Bezbrižnost, sveopći optimizam i uživanje u životu – ozračje je koje je vladalo Francuskom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Vrijeme je to novih tehnologija, elektrifikacije zemlje, 1895. prikazan je prvi film. Prijelaz je stoljeća, Europom vlada mir, društvene barijere padaju, a industrijska revolucija nudi nadu u bolji život svima. Umjetnost cvjeta, književni krugovi stvaraju se i nestaju iz slučajnih susreta, slikare i ilustratore nosi optimizam vremena, kreativnost se tetoši, a strogi klasicizam gubi bitku sa smionijim pravcima. Taj dio svoje povijesti Francuzi su nazvali Belle Époque, a to “zlatno doba” period je za kojim uzdiše Europa. Na stranu sva važna književna, glazbena i kazališna djela koja tad nastaju; vrijeme je to pustopašna života viših slojeva Zapadne Europe, a posebice u Parizu, vrijeme bonvivana, gurmana, larpurlartista, gizdelina, lakih zabava i galantnih pustolovina. Idealna atmosfera za nastanak Moulin Rougea, i danas najpoznatijeg kabareta na svijetu.
Moulin Rouge otvoren je u listopadu 1889., prije 125 godina – iste je godine dovršena gradnja Eiffelova tornja. Kabareti su bili najpopularnija mjesta za izlaske, u ta frivolna vremena nastali su i “Le Chat Noir”, “Le Mirliton”, “Les Folies Bergères”, svi u četvrti Montmartre koja je bila središte noćnog života. Moulin Rouge osnovali su Joseph Oller i Charles Ziedler. Oller je bio španjolski poduzetnik koji se prvo bavio klađenjem, čak je i izmislio prihvaćeni sistem klađenja PMU, no za jednog se boravka u Londonu zaljubio u pozornicu i odlučio okrenuti industriji zabave. Prvo je otvorio nekoliko gledališta i pozornica, Fantaisies Oller, La Bombonnière, Théâtre des Nouveautés, Nouveau Cirque i Montagnes Russes, a četiri godine nakon Moulin Rougea osnovao je i koncertnu dvoranu Paris Olympiju. Ziedler je pak bio direktor kabareta, i to vrlo sposoban. Prostor je opremio električnim i plinskim lampama, lusterima, ogledalima, mjedi. U vrtu se nalazio golemi model slona ispod kojeg je sjedio orkestar, pripitomljeni majmuni igrali su se oko svojih gospodara. Hodnicima su prolazile trbušne plesačice i gatare, prostitutke dogovarale poslove oko stolova u plesnoj dvorani. Ziedler je došao i na briljantnu ideju: pokupio je najtalentiranije plesačice iz pariških kabareta koje su dotad plesale za piće ili napojnicu i ponudio im ugovor. Ples je učinio profesijom, a radničku zabavu privlačnom svima. U Moulin Rougeu su se okupljali buržuji, boemi, turisti, žene iz polusvijeta; aristokrati su se miješali s pukom ignorirajući društvene norme.
Ziedler je 1891. angažirao i mladog Toulouse-Lautreca da načini plakat za predstavu. Na plakatu je bila Moulin Rougeova zvijezda, plesačica La Gauel. Slikar je, kako znamo, postao jedan od najvjernijih posjetitelja, a plesačice i gosti kabareta našli su se na više od 30 njegovih slika. Ziedler je s Ollerom ostao dok se nije razbolio. Kad je 1897. umro, Oller je prvi put zatvorio Moulin Rouge kako bi cijeli ansambl i osoblje mogli doći na sprovod. Ekstravagantna mješavina plesa, kazališta, cirkusa, music-halla bila je izniman uspjeh, no popularnost Moulin Rouge možda najviše ima zahvaliti kan-kanu. Novi ples o kojem su svi govorili smislila je Nini Pattes-en-l’Air (Nini noge u zraku), inspirirana kadrilom i na Offenbachovu glazbu. Noge su doista poletjele u zrak, zajedno sa suknjama i podsuknjama da bi zaprepaštena i oduševljena publika imala slobodan pogled na ženske gaćice (duge, naravno). Uskoro su svi govorili o kan-kanu. U vodiču za pariški noćni život iz 1898. plesačice kan-kana opisuju se kao “vojska mladih djevojaka koje plešu božanski uzavreli ples onako kako to njegova slava i zahtijeva... i s takvom elastičnošću dižu noge uvis da se usudimo pretpostaviti da je jednako savitljiv i njihov moral”. Neke od njih postat će istinske pariške zvijezde poput Louise Weber koja je nastupala pod imenom La Goulue (Požudnica), Jeane Avril, Mome Formage (Sir-djevojka), Cha-UKao (Ples kaosa). Mnogi su se zgražali, no još je više bilo onih koji nisu mogli odvratiti pogled. Kan-kan ipak nije bio jedino što je kabaret nudio. Postao je to hram operete, plesnih točaka, skečeva, imitiranja. Publika je dolazila sanjariti, smijati se. Velika zvijezda kabareta bila je i pjevačica i plesačica Mistinguette.
