Strpljivo sam čekala u redu za garderobu, dok su mi vješalice s odjećom klizile iz ruku. Na njima su bili svi trendovi sezone, od crop topa do cvjetne haljine. Red je bio ispunjen ženama koje su jedva čekale isprobati svoje minijaturne haljinice, dok ja nisam bila toliko uzbuđena dokopati se garderobe. Iskustvo me posljednjih godina naučilo kako je odlazak prema kabinama zapravo najbolji dio shoppinga. To je trenutak dok još nisam isprobala odjeću i kada je dozvoljeno maštati kako ću u toj robi izgledati poput Cindy, Naomi ili Linde (Gigi, Belle ili Kendall, za mlađu generaciju). To je kratak trenutak nade u kojem je sve moguće, nešto poput kupnje listića lutrije. A nada se rasplinjuje onog momenta kada uđem u garderobu (ili kad na lutriji izvuku dobitnika negdje u Gospiću).
Ulaskom u kabinu razočarano primjećujem kako se zastor ne uspijeva zatvoriti do kraja. Navlačim ga lijevo i desno, ali uvijek ostaje onih par sramotnih centimetara koji moju intimu razotkrivaju ostalim posjetiteljima. Pravilo nalaže kako je tu gotovo uvijek i neki ljigavi tip koji je svoju curu baš morao dopratiti do kabine, a dok se ona presvlači on znatiželjno zirka ne bi li letimično ulovio odbljesak cice. Tuđe, naravno. Ove svoje je doma već vidio.
Nakon borbe sa zastorom kabine, kreće borba s drugim zastorom – mojom haljinom. Brzinski se skidam dok ignoriram odraz u ogledalu koji me često obeshrabruje. Ipak, ovo je kupnja koja pada nakon više mjeseci treninga pa sam ipak odlučila sramežljivo baciti pogled. I imala sam što vidjeti.
Iz ogledala me promatrala namrgođena cura, bijele puti poput čovječje ribice. Unatoč treningu, njezini bokovi i dalje su za konfekcijski broj veći od ostatka njezina tijela. Kao i uvijek na sebi je imala rasparene gaćice i grudnjak, a na nogama izlizane čarape. Na moju žalost (a i na žalost dežurnog garderobnog ljigavca) iz ogledala nas nije gledala samouvjerena mlada žena u kompletu finog donjeg rublja koje obavija njezine savršene proporcije. O, ne, ne. Iz ogledala sam nas nesigurno promatrala ja.
Kao da to nije bilo dosta, približila sam se ogledalu kako bih pod neonskim svjetlom pomnije promotrila i lice. Ne znam otkud mi taj mazohistički poriv, ali njegujem ga još od 2001. kada sam krenula pohoditi garderobe. Brzinski sken lica ukazivao je na dva nenaspavana oka i tri tamne dlake na bradi. Ne znam zašto nisam i povećalo ponijela od doma, pa da se skroz zakucam. Već sam bila iscrpljena, a još nisam ni počela isprobavati odjeću. Prvo sam dograbila komad koji se činio najlakšim za obući - kratki top za koji sam pročitala da je must-have ovog ljeta. Prebacila sam ga preko glave i namjestila na ramenima. Još uvijek sam stajala u gaćama i čarapama te pokušavala uvući trbuh kako bih vidjela puni potencijal topa s trešnjicama. Usprkos zadržavanju daha i pokušajima da top poprimi željeni oblik, brzo mi je sinulo kako je ovo potpuni promašaj. Jedino u čemu je ovaj top uspio, jest to da počnem sliniti za domaćim trešnjama.
Iduće na redu bile su kratke hlačice koje sam zamislila kao ključni komad ove sezone. Skinula sam ih s vješalice te ih oprezno prislonila na svoja bedra kako bih procijenila gabarite. Djelovale su čist' okej. Provukla sam stopala kroz nogavice te započela uspon koji je za sada obećavao. Uspješno smo prešli listove i koljena, te puni nade krenuli dalje. Vrlo brzo tkanina je počela zapinjati na mojim bedrima. Što je veći otpor pružala, ja sam nemilosrdnije potezala. Vukla sam sve jače i više, a tako sam se i znojila - sve jače i sve više. Nakon lavovske borbe hlačice su tijesno obgrlile moje raskošne bokove.
Polako sam podigla pogled prema ogledalu i prasnula u smijeh. Ovoga puta iz ogledala me promatrala raščupana i zajapurena odrasla žena koja je upravo potrošila 3 minute svog života navlačeći na sebe top i hlačice s dječjeg odjela. Prizor je bio toliko apsurdan da sam se momentalno uplakala od smijeha. Stajala sam u skučenoj kabini, obučena kao kreten, očiju punih suza. To je bio stari scenarij, samo je sezona bila nova.
Ne znam kada točno suze radosnice postaju gorke suze razočarenja, ali u ovom slučaju promjena je bila ekspresna. Trebalo mi je par trenutaka da se saberem i bila bih najsretnija da sam mogla sjesti barem na minutu, ali hlačice to nisu dozvoljavale. Nisam više bila raspoložena za isprobavanje ostale odjeće, samo sam željela nestati odavde i teleportirati se nazad u utješne skute svoje ljetne haljine. Ali život nije uvijek lagan (a nisam ni ja, rekli bi zlobnici) stoga sam bila primorana ponovno proći kalvariju skidanja hlačica. U par grubih poteza napokon sam se presvukla te uz trzajnu povredu vrata posramljeno napustila garderobu. Dok sam vraćala odjeću prodavačici pokušala sam se prisjetiti kada sam zadnji put izašla zadovoljna iz kabine za presvlačenje. I zašto nikad?
Znam da je danas popularno kriviti medije za nezadovoljstvo vlastitim tijelom, ali meni nisu bili potrebni magazini ili Instagram da budem nezadovoljna. Ne, hvala. Ja sam to na sebe navukla davno prije nego sam otvorila prvi „Bravo“ ili „Cosmopolitan“. Već kao djevojčica uspoređivala sam se s drugim curicama i primjećivala kako su neke sitnije ili mršavije od mene. Uz sav trud to nikako nisam mogla promijeniti, pa sam s vremenom prešla na Plan B u kojem sam se trudila oko stvari koje mogu promijeniti. Možda ne mogu suziti svoje bokove, ali mogu se šaliti na vlastiti račun. Zašto ne, vrijedilo je probati. Zato sam vrlo rano počela razvijati smisao za humor, a najbolji poligon za treniranje viceva bila sam ja sama. Otkrila sam terapeutsko djelovanje šala na vlastiti račun. Što sam bila veća, veće je bilo i vrelo moje inspiracije.
A onda mi je sinulo! Da nije bilo nekih od mojih masnih fora, danas ne bih imala krug prijatelja koji imam. Nisu se njima svidjele moje savršene proporcije, nego moj neukusni smisao za humor. Osim toga, moje glupe fore su privukle i mog princa na bijelome konju. Iako, među nama, mislim da su u ovom slučaju ključnu ulogu odigrale i velikodušne proporcije moga dupeta.
Pa što ako ne stanem u glupe hlačice? Barem ćemo se imati čemu smijati uz pivu. Pivu koju ću popiti bez imali grižnje svijesti i to nakon što slistim kilu trešanja koje mi se jedu iz nekog neobjašnjivog razloga.
Hm, trešnje i pivo? Bit će tu još materijala za sprdanje na vlastiti račun…