Priča o stanu u Vukovarskoj ulici broj 35 ne bi bila moguća bez priče o zgradi u kojoj se nalazi.Ili barem nebi bila potpuna. Ova zagrebačka adresa poznata je svim arhitektima i studentima arhitekture, a nije anonimna ni nama ostalima koji smo tek simpatizeri te umjetnosti. Riječ je djelu arhitekta Drage Galića koju već desetljećima arhitekti, teoretičari arhitekture i povijesničari umjetnosti navode kao jedan od najboljih primjera hrvatske gradnje. Zahvaljujući takvim pohvalama u jednim dnevnim novinama proglašena je najpoželjnijom zgradom za stanovanje u Hrvatskoj.
Malo bombastično, no kad se spoje svi kriteriji revolucionarnost u vrijeme kad je izgrađena, polemike koje je izazvala ( jednako kao i Galićev drugi sličan projekt, također u Vukovarskoj ulici, ali na broju 43), fenomenalna funkcionalnost kojoj struka i danas skida kapu – možda to i nije daleko od istine. Zgrada je izgrađena 1953. i najčešće su je uspoređivali s Le Corbusieovom Unité u Marseilleu, danas pod zaštitom UNESCO-a, i to najčešće na koncepcijskoj razini. U zgradi su 52 dvoetažna stana, 6 dvosobnih, 4 garsonijere, 6 ateljea okrenutih na sjever radi svjetlosti na 7. katu, terase, sunčališta, zajednički polujavni prostori na osmom i 12 lokala u prizemlju. Dvoetažni, dvostrano orijentirani stanovi, zapravo ukapsuljene obiteljske kuće s odnosom prostorija za dnevni život i odmor u omjeru 2:1, galerije s aluzijom predvrtova i uvučenim ulazima, studiozni tlocrti i kvaliteta življenja daleko iznad one u prosječnoj stambenoj zgradi – ono su što je Dragi Galiću priskrbilo titulu arhitekta koji projektira stanove najugodnije za življenje. Je li slučajnost da je novopečeni vlasnik koji nam je otvorio svoja vrata upravo ovdje ku-pio stan? Nikako. S velikom odgovornošću na leđima, ali i estetikom i filozofijom stanovanja koje mu odgovaraju, upustio se u adaptaciju... Stan od šezdesetak m2 nalazi se na zadnjem katu, među ateljeima, tako da ima ulaznu terasu, kuhinju i spavaću sobu na sjeveru te dnevni boravak i veću terasu koji su okrenuti prema jugu. Privukla ga je upravo dominacija dnevnog dijela prema onom za odmor u omjeru 2:1. “Takvo dimenzioniranje prostora danas se rijetko nalazi u istoj bi kvadraturi bile smještene dvije ili tri spavaće sobe”, kaže.
Stan je kupljen u derutnom stanju, pregrađen ormarima, pretrpan stvarima. “Želio sam vratiti tlocrtnu dispoziciju u početno stanje, no konačni se ishod nije mogao naslutiti. Kad su počeli radovi, postalo je jasno da ću moći sačuvati tek vanjsku stolariju iako je osnovna ideja bila sve obnoviti.” Na kraju se to nije pokazalo tako lošim. Primjerice, ispod otpalog stropa pojavila se rebrasta konstrukcija koju je vlasnik ostavio vidljivom, a kad je postalo jasno da se parket ne može spasiti, odlučeno je da će podovi biti pokriveni poliuretanom. Ovaj materijal bit će ključan za konačan izgled stana. Njime je zamijenjen i terrazzo, čime je cjelokupna površina stana ujedinjena. Za uređenje nisu korišteni skupocjeni materijali jer najbitniji je bio prostor, njegov osjet, svjetlost izvana, a sve suvišno demontirano je. Bijela boja odabrana je slučajno. “To su sve crtice koje sam pokupio na putovanjima. Prostor me podsjetio na Museo Soumaya dizajnera Fernanda Romera Enterprisea u Mexico Cityju ili Guggenheim muzeju New Yorku,gdje prevladava bijela boja, otvorenost i komunikacija svih prostora s jedne pozornice”. Konačan izgled rezultat je moje intervencije, a pomagao mi je najbolji prijatelj. Koji put je bilo toliko ideja da bismo jedva odlučili što izabrati.” Dio namještaja kupljen je nov, dio je izrađen po mjeri, a dio je nađen na eBayu. Zaključuje: “Nedavno sam pročitao da je za dobar interijer potrebna dobra arhitektura, a ostalo je stvar osobnogukusa.” Ako je tako,boljeg “saveznika” od Galića nije mogao zamisliti.