Poslije, nakon preboljene korone s minimalnim simptomima, a jakim antitijelima trenutačno, lakše mi je putovati i bez stresa idem na svako testiranje.
Ima li putnika na popularnim lokacijama? Kakva je atmosfera?
Putnika na turističkim mjestima ima puno manje, dok su pojedine zračne luke prepune ljudi. Što se manjka turista na top lokacijama tiče, u početku sam to smatrala super za drukčiji doživljaj i uživanje u povijesnim lokacijama koje u tom trenutku imaš samo za sebe, no realnost je puno tužnija. Dvadeset prodavača na jednog turista, nisi u mogućnosti od svakog nešto kupiti, a želiš pomoći svima. Također, u nešto opasnijim državama, turistička mjesta bez puno ljudi dovode i do povećane nesigurnosti. Mislim da je sve ovo jako unazadilo turističku branšu te da će biti potrebno i više od nekoliko godina da se sve vrati na staro. Ne mogu dočekati taj trenutak.
Kakvi su ti planovi za dalje?
Trenutačno se putuje kamo se može, a ne kamo se želi. Srećom, želja mi je svaka država na svijetu pa imam dovoljno mogućnosti za izbor. Mislim da ću sljedeću destinaciju izabrati spontano kao i uvijek do sad, ali s obzirom na to da su mi zadnja dva veća putovanja bila u Afriku, mislim da ću izabrati nešto drukčije od toga.