Oni su obični i neobični. Jedinstveni i svoji. Znaju kravatu vezati zatvorenih očiju i što je kobaltno plava boja. Oni su frajeri za kojima se okrećete u gradu jer se izdvajaju iz mase. Suvremeni šmekeri možda je najdosljedniji zajednički naziv za ovu petoricu. Krenimo abecednim redom, da ne bi bilo uvrijeđenih ili čak, nedajbože, nepotizma.
Visok, naočit, tetoviran, ljubitelj elegantnih cipela. Tako bih predstavila Alena Kolbasa.
Otac, kontrolor leta, netko tko se i dalje ne ponaša u skladu s godinama, rekao bi on. “Nemam osjećaj da pretjerano stršim. Ali, prilično mi je važno kako sam odjeven. Netko štedi da bi si priuštio bolji automobil, drugi zadnju kunu daju za putovanje, treći kupuje umjetničke slike. Ja ću višak novca uvijek rado potrošiti na odjevni predmet”, iskren je Alen.
Moda je za njega način izražavanja, a od šopinga ne zazire, upravo suprotno. “Kupujem isključivo ono što mi se taj trenutak svidi. Ako vidim kaput koji mi se sviđa, kupit ću ga bez obzira na to što ih imam priličan broj. Moda je moj hobi i ne bih komentirao slijepo praćenje trendova. Ipak, pamtim izjavu Oscara de la Rente: ‘Moda je odijevanje onog što je sad u modi, a stil je biti svoj.’ Zato i smatram da nemam razvijen modni stil. Nosim sve, od poderanih traperica i potkošulja preko potpisanih kravata do starki i ručno rađenih cipela. Bitno je da se dobro osjećam”.
Najekscentričniji komad u njegovu ormaru je kaput Westwood, najstariji je kaput Kenzo koji je kupio prije 15 godina, dok mu je omiljena šarena košulja s potpisom Burberryja.
Duhovit, šarmantan, nasmijan. Duško Ilijević baš je zanimljiv tip.
Waldorfski odgojitelj i pedagog, kreator unikatnih drvenih igračaka s bloga Vilenjakova radionica i mastermind SentiMental Bikesa. Duška bih okarakterizirala kao rokera u duši, a on kaže kako mu je drago što je moda trenutačno naklonjena njegovim custom-made motoriziranim biciklima.
“Volim lijepe stvari i nije mi bitno jesu li moderne ili nisu. Jedini kriterij jest da se meni svide. Volim tatine stare kravate, one imaju priču. Najekscentričniji predmet koje nosim možda su pleteni predmeti koje naručujem od majke te čarape i pokoji prsluk. Shvaćam ih kao svakodnevne stvari, ali vidim da ljudi katkada dižu obrve. Najdraži predmeti su mi moje prve ‘martensice’ iz 1997. koje i sada pokatkad obuvam kao i Dieselov sat koji sam si priuštio od prve božićnice”.
Kad je riječ o Filipu Smerdelju Viviju, ne vrijedi „manje je više“.
“Mislim da je potrebno na neki način istaknuti se, kako u poslu tako i u privatnom životu, a odabir odjeće jedan je od načina. Vrlo mi je važno što odijevam, briga o odijevanju relaksirajući je i zabavan dio dana. Ne mogu reći da pomno pratim modne trendove jer odijevam ono u čemu se osjećam ugodno. Najviše kupujem u inozemstvu ili putem interneta jer volim stvari koje nitko nema. Moda ocrtava moju veselu narav, volim mnogo živih boja, a bez šilterica ne mogu zamisliti većinu svojih odjevnih kombinacija. Imam ih stotinjak. Što ne bih odjenuo? Košulju kratkih rukava.”
Jan Pivac, arhitekt, 33 godine, vozačka dozvola B kategorije, govori engleski i njemački...
Oni koji ga tek upoznaju opisuju ga kao šašavog, šarenog, otkvačenog umjetnika. “Odijevanje formira mišljenje drugih o vama, svaka odjeća je oblik uniforme koji nešto govori. Moj posao je velikim dijelom estetika, pa ne bih bio uvjerljiv da mi do vlastitog izgleda nije stalo”, govori Jan koji činjenicu da muškarci preziru šoping smatra macho mitom. Ne želi izgledati ni ukalupljeno ni ekscentrično.
“Volim šarene čarape, pa to neki drže ekscentričnim, to je valjda i najpovoljniji predmet koji posjedujem. Najdraži i najskuplji je vintage sat jer to za mene predstavlja jedini muški nakit u današnje vrijeme.
Grafički dizajner i marketinški stručnjak Tomislav Krajačić definitivno jest ekscentričan.
Možda će reći da nije, ali primijetit ćete ga među mnoštvom. Modu i stil strogo odvaja, a u njegovu svijetu sve mora imati priču.
“Sve što nosim, vozim, jedem – mora imati priču. Bez priče, koju nadogradim, za mene nema vrijednost. Moj stil je dio moje životne vizije: odakle dolazim, gdje sam sada i gdje ću biti sutra. Ne vežem se za predmete, a ako je predmet toliko skup da bi me bacilo u depresiju da ga izgubim, potrgam ili pokvarim, ne kupujem ga. Osim satova, naravno”, ispričao je uz espresso i cigaru Toscanello.