U ciklusu slika „Tišina“ autorica se bavi problematikom stanja svijesti modernog čovjeka koji žudi za tišinom i izolacijom od svijeta prezasićenog bukom informacija koje bombardiraju sa svih strana govoreći kako treba misliti, živjeti, raditi…Traženje potpune tišine mlada umjetnica smatra uzaludnim, stoga kroz portret dramaturški uranja u tišinu pod morem. Sama figura se pod utjecajem vode i nedostatka zraka deformira, te navodi na drugačiji pristup slikanja od mimetičkog portreta. Slikarica subjekt stavlja u izolirajuću atmosferu, ali ne i u apsolutnu tišinu. Lik ipak nešto čuje. To su uglavnom prigušeni i promijenjeni zvukovi okoline te šumovi s pucketanjem u ušima koje uzrokuje dubina mora. Na ovakvoj mekanoj zvučnoj pozadini u prvi plan dolaze zvukovi bivanja vlastitog tijela.
"Vraćanje sebi i prirodi, uronom u materiju koja je kolijevka života, vraćamo se izvorima, napajamo se u golemom spremištu potencijala i crpimo otud novu snagu. Nekad je neophodno barem na trenutak isključiti sve informacije i čuti isključivo svoje misli i svoje tijelo." smatra Sanja Jureško.
“Vid, sluh, njuh, okus i dodir naša su primarna osjetilna područja i ishodište spoznaja o svijetu koji nas okružuje. No, što se dogodi kada ih prigušimo ili u potpunosti anuliramo?
Živimo u svijetu prezasićenom bukom informacija. Svaki dan smo bombardirani podražajima najrazličitijih vrsta. Takvo okruženje dovelo je do paradoksa da se u suvremenom svijetu bavimo apsolutno svime, samo ne sami sobom. Tko smo, što smo, što nas čini jedinstvenim individuama…? Tim pitanjima bavi se akademska slikarica Sanja Jureško u svom ciklusu radova pod nazivom “Tišina”.
Povratak primarnim vrijednostima tj. povratak samome sebi autorica interpretira kroz bliski motiv mora odnosno kroz prirodno okruženje u kojem je odrastala. Upravo je materija mora poslužila kao medij za formalizaciju tišine. Sam čin zarona u morsko plavetnilo metafora je zarona u dubinu sebe samog, u svoju vlastitost i svoj identitet…” (iz predgovora Sonje Švec Španjol)