Nakon Prvog svjetskog rata kabaret je preuzeo Francis Salabert koji je inspiriran Broadwayem šou donekle promijenio, a sve slavnija Mistinguette postala je najbolje plaćena zabavljačica na svijetu. Utjecaj Moulin Rougea na francusko društvo smanjit će se njezinim odlaskom. Na pad popularnosti utjecao je i dolazak novog popularnog medija, filma, a bučni će Crveni mlin potpuno utišati Drugi svjetski rat, kad je pariški noćni život potpuno zamro. Kabaret će ponovno oživiti tek 1951. Georges France, a nekoliko godina kasnije vratit će staru slavu – u njemu su prve nastupe imali Charles Aznavour, Fernard Raynaud, Line Renaud. Kabaretska scena u nekim je gradovima poput Berlina gotovo zamrla. U Parizu se to nije dogodilo. Moulin Rouge zadržao je reputaciju najpoznatijeg kabaretskog šoua na svijetu, i to tek malim dijelom zahvaljujući filmu Baza Luhrmanna iz 2001. (koji, usput, i ne dočarava predstave Moulin Rougea). Njegove su dvosatne predstave spektakularne s po šezdeset plesača na pozornici. Plesačice se biraju tako pomno da im se ne mjeri samo dužina nogu već i kut pod kojim im stoje grudi jer najčešće su u toplessu. Kan-kan je i dalje obvezan i zabavan, no u kabaretu nije sve samo pjevanje i ples, točke uključuju akrobacije, magiju, komediju, sjajnu scenografiju. Iza ovog posla, koji sa svakom predstavom popuni dvoranu za 900 ljudi, stoji cijela industrija. Na primjer, perje za kostime koje se koristi u velikim količinama za njih izrađuje isključivo kuća Février čijim su se stepenicama, do du- ćana na prvom katu u Rue du Mail, penjali Josephine Baker jednako kao i Jean-Paul Gaultier i Thierry Muggler. Riječ je o obiteljskom poslu osnovanom 1928., a gospođa Février, koja se jedva zamijeti među perjem nojeva, fazana i pijetlova iz cijelog svijeta, osobno češlja, pere, kuha, boji i nijedno ne izlazi iz prodavaonice bez atesta. Prva koja je ponijela šešir s perjem izrađen u Maison Février bila je upravo Mistinguette. Također, cipele za plesačice, izdržljive i seksepilne, za njih izrađuje ekskluzivno Maison Clairvoy, kuća poznata u svijetu šoubiznisa po klijentima od Yvesa Montanda i Johnnyja Hallydaya do Kylie Minogue, Emmanuele Béart i Jeana Dujardina. Raskošne kostime dizajnira 78-godišnja Mine Verges, a cijela je vojska krojačica i garderobijera zaposlena je u kabaretu – kostimi i perike između scena mijenjaju se nevjerojatnom brzinom. Glazba je uvijek živa, izvodi je orkestar Moulin Rougea (prije predstave možete i plesati i kasnije se hvaliti da ste plesali u Moulin Rougeu, pa neka nagađaju kako), u kuhinji radi 120 kuhara... Najjeftinija ulaznica je stoga 95 eura, a ako večerate i pijete, cijena se penje do 200, no praznih mjesta nema. Karte se kupuju mjesecima unaprijed. I svi odlaze ozareni, čak i danas kad ni prizor obnaženih ženskih grudi, a kamoli dugih gaća, nije nimalo skandalozan.